Kad kao glazbenik u ruke dobiješ CD s glazbom na kojoj si radio određeno vrijeme, velika je to satisfakcija – tvoja glazba postoji i u realnom svijetu, zabilježena je na konkretnom mediju, ne postoji samo na internetu, ona ostaje kao trag u vremenu, objasnio je Sandi Bratonja
Prodaja albuma u Sjedinjenim Državama u 2011. prvi je put od 2004. porasla i završila na 330,6 milijuna primjeraka, što je za 1,4 posto više nego 326,2 milijuna u 2010., objavio je nedavno časopis Billboard. To malo povećanje na najvećem svjetskom glazbenom tržištu dobra je vijest u industriji kojoj prihodi već godinama padaju, iako se očekuje da će 2011. globalno ipak biti u padu. Po Billboardu, prodaja CD-a u SAD-u pala je lani šest posto, ali je bilo 20 posto više učitavanja digitalnih albuma što je nadoknadilo gubitak. Skidanje pjesama s interneta poraslo je deset posto na rekordnih 1,27 milijarda, a u 2010. downloadano je 1,17 milijarda pjesama. Kao što se očekivalo, britanska pjevačica Adele s albumom »21« najbolje je prodavana u SAD-u s čak 5,82 milijuna primjeraka toga albuma, a to je najveći broj od 2004. kad je Usher prodao 7,98 milijuna primjeraka albuma »Confessions«. Njezin singl »Rolling in the Deep«, bio je u Americi najbolje prodavani singl 2011. Ta pjesma downloadana je 5,81 milijun puta.
Zanimljivo je da je povećana i prodaja vinilnih albuma – njih je u 2011. prodano 3,9 milijuna, a u 2010. 2,8 milijuna. Glazbeni časopisi i internetske stranice vratile su liste najprodavanijih ploča u godini, a u 2011. prema statistikama na prvo mjesto zasjeo je album Beatlesa »Abbey Road«. Taj podatak objavila je stranica Nielsen SoundScan. Prema njihovim podacima, album je prodan u 41 tisuća primjeraka. Na drugom mjestu nalaze se Fleet Foxes s »Helplessness Blues«, a na trećem Bon Iver s istoimenim albumom.
Važan je klavir
A kakva je situacija u Lijepoj našoj brdovitoj? Daleko da je baš bajna, no bez obzira na sve, domaći glazbenici ne mogu zamisliti da njihov rad i kreativnost jednog dana ne bude objavljen na nekom od fizičkih medija. Ovih dana materijal za prvi album snimala je i Sinteza, glazbena skupina i umjetnička udruga iz Rijeke koju su osnovali Hrvoje Puškarić i Sandi Bratonja 2005. godine, a član stalne postave je od 2006. i vrsni bubnjar iz Splita, Goran Pleić. Dečki su materijal za prvi album odlučili snimati ne u studiju već u dvorani Filodrammatice u Rijeci. Zašto? Prije svega zbog klavira Petrof. Naime, zbog specifičnog glazbenog izričaja – Hrvojeve klasične skladbe nastale na klaviru poslužile su kao plodno tkivo za nastanak zanimljivog koncepta, sinteze klasične i moderne glazbe – upravo je klavir Petrof iz tridesetih godina prošlog stoljeća bio presudan za snimanje u Filodrammatici.
– To je jedan od rijetko dobrih klavira u Rijeci, a upravo je klavir iznimno bitan za naš zvuk. Stoga smo zahvaljujući razumjevanju Odjela za kulturu Grada Rijeke dvoranu Filodrammatice na tri dana pretvorili u studio, doveli cijelu opremu i zajedno s producentom Marijom Juničićem snimali materijal za prvijenac. U našem vlastitom studiju će gitare snimiti Sergio Kovačić koji posljednjih godinu dana surađuje sa Sintezom, a na albumu će biti još zanimljivih gostiju. Još uvijek se nećkamo hoće li taj naš prvi nosač zvuka imati jedan, dva ili pak tri CD-a. Naime, postoji vrlo velika mogućnost da na tri CD-a ispričamo tri različite glazbene priče – prva je ona klasična Hrvoja Puškarića, druga je ona moja s pjesmama s vokalom, a treća naša zajednička Sintezina, kaže nam Sandi Bratonja.
Iako su pregovarali s nekoliko diskografskih kuća u Hrvatskoj, a pregovori su bili dugotrajni i kompleksni, Bratonja, Pleić i Puškarić u konačnici su se ipak odlučili sami izdati album preko vlastite umjetničke udruge Sinteza.
Može i bez diskografa
– Zašto? Pa prije svega jer nismo naišli na plodno tlo i zajednički jezik u pregovorima s diskografima. Uostalom, zašto bi se oni na okoristili našim kreativnim radom kad su danas mogućnosti snimanja, izdavanja i distribucije znatno pojednostavljene. Album se može snimati bilo gdje i bilo kada, a izdati ga se može i u vlastitom aranžmanu, dok je sama distribucija itekako olakšana internetom. Nadalje, albume publika najradije kupuje nakon odslušane svirke stoga ćemo na svakom koncertu prodavati naš album i to po puno pristupačnijoj cijeni no što bi ona bila da se prodajemo isključivo preko cd shopova, smatra Bratonja.
No, obzirom na troškove snimanja albuma, izdavanja i potom »zezancije« s distribucijom, ima li u današnje vrijeme uopće smisla objavljivati glazbu na CD-u?
– Apsolutno smo svijesni svih mogućnosti, posebice što se tiče same distribucije naše muzike, koje pruža internet, no nisam siguran je li to dovoljno. Naravno da putem interneta i mogućnosti besplatnog downlouda albuma naša glazba dopire do puno šireg kruga slušatelja. No, smatram da je CD kao fizički medij koji sadrži glazbu i dalje važan. Naravno, važan je svakom glazbeniku jer u tom obliku opipljivo zaokružuje jedan period stvaranja benda. Kad kao glazbenik u ruke dobiješ CD s glazbom na kojoj si radio određeno vrijeme, velika je to satisfakcija, pečat jednog vremenskog razdoblja, tvoja glazba postoji i u realnom svijetu, zabilježena je na konkretnom mediju, nije »virtualna«, ne postoji samo na internetu, ona ostaje kao trag u vremenu, a bend se onda može okrenuti daljnjem stvaranju. S druge strane, mislim da pravi ljubitelji glazbe također uživaju držati u rukama album u obliku CD, ili pak vinila, to je poseban gušt, zaključuje Bratonja.
Sandi Bratonja će uskoro u studio ući s još jednim bendom. Naime, Bratonja je basist Četvorke Damira Urbana, a riječki rokeri ovih dana završavaju rad na novom materijalu.
Nerealne cijene
Na pitanje razmišlja li o alternativnim načinima distribucije glazbe, Urban dogovara:
– Mislim da situacija nije baš toliko crna koliko nam ju mediji uporno pokušavaju prikazati. Naravno, dolazi do promjene u svemu pa tako i u načinu konzumiranja i distribucije glazbe. Istina je da su diskografi, prijevoznici, dućani i svi ostali u tom lancu izgubili veliki dio kolača, ali pitanje je jesu li cijene CD-a uopće i bile realne? Svi su pokušavali naplatiti i vratiti uloženo što brže pa je tako CD koštao daleko iznad realne i potrebne cijene, a dućani su na to još i uzimali velike marže. Sigurno da im je internet ukrao posao jer se cijena na njima formira bez trgovaca i njihovog dijela, a ni diskograf nema trošak štampanja fizičkog proizvoda. Ako znamo da preko interneta albumi koštaju oko 9-10 dolara, onda lako dođemo do razlike u cijeni koja je inače završavala u nečijem džepu. Do sada su od prodaje glazbe često najmanje zarađivali baš sami glazbenici. Internet i osnivanje vlastitih diskografskih kuća te samostalna distribucija sada nude puno direktniji odnos između umjetnika i njegove publike. Siguran sam da će se sve više glazbenika odvažiti na samostalno objavljivanje albuma u budućnosti i prodaju istog preko interneta, kaže Damir Urban.
Dok Sinteza snima svoj prvi album, iza Damira Urbana i njegove Četvorke stoje brojna objavljena izdanja, što studijskih, što live albuma.
– Što se mene osobno tiče, a vjerujem i ostalih u bendu Urban&4 , mi i nemamo nekog velikog izbora. Snimali bismo albume čak i da ne postoji na tržištu interes za njima, iz jednostavnog razloga jer to volimo i na neki smo način ovisni o tome. Postoji potreba stvaranja, a onda i zapisivanja tj. snimanja onoga što smo napravili. Napokon, prve smo albume u potpunosti sami financirali, snimali, a onda i štampali . Znači, ništa novo, ha ha ha.. Vjerujem da će se CD-i štampati i prodavati još barem par godina, sve dok postoji generacija koja se nije u potpunosti digitalizirala. Iskreno, veći dio toga kupujem preko interneta i posjedujem u digitalnom obliku, ali albume umjetnika koje posebno cijenim ipak volim držati u rukama, zaključuje riječki roker.
Uskoro put studija kreće i riječka americana četvorka My Buddy Moose koja privodi kraju rad na materijalu za treći studijski album, nakon prvijenca »My Buddy Moose« i hvaljenog »Wonderful Feeling of Emptiness«.
Slušanje kao vrsta rituala
Riječka americana četvorka My Buddy Moose u četvrtak je održala još jednu odličnu svirku, ovog puta pred brojnom publikom u Malom pogonu zagrebačke Tvornice kulture i oduševila kako vjerne fanove, tako i one koji su se prvi put našli na koncertu riječkog benda. Baš kao što su najavi kazali, zagrebačka svirka bila je svojevrsni test publike. Naime, uz brojne stvari s dva dosad objavljena studijska albuma »My Buddy Moose« i »Wonderfull feeling of emptiness«, Luka Benčić, Ištvan Širola, Matko Botić i Jasmin Đečević zagrebačku su svirku začinili i s čak devet novih pjesma koje će se naći na njihovom trećem nosaču zvuka. Među njima je i »She knows« gdje im se na stageu pridružio Dinko Tomljanović iz Bambi Molestersa na lap steel gitari i »podebljao« zvuk My Buddy Moosea.
– U svijetu nečega što bi uvjetno mogli nazvati autorska glazba, koja nije produkt korporacijskih kalkulacija, albumi i dalje imaju smisla. Singlovi, plasirani preko neta, mobitela, kompjuterskih igrica ili tko zna čega, vjerojatno su dobra stvar za estradnjake i izdavače koji stoje iza njih, jer glazba plasirana na taj način funkcionira kao i bilo koja druga potrošna roba. Klinac kupi nove tenisice, novi Call of Duty i skine novu stvar od Lady Gage ili Coldplaya, jer ju je čuo negdje na radiju, ili mu frendovi to linkaju na Facebooku. Albumi su druga priča. Oni su zaokruženo umjetničko djelo, »state of art« ili kako god to nazvali, cjeloviti izraz samosvjesti nekog autora ili izvođača, plod nečijeg truda u koji je uloženo jako puno emocija, i poželjno ih je konzumirati u cjelini. Zahtjevnija publika, kojoj glazba nije tek neka površna potreba, neobavezna kulisa za banalne svakodnevne aktivnosti, od izvođača koje voli, na neki način, i očekuje isporučivanje albuma, bez obzira hoće li kupiti fizički primjerak poput CD-a i vinila ili će ih skinuti s neta. Čisto sumnjam da bi fanovima, recimo, Toma Waitsa bilo fora da on, umjesto da snimi novi album, svako toliko plasira neku novu pjesmu koju ćete dobiti uz mobitel, kao poklon telefonske kompanije, ili što već. Mislim da tu čak i nije stvar nekakvog konzervativizma, tradicionalizma, neprilagođenosti novim tehnologijama, a nije ovisno čak ni o brojkama, podacima o prodaji. Jednostavno, album je nešto što zahtjeva određenu pažnju slušatelja, barem pola sata posvećenosti glazbi u njenom najčišćem obliku. Slušanje albuma je neka vrsta rituala, posebno ako se još radi o vinilu ili cd-u, i svaki pravi ljubitelj glazbe dobro zna kakvu vrstu zadovoljstva taj ritual može pružiti. Vjerujem da to nije tek tako zamjenjivo, smatra Luka Benčić iz My Buddy Moosea.
