Rock Hudson – američki glumac bio je prva zvijezda koja je javno priznala svoj HIV status. Bolest mu je dijagnosticirana 1984., a umro je godinu kasnije, nekoliko mjeseci nakon što je objavio da im HIV.
Freddie Mercury, frontman legendarne grupe Queen prva je rock zvijezda preminula od posljedica komplikacija AIDS-a. Da je HIV pozitivan, objavio je neposredno prije svoje smrti 1991. godine.
Magic Johnson, superzvijezda NBA-lige objavio je da je HIV pozitivan 1991. godine. Johnson svakodnevno uzima koktel lijekova da bi prevenirao razvoj virusa u smrtonosi AIDS.
Anthony Perkins, protagonist Hitchcockovog Psyha, tajio je činjenicu da je zaražen virusom HIV-a. Umro je od upale pluća kao komplikacije AIDS-a 1992.
– Bio je prestravljen činjenicom da će njegov glumački talent nakon otkrivanja bolesti biti zaboravljen – prenijeli su mediji neimenovani izvor blizak glumcu.
Daleko od stvarnosti
Doista, strah kakav je pratio epidemiju HIV-a 80-tih godina prošlog stoljeća postoji i danas. Pitanje je zašto, jer tada se o prenošenju virusa HIV-a znalo vrlo malo, dok su putevi transmisije virusa danas dobro poznati. Problem najvjerojatnije leži u lošoj informiranosti, jer mnogi ljudi i danas vjeruju da je zaraza HIV-om apsolutno smrtonosna, te da je povezana s ponašanjima koja ne odobravaju, primjerice homoseksualnošću, konzumacijom droga, prostituiranjem ili nevjerom. Vjeruju da se HIV prenosi samo seksualnim putem, te da je rezultat nemoralnog ponašanja i osobne neodgovornosti.
Ovakvi stavovi daleko su od stvarnosti. I u Hrvatskoj je, primjerice, bilo nekoliko slučajeva sumnje u zarazu virusom HIV-a prilikom transfuzije krvi, a riječ je o infekciji koja se, osim spolnim putem, teoretski može prenijeti i presađivanjem organa, umjetnom oplodnjom, za što je rizik doduše minimalan, ili s majke na dijete.
Zbog stigme vezane uz HIV, ljudi se nerado odlučuju na testiranje ili razgovor s liječnikom o toj temi, a samim time ne počnu se liječiti na vrijeme i riskiraju prenošenje zaraze na druge. Stigmatizacija zaraženih ima dvostruki negativni efekt: za inficirane može značiti gubitak prihoda, razvod braka i gubitak skrbi nad djetetom, gubitak ugleda, gubitak nade i osjećaj bezvrijednosti, a za njegovu okolinu rizik, jer osobe koje žive u strahu od stigmatizacije često skrivaju bolest, ne žele se testirati, a time povećavaju rizik od prijenosa infekcije na druge. Odbijanje testiranja na HIV povećava šanse da se infekcija dijagnosticira prekasno, kad se virus već aktivira i razvije se AIDS. Terapije koje su na raspolaganju u toj su fazi manje djelotvorne, a veliki je rizik za oboljelog da će HIV-om zaraziti osobe u svojoj okolini i da će prerano umrijeti.
Uspješno liječenje
Objave poznatih osoba o zaraženosti HIV-om, kao što je Sheenova, pomažu podizanju svijesti i normalizaciji odnosa prema osobama zaraženim HIV-om, smatra Josip Begovac, voditelj Referentnog centra za AIDS.
U 30 godina od AIDS-a u Hrvatskoj umrlo 210 osoba
Prvi dijagnosticirani slučaj infekcije HIV-om zabilježen je u SAD-u 1981. godine, a prema izvješću UNAIDS-a, u svijetu danas živi oko 35 milijuna ljudi zaraženih HIV-om.
U Hrvatskoj je prema podacima Registra za HIV/AIDS, lani prijavljeno 80 novih slučajeva zaraze HIV-om. Od tog broja, 19 osoba razvilo je AIDS, a dvije su umrle. Od 1985. godine, kada su zabilježeni prvi slučajevi zaraze HIV-om u Hrvatskoj, do sredine studenoga 2014. godine, prijavljene su 1.194 inficirane osobe, među njima 438 s AIDS-om. U proteklih 30 godina u Hrvatskoj je umrlo 210 osoba zaraženih HIV-om.
– Poznate osobe imaju karizmu, potiču raspravu i omogućavaju bolje informiranje o bolesti. Mnogi ljudi još uvijek gledaju na HIV kao na jednu smrtonosnu i neizlječivu bolest. Međutim, danas zarazu HIV-om možemo uspješno liječiti i danas osobe zaražene HIV-om mogu doživjeti normalnu starost. Liječenje je jednostavno, sastoji se od svakodnevnog uzimanja jedne ili dviju tableta – ističe Begovac. Spremnost ljudi na testiranje, dodaje, ovisi i o drugim čimbenicima, na primjer o tome radi li se testiranje u zdravstvenim ustanovama ili izvan njih.
Stigmatizacija je, naravno, jedna od bitnih prepreka u tome. Danas je situacija bolja nego prije, ali još uvijek nije dobra, upozorava zagrebački infektolog.
– Nažalost, još uvijek ima niz primjera diskriminirajućih i stigmatizirajućih postupaka, kako u nas tako i u svijetu. Još uvijek priznanje zaraženosti može dovesti do gubitka prijatelja, osude, gubitka posla, uskraćivanja zdravstvenih usluga. Iako su putevi prijenosa HIV-a dobro definirani, a to su spolni put, korištenje droga putem injekcija te prijenos s majke na dijete, još uvijek postoji zabluda o putevima prijenosa pa se smatra da se virus može prenijeti uobičajenim socijalnim kontaktom – navodi Begovac. »Ne samo da je obilježena bolest, već je često puta ponašanje povezano s infekcijom stigmatizirajuće. Tako se u mnogim zajednicama ili kulturama seks između osoba istog spola ne smatra prihvatljivim ponašanjem, čak je i dan danas u pojedinim državama to kazneno djelo«.
Iako je zbog vlastite raskalašenosti, uživanju u drogama i prostitutkama na lošem glasu, Sheen tvrdi da je od dijagnosticiranja infekcije HIV-om imao nezaštićeni seksualni odnos sa samo dvije žene, i to – kako tvrdi – pod nadzorom njegovog liječnika.
Malo vjerojatno, ali…
Dok Sheen tvrdi kako je nemoguće da je prenio virus tim partnericama, njegov liječnik je umjereniji u procjeni te kaže kako je transmisija virusa u Sheenovom slučaju »malo vjerojatna«.
– On je odmah počeo s terapijom snažnim antiviralnim lijekovima koji djeluju supresivno na virus, do te mjere da je on u ovom času potpuno zdrav. Osobe koje se optimalno liječe, i virus im nije aktivan, u iznimno su malom riziku da prenesu infekciju drugoj osobi. Ne možemo reći da je rizik nula, ali je nevjerojatno nizak, poručio je Sheenov liječnik, Robert Hiuzenga.
Epidemija HIV-a niske razine, ali u uzlaznoj fazi
U Hrvatskoj i dalje imamo epidemiju HIV-a niske razine. Međutim, ona je još uvijek u uzlaznoj fazi, a više od 80 posto novih infekcija danas nalazimo u muškaraca koji imaju spolne odnose s drugim muškarcima, navodi Begovac. Ono što ohrabruje, kaže, jesu pojedine procjene koje ukazuju na to da je broj onih koji ne znaju za svoju zaraženost danas manji nego prije 10-ak godina.
Besplatna i anonimna testiranja su važna u otkrivanju zaraze, a trebalo bi ih, smatra Begovac, bolje organizirati.
– U nas nisu potrebna masovna testiranja na HIV, već testiranja u populacijama povećanog rizika. Zato treba širiti programe testiranja u zajednici, dakle izvan zdravstvenih ustanova. Treba bolje organizirati i testiranja i liječenje drugih spolno prenosivih infekcija, osobito u muškaraca koji imaju spolne odnose s drugim muškarcima. Svakako je neophodno da se osobe koje imaju spolno prenosivu infekciju testiraju na HIV, a važno je i da se kompletna zdravstvena usluga za spolno prenosive bolesti pruži na jednom mjestu, a ne da se osoba šalje iz jedne u drugu ustanovu – upozorava Begovac.
Osobe zaražene HIV-om koje redovito uzimaju propisane lijekove i koje imaju nemjerljivu količinu virusa u krvi gotovo da i nisu zarazne za drugu osobu tijekom nezaštićenog spolnog odnosa, potvrđuje Begovac. Najveća je zaraznost, objašnjava, u početku HIV-infekcije, kad osoba i ne zna da je zaražena HIV-om.
– Najveći broj novih zaraza u svijetu, a i u nas, nastaje zbog toga što ljudi ne znaju da su zaraženi HIV-om te ga nehotice šire. U praksi se relativno često susrećem i sa situacijom u kojoj HIV-negativna osoba dobrovoljno stupa u spolni odnos s osobom za koju zna da je zaražena HIV-om. Osobe zaražene HIV-om stupaju u spolne odnose s drugim osobama isključivo zato jer žele seks, a ne da nekog drugog zaraze – uvjeren je Begovac, koji priče o namjernom širenju HIV-a ne smatra realnima. Realno je, međutim, očekivati od osobe koja ne koristi zaštitu i često mijenja partnere da se testira na AIDS, upozorava liječnik.
– Dvoje odraslih ljudi sami odlučuju hoće li i kada stupiti u spolne odnose i hoće li koristiti zaštitu ili ne. Neznanje o serostatusu na HIV nikoga ne oslobađa od odgovornosti. Pogrešna je i štetna poruka da je prihvatljivo ako netko ne koristi zaštitu, ima niz spolnih partnera i ne testira se na HIV, a osoba koja zna da je HIV-pozitivna trebala bi apstinirati ostatak života – poručuje Begovac.
Nema pune neutralizacije
Postojeće metode liječenja HIV infekcije temelje se na suzbijanju virusa u krvi oboljelih, ali postojeći lijekovi ne mogu posve neutralizirati virus. U američkoj saveznoj državi Oregon ubrzano se radi na ispitivanjima cjepiva koje se na majmunima pokazalo djelotvornim u nestanku virusa HIV-a iz organizma. Prof. Louis Picker iz Instituta za cjepiva i genske terapije u Oregon Health and Science University i njegov tim od 60 znanstvenika razvio je cjepivo koje djeluje tako što potiče množenje T-stanica u tijelu koje mogu prepoznati stanice inficirane HIV-om i sasjeći infekciju u korijenu.
Uspješnost njegova cjepiva bila je kod makakija 54 posto, a zahvaljujući višemilijunskoj donaciji Gates Fondacije u idućoj će godini Pickerov tim ispitivati djelotvornost i sigurnost cjepiva na 50 žitelja Oregona. Dobrovoljci će biti zdravi, a cilj je ovog testiranja provjeriti je li cjepivo sigurno za primjenu kod čovjeka. Nakon toga slijedi široko ispitivanje djelotvornosti cjepiva koje će se provoditi na HIV-pozitivnim dobrovoljcima.
