Premijera filma privukla je brojnu publiku pa su održane dvije projekcije. Iako je to konkretno priča o jednom voditelju, o jednoj ekipi »iza šanka«, o jednom razdoblju, zapravo ona nadilazi pojedinačne aktere i vrijeme
RIJEKA » Kao u neka dobra stara vremena, Kružna ulica u petak navečer opet je živjela »punim plućima« – premijera filma »Posljednjih 100« riječke redateljice Morane Komljenović o posljednjih sto dana kultnog kluba Palach privukla je toliko publike da je umjesto jedne predviđene projekcije, ekipa Impulse festivala morala brzo reagirati i osigurati još jednu projekciju ne bi li svi koji su to preksinoć poželjeli, i pogledali dokumentarac o omiljenom riječkom okupljalištu. A bilo je tu »starih« pohoditelja mitskoga kluba, ali i onih mlađih koji sad s nestrpljenjem očekuju kad će to kultno okupljalište ponovo otvoriti svoja crvena vrata.
Vruća tema
Taj Palach doista je prava riječka priča – nema glazbenika, nema benda, nema promotora, nema posjetitelja i organizatora koncerata, nema mladog novinara koji se jednom nije dotaknuo te vruće teme. »Posljednjih 100« prati događanja tijekom posljednjih stotinu dana aktivnosti kultnoga riječkog kluba Palach pod voditeljskom palicom Alena Mancea. Svojevrsni je to memento jednom razdoblju riječke klupske scene, u kojem se autorska ekipa ne pita za prošlost, ali ni budućnost kluba, već prati »emotivne procese« kroz koje prolaze ekipa kluba, odbrojavajući sate do kraja njihove ere. Iako je to konkretno pomalo romantizirana priča o jednom voditelju, o jednoj ekipi »iza šanka«, o jednom razdoblju u dugoj povijesti okupljališta, zapravo ona nadilazi pojedinačne aktere i razdoblje, i kroz »tih 100 dana« priča o svih »sto dana« kluba.
Producentica: Morana Komljenović (Fade In)
Snimatelji: Kristijan Vučković, Morana Komljenović, Damir Jevtić
Montažerka: Morana Komljenović
Produkcija: Fade In 2014.
– Palach je i pos’o, i kuća, i birtija, reći će u filmu Alen Mance, dok preslaguje »piramidu« pivskih kašeta u skladištu ili pak dok naslonjen na šank promišlja o svojem razdoblju u klubu u Kružnoj i »oprašta« se od dijela svog života. Palach nije dječji vrtić, oduvijek i svima bio je »velik zalogaj« s kojim su se neki bolje, neki lošije znali nositi.
Tropicana
– Pa dobar mi je film, samo previše psujem, komentirat će Mance nakon odgledanog dokumentarca.
– Palach ovo, Palach ono, ma trebao si ga nazvati Tropicana, to bi sve izjeb… – reći će pred kraj filma Zoran Badurina dok s Alenom Manceom sjedi pred klubom Život koji se u vrijeme snimanja filma tek otvorio.
Lako je reći: Palach treba živjeti, treba umrijeti, treba se zvati Tropicana. S Palachom je teško jer je tu duže od mnogo nas. Priča o Palachu na prvi pogled djeluje jednostavna, ali nije, svi imaju uvriježeno mišljenje što bi taj mitski klub u Kružnoj koji je odgojio generacije i generacije Riječana trebao biti, kako bi trebao izgledati, što bi trebao nuditi, no vrijeme je dosad pokazalo kako rješenje nije uopće jednostavno. Manceova priča u Palachu je završila, jel’ to bio »happy end« ili ne, to samo on zna, a pred nekim novim je voditeljima i klincima da pokažu jel’ ovo kraj ili novi početak kluba. I kao i inače u životu, vrijeme će pokazati.
