Kolumna

Politička prognoza: magla, magla, svuda oko nas

Siniša Pavić

Foto: Sergej Drechsler

Foto: Sergej Drechsler

Kad čovjek malo bolje razmisli, dajte i Formulu Škovrlju, ako ne da je komentira, ono barem da je u prilogu secira do zadnjeg stiha. Ionako je sve to, kad se sve zbroji i oduzme, samo magla



Zurovec, Dario Zurovec. Koliko se samo spominjalo to ime, ne bi da je James Bond s Temua, a nije, ni to. Samo je još jedna ‘tica preletačica koja je otperjala pod krilo premijerovo, da se glasa kad je glasanje i da za to glasanje iskamči štogod. Puni su ekrani bili samodopadna gradonačelnika Svete Nedelje, trošili su se i ljudi i resursi televizijski da bi se opjevalo njegov potez koji je, realno, samo još mrvicu više obezvrijedio demokratski proces u nas. Jer, ako se ne može ništa kad si u opoziciji, a birali su te birači te opozicije, onda se, ne krije to Zurovec, priključiš jačem da ušićariš makar nešto, zašto ne željezničku prugu. Dario, Dario Zurovec, James Bond za siromašne. Dok svijet srlja u katastrofu, u našem bunjištu to je tema.


Pa ti ne gledaj “Gospodina savršenog”. Tamo je barem sve plastično prikazano. Ponekad bude čovjeku žao što o politici kadikad priloge ne radi Edi Škovrlj. Dobro, možda ga ne treba puštati još da opjeva premijera i predsjednika, ali društvo a la Zurovec zaslužilo je koju rimu a la Škovrlj. Jer, ako Škovrlj može simpatičnim učiniti svaku buru, svakog tovara, svako dvoglavo jare, a nedavno i zadarsku maglu, mogao bi on smisliti štogod i u ime onih što se priklone jačem kako treba i posve.


Nego, zadarska magla. Nižepotpisanog je prilog o zadarskoj magluštini koje se, kako to lijepo Škovrlj reče, ni London posramio ne bi, vratio u daleku prošlost kada je i sam pao na dupe suočen s maglom u Zadru, na moru. Čovjeka sa strane nitko na tu maglu pripremiti ne može. To se osjetiti mora. I opjevati mora. Pa je Škovrlj to i učinio garniravši sve britkim komentarima Zadrana od kojih se pamti onaj gospođe što reče da zahvaljujući magli nema brige s frizurom. Dajte Škovrlju Zurovca! Možda tada sve bude drukčije.




Politika se uplela u sve. Evo i u Vrilu, tamo di su “Divlje pčele”, kreće izbor za gradonačelnika, ili načelnika, uglavnom, mjesnog starješinu. I Brico će u kandidaturu, što je i logično s obzirom na to da mu većina biračkog tijela navrati kad-tad u radnju. Ne znamo mi bez politike i gotovo. Ali nade neke ipak ima. Na Prvom programu Hrvatskog radija tako emisija “Viza”. Nekako je dragocjeno bilo čuti kako Dario Špelić govori o povijesti Irana, Perzijskog Carstva, o nastanku i nestanku država na tom području. Čudesno je to kako čovjek za vožnje ima i vremena i živaca usredotočeno slušati što mu to s radija govore. Čim se dočepa kuće, ureda, sve ode dođavola i koncentracija pada na minimum. A radio k’o radio, vazda neki dragulj negdje, onako kako je dragulj bila emisija “Poetski tren” nedavno preminule Gordane Kovačević. Spikerica, doktorica znanosti, jazz-pjevačica… I glas, savršen glas za koji smo otkrili koliko nam je značio tek sada kada ga nema. I teško da će ga takvog ikada biti.


Kako god da je složen taj televizijski program, koliko god da se urednici trudili priuštiti puku samu ugodu koja ne traži bogzna kakvo moždano naprezanje, i opet nas sve to i prečesto podsjeća na to koliko smo površni u svom (ne)činjenju. Ne da se istina izbjeći. Nade ipak nešto ima. Ima dokumentarni serijal španjolske proizvodnje koji se zove “Hope”. U njemu zanimljivi neki ljudi iz cijeloga svijeta govore o svijetu i civilizaciji i prirodi koja traži spas. Jer, spasimo li oceane, šume, planine, nađemo li načina da smo održivi i skrbni, spasit ćemo sebe. Daje “Hope” nadu, a bez da se docira, a bome i taj španjolski uopće ne zvuči loše.


Ne izgleda loše ni Orlando Bloom u uratku u kojem uči roniti na dah, ali to je neke druga priča. Važnijim se čini notirati da je širokom gledateljstvu Formula 1 i opet bliža negoli je dugo bila. Utrke Formule 1 od prošlog se vikenda mogu gledati na RTL-u, i to ne samo utrke već i treninzi, specijalne neke emisije, atmosfera prije i poslije tog nesumnjivog adrenalinskog oktanskog cirkusa. Trebat će, doduše, koja utrka da sve legne na svoje mjesto, a bome trebat će i koja utrka da se navikne čovjek na uskrsnuće Ivana Blažička. On je, naime, dio komentatorskog tima. Izbor je to koji će jedni, nema sumnje, pozdraviti jer onomad davno Blažičko je to radio posve korektno, baš kao što će drugi, nema sumnje, s pravom stišati ton jer je imao Blažičko u karijeri faza kada je o mnogočemu divanio posve nekorektno.


Kad čovjek malo bolje razmisli, dajte i Formulu Škovrlju, ako ne da je komentira, ono barem da je u prilogu secira do zadnjeg stiha. Ionako je sve to, kad se sve zbroji i oduzme, samo magla.