»Thursday Night Football« bit će vjerojatno emisija broj 1 na američkoj televiziji u jesen, a mene su tražili da kreiram sve – grafiku, glazbu, nove produkcijske ideje, sve – i rečeno mi je da to mora biti najbolja sportska produkcija koju je ikada itko vidio u Americi. Uspjeh ove emisije je 100 posto moja odgovornost i to je najveći pritisak koji sam ikada osjetio u svojoj karijeri. Ali obožavam to
Peter Radovich Jr., kreativni direktor programa CBS Sports i dobitnik dvadeset i sedam Emmyja, ove bi godine svoju bogatu kolekciju prestižnih televizijskih priznanja mogao povećati za još devet nagrada.
Najbolji sportski dokumentarac, najbolji sportski teaser Super Bowla koji je vidjelo više od 120 milijuna ljudi i najbolja sportska vijest, samo su neke od kategorija u kojima je nominiran za Sports Emmy.
Višestruko nagrađivani američki producent i redatelj, sin hrvatskih emigranata odrastao u New Yorku, na televiziji je počeo raditi 1994. godine. Tijekom karijere radio je na svim većim sportskim događanjima na američkoj televiziji kao što su Olimpijske igre, Super Bowl, Wimbledon i finale NBA-a. Njegov rad uskoro će biti predstavljen i javnosti u Hrvatskoj, kamo dolazi i nekoliko puta godišnje.
Emmyji daju slobodu
Koliko vam znače sve ove nominacije za nagradu Emmy? – Ne toliko koliko ljudi vjerojatno misle. U ovom trenutku mog života Emmyji su dobri za jednu stvar – daju mi slobodu. Što sam više nominiran i što više osvojim, imam veću slobodu raditi ono što želim i to bez upletanja bilo koga sa strane. Takva vrsta slobode u kreativnoj industriji je neprocjenjiva.
Koju od ovogodišnjih nominacija doživljavate najznačajnijom? – Od ovogodišnjih nominacija mislim da je to kategorija Najboljeg dokumentarnog filma. Oduvijek mi je bio san režirati dugometražni dokumentarni film i kada je moj prvi, a sada i drugi, nominiran za Emmy, to je bio stvarno nevjerojatan osjećaj. Moj prvi, »Game of Honor« na kraju je osvojio tri Emmyja, uključujući i onaj za najbolji dokumentarni film, što mi je bilo ogromno iznenađenje jer ipak je to bio moj prvi dugometražni film. Ali kako će mi ovo pomoći u budućnosti? Kada sljedeći put svojim šefovima predložim ideju za novi dokumentarni film, mnogo je veća mogućnost da će mi dati zeleno svjetlo bez puno pitanja – baš zbog Emmy priznanja.
Gdje držite sve do sada dobivene nagrade? – Samo ih je nekoliko izloženo. Jednom sam ih sve stavio zajedno na jedno mjesto, ali je izgledalo toliko grozno da sam većinu stavio natrag u kutije i u podrum. Imam izložene samo one koje mi najviše znače – njih četiri, pet.
Možete li nama u Hrvatskoj objasniti zbog čega je Super Bowl toliko važan Amerikancima? – Super Bowl više nije samo igra – to je događaj – apsolutni fenomen. Ta nedjelja kada je utakmica, postala je neslužbeni praznik u Americi i svake ga godine sve više i više ljudi gleda, obarajući rekorde gledanosti svake godine. I mislim da je to zato što se nudi ponešto za svakoga. Ljubitelji sporta ga naravno gledaju jer je to finalna utakmica godine u najpopularnijem sportu u zemlji, dok milijuni gledatelja koji nisu ljubitelji samog sporta gledaju, vjerovali ili ne, zbog reklama. Kompanije poput Coca-Cole, Applea i drugih troše milijune dolara svake godine za reklame koje produciraju baš za taj dan. To nije samo najveći dan u sportu, već je i najvažniji dan u oglašivačkom svijetu. Oduvijek govorim da bi Hrvatska i naš turizam dobili više u Americi s jednom reklamom za vrijeme Super Bowla, nego da prikazuju reklame na CNN-u tijekom cijele godine.
Mislite li da postoji razlika između američkih i europskih sportova? – Ne previše. Kako se svijet smanjuje, i sportski svijet se smanjuje. Sve je to isto. Bezobrazni sportaši ovdje, bezobrazni sportaši tamo. Dobri sportaši ovdje, dobri sportaši tamo. Sve je to isto. Koji je vaš omiljeni sport? – I dalje igram košarku dva, tri puta tjedno. Odrastao sam igrajući nogomet, ali je košarka postala prava sportska ljubav u mom životu. Mogu gledati djecu u parku kako igraju i uživati više nego da gledam profesionalni baseball i hokej. Uskoro ćete se prvi put predstaviti i hrvatskoj publici, filmom o hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji. Možete li nam otkriti nešto više o dokumentarcu »Barakude«? Čija je ideja bila da se snimi takvo nešto i kada će film biti dovršen? Gdje će biti premijerno prikazan? – Svakog rujna otputujem u Rovinj na Weekend Media Festival i neki članovi HVS-a su me tamo čuli kako predajem i pomislili da bih im mogao pomoći na neki način. Smatrali su da njihov vaterpolski nacionalni tim, nakon što je osvojio sva zlata koja su se mogla osvojiti, i dalje ne dobiva dovoljno priznanja u Hrvatskoj pa su me pitali za savjet. Predložio sam im da napravimo dokumentarnu seriju, uz potpuni pristup reprezentaciji – za vrijeme treninga, kod kuće, na putovanjima i na samim utakmicama. Sve je kulminiralo prošlog ljeta na Svjetskom prvenstvu u Barceloni. Vjerovao sam da ako pružimo hrvatskoj javnosti potpuni »inside« pogled u živote igrača, sam će sport i igrači zasigurno mnogo dobiti. Za sada smo u planovima da se serijal prikaže na Novoj TV krajem proljeća ove godine. Pretpostavljam da ste tijekom karijere upoznali brojne sportaše, kako hrvatske, tako i strane. Tko vas se najviše dojmio? – Ovo je čista istina – cijela hrvatska vaterpolska reprezentacija, i posebno Josip Pavić, su za mene najimpresivniji sportaši koje sam upoznao. Za grupu igrača koja je osvojila zlato na svakom međunarodnom natjecanju koje postoji – Svjetsko i Europsko prvenstvo, i onda još i Olimpijadu – to je nevjerojatno. Ali kada uzmete u obzir da za sve to dobiju naknadu koja je vrlo mali dio onoga što dobiju nogometaši ili košarkaši, a u nekim slučajevima, kao Pavić, više od godinu dana ne dobiju niti kune… I dobivaju vrlo malo javnog priznanja i praćenja u medijima, ali i dalje naporno rade i treniraju svaki dan, dolaze na trening bez prigovaranja – to je stvarno nevjerojatno. Nikada nisam vidio ništa slično u cijeloj svojoj karijeri.
Živim svoj san
Iza vas je mnogo značajnih poslovnih uspjeha i zadataka. Možete li izdvojiti najznačajniji trenutak u karijeri? Kada ste bili najsretniji? – Dobar sam jedino kada sam sretan. Ako izgubim interes, ja sam nula. Otprilike prije deset godina, kada sam radio na NBC-u, jednog sam se jutra probudio i shvatio da nisam sretan i da mi je mučna sama pomisao odlaska na posao, prvi put od kada sam počeo raditi na televiziji. Istog dana nazvao sam CBS i pitao ih bi li bili zainteresirani da dođem raditi za njih. U samo nekoliko tjedana bio sam zaposlenik CBS-a i moja karijera je krenula prema gore, od prvog dana kada sam došao. Bila je to savršena kombinacija za mene. Dakle, da vam odgovorim na pitanje – taj trenutak kada sam se probudio nesretan što moram ići na posao, bio je najvažniji trenutak moje karijere. Da sam ostao na NBC-u, nezadovoljan, siguran sam da se moja karijera ne bi razvila kao što jest. I u budućnosti, onog dana kada se probudim nezadovoljan na CBS-u, ako se to ikada dogodi, ponovo ću otići.
Biste li se složili s tvrdnjom da živite svoj san?– Apsolutno, u sljedećem životu želim se ponovo roditi kao ja. Nema niti jedne stvari koju bih danas promijenio u svom životu – što je pomalo ludo. Često razmišljam koliki sam srećković, čak se i zapitam »Zašto se ovo događa? Zavrjeđujem li to zaista?« Ali tada se uvjerim da sam očito bio jako dobra osoba u prošlom životu. To je jedini način kako mogu sve to sebi objasniti. Ja sam pristojan čovjek, vjerujem, ali daleko od toga da sam savršen i sigurno ne zaslužujem sve ovo. Jedan od mojih najponosnijih trenutaka nedavno bio je kada mi je prijatelj iz maminog rodnog grada, Neviđana kraj Zadra, rekao da su djeca u školi u Neviđanima dobila zadatak da napišu esej o meni koristeći članke koji su do sada objavljeni u Hrvatskoj. Nisam mogao vjerovati. Odlazim u Neviđane od kada sam bio njihovih godina, a sada oni pišu zadaću o meni, kao da sam ja netko. Sve je to malo ludo. I dalje nisam siguran kako i kada se sve ovo dogodilo.
Nemam tipičan dan
Kako izgleda vaš tipičan radni dan? – To je onaj najbolji dio – ja nemam tipičan dan. Većinu dana kada se probudim, prvo moram odlučiti želim li otići do ureda ili ću raditi od kuće. Obično ipak ostajem kod kuće i radim u majici i trenirci iz svog kućnog ureda. Često kažem ljudima da sam kao profesionalni sportaš. Mislim to na sljedeći način – ljubiteljima sporta najvažniji je rezultat. Njih nije briga koliko su sati sportaši proveli na treningu tog tjedna, niti gdje su to radili. Oni žele rezultat. Moji šefovi me ocjenjuju sukladno rezultatima. Ako radim od kuće, iz ureda, ujutro ili po noći – njima je svejedno – sve dok mogu isporučiti ono što je bitno. I zato su ove nominacije za Emmy toliko važne. Daju mi tu slobodu. Vrlo sam sretan što imam šefove koji mi toliko vjeruju.
Pretpostavljam da uz vaš posao i odgovornost koju imate dolazi i mnogo stresa. Kako se nosite sa stresom? – Kada sam bio mlađi, pustio bih svom dalmatinskom temperamentu da izađe na vidjelo pod stresom, ali promijenio sam se u zadnjih nekoliko godina. Dio promjene je sigurno sigurnost u sebe. Puno više vjerujem u sebe danas. Ali drugi dio je vodstvo. Imam puno kolega koji se ugledaju na mene i ne smijem im pokazati znakove slabosti. Pa se sada sa stresom borim iznutra. Ali najveća tajna kako pobijediti stres jest u tome da se morate zabavljati. Ja radim na televiziji. Koja je najgora stvar koja se može dogoditi? Nisam doktor, ne spašavam živote. Ako pogriješimo, nitko neće umrijeti. To je samo TV. O čemu da brinemo? Zabavljamo se. Puno se smijem na poslu i uvijek zafrkavam ljude s kojima radim. Ponekad ne mogu vjerovati da me zapravo plaćaju da radim to što radim.
Na čemu trenutno radite? Što je vaš sljedeći projekt? – Moj sljedeći projekt je najveći izazov u mojoj karijeri ikada. CBS je upravo platio više od 250 milijuna dolara za prava za »Thursday Night Football«, novu emisiju koja započinje s prikazivanjem u rujnu. Bit će to vjerojatno emisija broj 1 na američkoj televiziji u jesen, a mene su tražili da kreiram sve – grafiku, glazbu, nove produkcijske ideje, sve – i rečeno mi je da to mora biti najbolja sportska produkcija koju je ikada itko vidio u Americi. U sljedećih pet mjeseci primarno ću se fokusirati na te utakmice i na show prije. Uspjeh ove emisije je 100 posto moja odgovornost i to je najveći pritisak koji sam ikada osjetio u svojoj karijeri. Ali obožavam to. To je ono što je za mene zabava.
Svake godine u Hrvatskoj
Imate li omiljenog hrvatskog sportaša? – Kada je Dražen Petrović igrao za New Jersey, bio sam jako ponosan. Viđao bih ga u istim hrvatskim kafićima u Queensu kamo sam i ja izlazio sa svojim prijateljima, a kasnije sam saznao da je čak jedno vrijeme i hodao s mojom rođakinjom. Za mene je bilo stvarno posebno vidjeti ga tu, uz sav uspjeh koji je postigao, kako se i dalje druži sa »svojim ljudima« – bilo je to stvarno fantastično. Zauvijek će biti moj najdraži sportaš, i to je to – ne samo najdraži hrvatski sportaš.
Kad govorimo o Hrvatskoj, koliko često dolazite ovamo? – Apsolutno svake godine. U zadnje vrijeme i do dva, tri puta godišnje. Zapravo, kada sam potpisivao ugovor za ovu novu emisiju »Thursday Night Football«, prva pomisao mi je bila hoću li zbog te produkcije ove godine morati otkazati dio svog godišnjeg odmora u Hrvatskoj. Ali neću. Samo ću morati češće otići do Zadra s otoka na kojima ljetujem, Neviđane i Zverinac, i provoditi više vremena u internetskim kafićima tamo. Ali nema nikakve šanse na svijetu da me nema tamo ovog ljeta.
Čime se bavite dok ste tu? – Plivam, jedem, odmaram se i smijem se.
