Ove subote pozornica riječkog Exportdrva postat će mjesto emotivnog i povijesnog glazbenog trenutka. Legendarni riječki duo koji je osamdesetih godina definirao zvuk generacije, Marina Perazić i Davor Tolja, oprašta se od zajedničkih nastupa koncertom koji simbolizira kraj jedne ere.

Iako su njihovi hitovi bezvremenski, odluka o povlačenju stigla je – sasvim racionalno. Kako Davor iskreno priznaje, sakupili su »previše sijedih« i osjećaju da je vrijeme da pozornicu prepuste mlađima. Dok on ostaje vjeran rodnoj Rijeci, Marinu put vodi preko oceana. U Americi je čeka njezina najvažnija nova uloga – ona none.

Odlazi biti uz svoje kćeri i dočekati prvo unuče, birajući obiteljsku sreću ispred svjetala reflektora. Uoči ovog velikog oproštaja, s Marinom i Davorom razgovarali smo o glazbi koja nas je spajala, sjećanjima koja ne blijede i miru s kojim zatvaraju ovo zajedničko poglavlje.

Nakon 45 godina karijere, koliko je emotivno donijeti odluku o konačnom odlasku s pozornice ?

Davor: Naravno da je emotivno, svi rastanci su teški. Svaka odluka o prestanku nečega je uvijek puna emocija. Mislim da nam je došlo vrijeme da se povučemo, ipak je ovo pop glazba i tu je rok trajanja izvođača na neki način ograničen. Ne živimo u svijetu u kojem možemo mijenjati krv i zauvijek biti mladi, živimo u svijetu normalnih ljudi i jednostavno dođe čas kad prevladava umor. A da je teško donijeti takvu odluku, naravno da je teško, jer ipak je tu puno godina zajedničkog rada, zajedničkih putovanja, turneja, svega. Mislim da je to vrlo emotivno, ali isto s druge strane vrlo racionalno i vrlo razborito. Jer, eto, dosegli smo neki svoj maksimum, neki svoj limit i to je to.

Marina: Nije mi bilo teško donijeti odluku, jer već dulje vrijeme postala su mi naporna putovanja i koncerti. Sam koncert je fizički zahtjevan, ali više me iscrpljuje psihički jer si uvijek postavljam visoka očekivanja i želim se publici predstaviti u najboljem izdanju.

Što biste rekli jedno drugome nakon 45 godina suradnje?

Davor: Kad nekog poznajete i kad s nekim radite dugo godina, normalno je da tu postoje i zajednička zadovoljstva, druženja. Naravno postoje i konflikti, sukobi, ponekad i kompromisi. I teško je reći što bismo svi rekli jednom drugom. Znam što ću ja reći Marini, da joj želim najsretniji mogući život, želim da joj kćeri imaju još puno unučadi, odnosno da postane još puno puta nona, kako ona voli reći. I sretan joj put u Ameriku, nadam se da će se ipak jednom vratiti.

Marina: Zahvalna sam Davoru što su mi njegove pjesme promijenile život i što smo zajedno ostavili trag. Lako se povući kad znaš da će te pamtiti!

Zatvaranje jednog velikog poglavlja

Oproštajna turneja nosi naziv »Posljednji program tvog kompjutora« – što ta simbolika danas znači za vas osobno?

– »Program tvog kompjutora« je pjesma koja nam je preko noći promijenila život nakon samo jednog pojavljivanja u legendarnoj emisiji »Hit mjeseca«, te smo upravo iz tog razloga odlučili da tako nazovemo oproštajnu turneju.

Publika vas pamti po snažnoj energiji i karizmi – kako se danas nosite s idejom da je ovo posljednji susret s publikom uživo? Hoće li vam nedostajati »život na pozornici«?

Marina: Povlačim se upravo zato što želim da me publika zapamti po toj snažnoj energiji, dok im još mogu ponuditi standard koji od sebe očekujem. Iako djeluje da je pozornica moje »prirodno stanište«, oduvijek sam pred publikom osjećala stanovitu nelagodu, »razgolićenost« koja mi nikad nije godila, zato sam se više puta povlačila sa scene i vraćala već kako bi se okolnosti posložile.

Najavili ste odlazak u Ameriku, je li to novi životni početak ili svojevrsno zatvaranje jednog velikog poglavlja?

Marina: Definitivno zatvaram jedno poglavlje svog života kako bi, prije svega, provodila više vremena sa svojim kćerima. Posljednjih godina živjela sam vrlo tužan, samački život bez obitelji koji me nimalo nije ispunjavao.

Kad se osvrnete na sve ove godine, postoji li trenutak ili pjesma koju biste izdvojili kao svoju osobnu prekretnicu?

Marina: Ako je »Program tvog kompjutora« pjesma koja je Denis & Denis preko noći izbacila u orbitu, ne tako poznata pjesma »Braća Grimm i Andersen«, s kojom smo 1986. godine nastupili u Prištini na izboru za pjesmu Eurovizije, bila je početak kraja suradnje s Davorom. U tom trenutku iskristaliziralo se kako su naše želje, kako dalje voditi našu karijeru, počele drastično razilaziti.

Da nije bilo Marine, ne bi bilo Davora i obrnuto

Što je presudilo da upravo sada donesete odluku o završetku koncertne karijere Denis & Denis?

Davor: Odluka da prekinemo, odnosno da završimo našu priču s Denisima je na neki način bila i zajednička. Marina je imala u planu otići u Ameriku, gdje žive njene kćeri. Uskoro će postati nona i vjerojatno morati čuvati svoje unuče. No, meni je to na neki način odgovaralo. Uskoro ću imati 70 godina i mislim da je to vrijeme da se povučem s pozornice, ne mogu glumiti mladića kad to nisam. Mislim, da je to sasvim razumna odluka i s njene i s moje strane. Tako da nije nikakav problem među nama, nego jednostavno jedna razumna i zrela odluka da se taj naš nekakav opus, rad u ovih proteklih 40 godina dostojno zaokruži s nekoliko oproštajnih koncerata i da se tim zahvalimo našoj vjernoj publici, što mladima, što starijima. Putovanja su postala naporna, pogotovo meni, jer nisam čovjek koji voli provoditi život na cesti i po hotelima. Imam svojih kućnih zanimacija, vrt i želim se početi baviti nekim drugim stvarima, koje mene naravno vesele.

Hoće li se nakon ove turneje kreativni rad nastaviti u studijskom ili autorskom smislu, ili je riječ o potpunom zatvaranju glazbenog kruga?

Davor: Mislim da je glazbeni krug, taj, kao što ste rekli, zatvoren. Grupa Denis & Denis je svoje najbolje trenutke imala u 80-ima, kad smo napravili svoje najveće hitove. Nakon toga sam se naravno nastavio baviti glazbom i isto tako namjeravam se i dalje baviti glazbom, ali ne uz grupu Denis & Denis ili nečeg sličnog. Želim izaći izvan okvira i prepustiti se potpuno mašti, željama, svojim snovima, bez obzira na to je li to komercijalno, naplativo, nenaplativo. Dakle, ništa što bi donosilo nekakvu zaradu, nego ono što bi meni osobno donosilo zadovoljstvo. Umirovljenik sam već tri godine i zaista imam i neke druge stvari koje me vesele u životu.

Postoji li nešto što u karijeri niste realizirali, a sada, na kraju, ostaje kao neostvarena ideja ili želja?

Davor: Naravno da ih imam, i to jako puno. Što se tiče glazbe, jedna neostvarena želja mi je napraviti filmsku glazbu. Neke moje pjesme korištene su u raznim filmovima, poput one iz filmskog naslova »Čovjek koji nije mogao šutjeti« koji je bio nominiran za Oskar. Eto i to mi je nekakvo zadovoljstvo, da se moje pjesme, ako već ne radim filmsku glazbu, da se bar koriste u filmovima. Sljedeća stvar koju sam uvijek sanjao i želio napraviti je rock opera, odnosno musical. Međutim, to je jedan veliki i opsežan posao i tu stvarno treba jako puno vremena i novaca da bi se to ostvarilo. Ali, nikad se ne zna, evo sad ću imati malo više slobodnog vremena, te ću se možda pozabaviti i time. Ništa nije isključeno.

Koliko je Marina kao pjevačica bila presudna za vašu glazbenu karijeru?

Davor: Da, iskreno govoreći, slučajan susret i slučajno poznanstvo preko našeg zajedničkog prijatelja doveli su do toga da se Marini svidjelo ono što radim, a meni se svidjelo kako Marina to izvodi. Meni je za pjesme trebala dobra pjevačica, odnosno interpretatorica, jer u mojim pjesmama je trebalo malo i glumiti. Marina je tu bila idealan izbor. I mislim da smo se našli na nekoj zajedničkoj valnoj dužini. Njoj se sviđalo to što ja radim, a meni se sviđalo kako ona pjeva i jednostavno bilo je suđeno da počnemo zajedno raditi. Vjerojatno se ništa od toga ne bi dogodilo da smo ona ili ja pokušali nešto samostalno, ali pogodile su se dvije osobnosti, čak i vrijeme u kojem smo to radili. Puno je faktora koji su se tu posložili onako kako treba. Nisam očekivao takav uspjeh, mislim da nije ni ona. Ipak je ona imala svoje zvanje, a ja sam još bio student brodogradnje. Uvjeren sam i siguran da Denis&Denisa ne bi bilo da nije bilo Marine, a niti bi bilo Marine Perazić da nije bilo Davora Tolje.