Foto A. Križanec
Nakon tri godine diskografske tišine, riječki doom metalci vratili su se s materijalom koji ne zvuči samo kao nastavak njihove priče, već kao njezina nova, zrelija faza
povezane vijesti
Subotnja večer u Palachu bila je poprište trostrukog lineupa – bendovi Graia i My Pitbull Lucifer pravili su društvo riječkom Old Night koji su promovirali novi album “Mediterranean Melancholy”. Koncert je tako ponudio presjek suvremenog domaćeg stoner/doom izraza, s jasnim vrhuncem u povratničkom nastupu Old Nighta.
Večer su otvorili Graia, pulski groove/stoner/heavy metal bend koji se trenutačno nalazi u fazi snimanja prvog albuma. Njihov nastup bio je sirov, ali fokusiran, riffovski čvrst, ritmički razigran i dovoljno samouvjeren da se osjeti kako bend već sada razmišlja u albumskom formatu.
Kao drugi gosti večeri, također iz Pule, My Pitbull Lucifer su podigli intenzitet i dodatno zamutili žanrovske granice. Povezujući stoner i sludge težinu s psihodeličnim elementima i eteričnijim vokalnim dionicama, pulski kvartet pokazao je zašto se o njima sve češće govori izvan lokalnih okvira. Njihov zvuk, oblikovan iskustvom članova iz bendova Mighty Zazuum i Bolesno Grinje, djeluje istodobno kaotično i promišljeno. Materijal najavljen za nadolazeći album “Welcome to New Earth” uživo zvuči masivno, s naglašenim dinamičkim prijelazima i ritmovima koji publiku drže u stalnoj napetosti. My Pitbull Lucifer ostavlja dojam benda koji je već spreman za veće pozornice i duže turneje.
Dolaskom Old Nighta Palach je ušao u svoju najtamniju i najemotivniju fazu večeri. Nakon tri godine diskografske tišine, riječki doom metalci vratili su se s materijalom koji ne zvuči samo kao nastavak njihove priče, već kao njezina nova, zrelija faza. “Mediterranean Melancholy”, četvrti studijski album objavljen krajem prošle godine, predstavljen je kao konceptualno djelo duboko ukorijenjeno u Mediteran, ne kao turističku razglednicu, već kao prostor povijesti, mita, gubitka i identiteta.
Novi materijal uživo odiše težinom, ali i nekom tihom, gotovo kontemplativnom ljepotom. Singlovi „Homebound“ i „The Loneliness of Lighthouse Keepers“ jasno su pokazali smjer albuma: sporiji, masivni doom rifovi nose emociju nostalgije i pripadanja, dok se atmosfera gradi postupno, poput valova koji se neumorno razbijaju o obalu.
Uživo, bend djeluje izuzetno uigrano i fokusirano. Njihova snaga ne leži u teatralnosti, već u uvjerljivosti, u načinu na koji pjesme dišu, rastu i tonu u vlastitu težinu. Publika je novi materijal prihvatila s vidljivim interesom, a stare stvari prirodno su se uklopile u cjelinu, naglašavajući koliko je “Mediterranean Melancholy” logičan i hrabar korak naprijed.
Subota u Palachu tako je prošla u znaku težine, distorzije i melankolije, ali one vrste melankolije koja otvara i povezuje.
