Kultna tri rock and roll akorda plus puno melodioznosti i ritma temeljna su odlika iznimno plesnog rock and roll albuma »The Interrogator« koji potpisuje jedan od glazbenim kritičarima najomiljenijih bendova današnjice, američki (Washington, D.C.) The Paranoid Style.

Istina, sklonost kritike svakako proizlazi i iz činjenice da je glavna pokretačka snaga benda, pjevačica i autorica tekstova Elizabeth Nelson, i sama glazbena kritičarka s tekstovima objavljivanima u novinama kao što su The New Yorker i The New York Times. No, i bez spoznaje o tome riječ je o zaista jako dobrom rock and roll albumu kojem je temelj sjajan starinski rock and roll podebljan suvremenim garage rock okvirima, izvrsnim korištenjem gitara, razigranom ritam-sekcijom te duhovitim i ciničnim tekstovima koje Nelsonova izvodi za nju tipičnom kombinacijom pjevanja i pripovijedanja čime, a to joj je i cilj, skreće pažnju na svoje tekstove.

Hommage kolegama

Zahvaljujući tom nimalo jednostavnom spoju slušatelj dobiva album uz koji je nemoguće ne plesati, a to znači slušati ga u gotovo svakom trenutku, ali isto tako i trinaest pjesama čije tekstove vrijedi slušati jer se uz njih možeš i nasmijati i zamisliti, a tematsko područje koje obuhvaćaju je zaista raznovrsno – društvene nepravde, nejednakost spolova, nasilje, umjetnost, književnost, glazba, politika…

Pri tom su, a i to je tipično za rad Nelsonove, česta spominjanja raznih rock autora i bendova, odnosno blagi hommage postupci u pojedinim pjesmama.

Primjerice, u »I Love the Sound of Structured Class« naslovom se itekako poziva na Nicka Lowea i njegovu pjesmu, samo što je njegov pojam glass promijenila u class te napisala pjesmu o društvenim negativnostima. U »Client Sales« kroz western rock zvuk tipičan za Tarantinove filmove iznosi kritiku potrošačkog društva da bi se u »Syles Make Fights« odlično koristeći spoj ritma Boa Diddleyja i ska zvuka narugala obožavanju stilova, posebno u modi.

U »Are You Loathsome Tonight« pažnju treba obratiti na promjenu riječi jer se i time pjesma iz okvira čuvene romantične i patetične balade Elvisa Presleyja pretvara u ciničnu vinjetu iz noćnog života u kojoj ona glavnog lika pita: »Jesi li odvratan i gnjusan večeras?« U »The Return of Molly Maguires« citiraju irski sastav Thin Lizzy obrađujući temu nasilja da bi u »The Ballad of Pertinent Information« ozračjem i vokalima itekako podsjetili na najuspješnije novovalne trenutke grupe Blondie.

Plesni ritam

Uz sve spomenute pjesme nemoguće je ne zaljuljati se uz plesni ritam, a još više tome okrenuta je razigrana uvodna »The Interrogator«, kao i rockabilly zvuka puna »Last Night In Chickentown«, dok je možda i najhitodniji trenutak albuma sjajna »Print the Legend« prepuna zvuka grupe The Pretenders, kao što je početak »Bad Day For a Group Chat« čista posveta grupi The Byrds. U »The Drop is Steep« grupa zahvaljuje rock glazbi općenito, a u divnoj »The Findings«, jedinoj pravoj baladi na albumu, odličnim korištenjem saksofona neodoljivo podsjećaju na Springsteenov E Street Band.

Sve u svemu »The Interrogator« je album u kojem će posebno uživati glazbeni sladokusci jer je odsviran vrhunski, a s tekstualne je strane duhovit, ironičan i višeznačan. No, uživat će i svi koji vole ples, posebno onaj vezan uz rock ‘n’ roll ritam. Jer, »Interrogator« tek u posljednjoj pjesmi albuma skida nogu s gasa!