Pa zar samo osam novih pjesama, vjerojatno je bila prva reakcija većina fanova Vatre na njihov jedanaesti studijski album nazvan »Doživotno«.

No, i davnašnji debi (»Između nas«, 1999.) imao je isto toliko pjesama pa Ivana Dečaka i Virovitičane ne treba kritizirati. Dapače, bolje je imati osam dobrih i pravih, no njih dvanaest, trinaest koje znaju stvoriti dojam jednoličnosti.

U slučaju ovog albuma, možda baš stoga jer traje nešto manje od pola sata, to se ne događa, djelomično zbog dobro odmjerene količine pjesama, djelomično i stoga što su »vatreni« i dalje na visokoj razini kad je riječ o pristupu glazbi, a to znači da vrlo dobro sviraju gitaristički pop/rock utemeljen na brojnim dobrim utjecajima, od brit popa do davnašnjeg divnog novog vala, a sve to praćeno je povremeno vrlo dobrim tekstovima.

Loš bećarac

Jak adut Vatre uvijek je bila sposobnost tog sastava da u okviru jedne pjesme stvori zanosnu, poletnu i plesnu rock atmosferu, idealnu za koncerte. Baš tako diše i ovaj album koji je gotovo u cijelosti u tom razigranom srednje brzom ritmu koji stremi k još bržem, ali ipak ostaje u okvirima koji ne traže preveliku agresivnost nudeći istodobno ugodnu i pitku melodioznost s nizom himničnih trenutaka i sjajnih stadionskih refrena.

Sve to potvrđuje već odlična uvodna »Meni treba tako malo« koja uz dobro pogođene stihove poput »Meni treba tako malo/samo drhtaj tvog tijela/da u tonu tvoje kože nađem ton koji mi treba« slave erotski dio ljubavi neodoljivo podsjećajući na njihovu najpoznatiju temu »Tango«. I dok je uvodna prava Vatra, »Slatke suze, gorka ljubav« uz pažnje vrijedan razigrani gitaristički power pop poletni ritma nude stihove koji u nekim trenucima i previše vuku na loš bećarac.

Jer, na koncertima se stihovi »Opet si me sje, sje, sjevernim morima pustila«, odnosno »Opet si nas razje, razje, razjedinila« sigurno neće pjevati sa zadnjom spomenutom riječi tih stihova, već nekim drugima. Šteta. Dojam je da ni Dečaku ni grupi nije trebalo ovo podilaženje lošem ukusu.

No, već »Nitko osim nas« i tekstom (»Noćas trebam nekog tko me razumije bez riječi, nekog da se zapetlja u moje ruke«) i vedrinom izraženom kroz sjajne gitare i ugodno brzi ritam priču vraća u okvire standardnog Vatrinog izraza.

Erotika i nostalgija

Na tom je tragu itekako i sjajna i rock hitoidna »Kako smo glupi« – melodiozno, hitoidno, idealno za koncert jer nudi odličan ritam i sjajne himnične refrene uz poruku kako puno više treba emocijama jer »Sve je prokleto jednostavno, al’ nikako da shvatimo«.

I temom »Ježurka« Dečak i ekipa ostaju na dobro poznatom terenu uspješno stvarajući još jednu lagano erotsku koja, bez obzira na naslov, nema veze s književnošću (Branko Čopić) jer pojam iz dječje književnosti »Ježurka« u slučaju ove vrlo dobre pjesme nema veze s Ježurkom Ježićem, već dobro opisuje ljubavni susret uz jezero, susret koji budi »ježurke na koži«.

Naslovna »Doživotno« sjajna je baladična posveta prolaznosti i spoznaji zrelih godina, a budući da je Dečak izvodi uz vokale (Aljoša Šerić, Petar Beluhan i Nenad Borgudan) koje znamo iz odličnih sastava Pavel, Mayales i Detour, onda je jasno da je to, bar s vokalne strane, najmoćniji trenutak albuma, pomalo balaševićevski nostalgična ispovijed sredovječne ekipe s dobro odmjerenim dodacima laganog humora.

U »Brodolomcu« Vatra bitno mijenja ritam pa slušamo agresivni funky ritam prepun soul ozračja u još jednoj ljubavnoj ispovijedi (»Hajde pronađi me/nestajem sa radara/k’o brodolomac u dubinama tvog srca«) da bi se u završnoj »Šarena lepeza« jako dobro okrenuli southern rock baladičnosti koja idealno odgovara pjesmi koja je svojevrsni oproštaj od prijatelja kojeg više nema.

Visoka temperatura

Sve u svemu, Vatra albumom »Doživotno« drži visoku temperaturu na koju smo navikli i nema nimalo dvojbe da će »Doživotno« usrećiti njihovu brojnu publiku, istodobno biti sjajno polazište za širenje koncertne set-liste, a u okvirima njihove već 26 godina duge karijere ući u red onih studijskih albuma s kojima itekako mogu biti zadovoljni.