Lijepu su posvetu albumom »Aldus« pokojnom producentu i prijatelju Aldu Spadi, »tehničarskom Anelidu«, kako ga u pratećem tekstu bookleta naziva Valter Milovan Maer, napravili Milovan Maer (vokal), Boro Lukić (gitara), Saša Ligutić (bas) i Vedran Vojnić (bubanj).

Činjenica da je sve pjesme snimio i producirao u studiju Kako Spada baš sam Alen Spada, svakako cijeloj priči oko ovog albuma daje dodatnu emocionalnu notu, ali i bez tih nostalgičnih biografskih dodatka u ovom se albumu itekako može uživati jer se i ovom prigodom Valter Milovan Maer dokazuje i potvrđuje kao sjajan tekstopisac i glazbenik, pri čemu ova odrednica vezana uz glazbu vrijedi i za spomenutu prateću ekipu.

Misli i osjećaji

Koz devet skladbi (osam s vokalom plus jedan instrumental) Maer i njegovi Istrijani slušatelju nude nježnu, ali dovoljno plesnu kombinaciju jazza s dodirima country zvuka, swinga te tu i tamo soula, a s tekstualne strane baš svaka pjesma ima smisao, poruku, poetičnost, na trenutke i duhovitost, oštrinu… Sve baš kako i treba, kad znaš i umiješ dobro i pisati i svirati, a medij suvremene glazbe ne smatraš tek prostorom puke zabave, već i područjem kroz koje možeš riječju i tonom kazati što misliš i kako se osjećaš.

Uvodna »Yes’n Please« već je od prve sekunde u laganom jazzy swingu i čista je, ne samo zbog spominjanja jazz dive Billie Holiday, posveta jazzu, lutanju i glazbi kao zadovoljstvu i vezi među ljudima svijeta, bez obzira na jezik i nacionalnost.

Nakon te pomalo i hedonističke uvodne slijedi prvi biser albuma, sjajna »Kako biti normalan u zemji di svi svire country«, odlična jazz/country kombinacija iz čije je glazbene izvedbe jasno kako Milovan ne napada country, već stupidni domaći folk, ili bolje rečeno poseljačeni način života, da bi kroz to duhovito poigravanje i glazbom i tekstom udio i savjet za preživljavanje u takvoj zemlji (Distanca je prava stvar, ništa joj drugo nije par), ali se i zalagao za borbenost – »jer samo malo sunca treba da se iz sive rode boje« pa stoga on uporno »svaki dan na nebu traži malo plave«, a nekako mi se čini da ne misli na plavu boju HDZ-a.

Nagrađena pjesma

»Spori bus« metafora je o suvremenom hrvatskom društvu i državi, opet izvedena kombinacijom laganog jazzy ozračja i nenametljivih country gitara, a odlična »Tepli šporki daž« kroz u početku razigrani akustični rokenrolić koji prema kraju pjesme prerasta u sporiju jazzy improvizaciju obogaćenu usnom harmoničicom, nudi cijelu jednu filmsku priču tipičnu za suvremenu hrvatsku politiku na lokalnoj razini da bi u mračnoj, malčice neurotičnoj i tarantinovski okrenutoj ozračju horora priča, s lokalne razine, uz odlično korištenje bas gitare koja »pumpa« negativu, priča narasla do svjetske razine koja ne nudi ništa bolje.

Za »Kamioncin« je Milovan dobio nagradu Kantautor godine na Čansonfestu u Kastvu, a svaku nagradu i priznanje zaista i zaslužuje ova sjetno-gorka metafora koja o prolaznosti dojmljivo govori kontrastirajući ljepotu mladosti i sivilo starosti kombinirajući pritom hrvatski, istrijanski hrvatski i talijanski.

Nagrade nema, ali je itekako zaslužuje izuzetna poetska crtica »Ima svjetala što uzalud gore« koja uz laganu jazzy pratnju na zaista dojmljiv način govori o osamljenosti, bolesti suvremenog čovjeka. »Ima svjetala što uzalud gore. Naivna i topla i zauvijek sama čekaju nečiju ruku i škripu vrata. I tako čekaju uzalud da bude sve u redu, da im se nebo nasmije, da izađe njihov broj, onaj broj koji ne postoji«, pjeva i piše Milovan.

»Polupropali polufestivalski album«

I nije to sve. Slijedi iznova vrlo moćna »I svi pomalo idu ća« u kojoj je stihove svoje gorke pjesme spojio sa skladbom »Oi, Murieda« koju su davno na Etnofestu u Neumu izveli Livio Morisin i Alka Vuica, da bi nakon toga uslijedio i završetak uz temu »Outro« koja počinje s 35 sekundi snimljene tišine da bi kraju bila privedena s minutomu i pol laganog jazziranja.

U pratećem materijalu Valter Milovan duhovito primjećuje kako su uz nagrađeni »Kamioncin« i neke druge pjesme s ovog albuma slane na festivale, ali nisu prošle pa bi puni naziv albuma trebao biti »Polupropali polufestivalski album«. Ma ni slučajno! Ovo je pravi mali biser-album!