Britanski blues glazbenik Norman Beaker, jedan od veterana europske blues scene i živa blues legenda, nastupit će danas u 21 sat u pulskom Rock Caffeu.

S više od pet desetljeća karijere iza sebe, Beaker je dijelio pozornicu s legendama poput B.B. Kinga, Jacka Brucea i Van Morrisona, a 2017. godine uvršten je u Blues Hall of Fame kao jedan od ključnih promotora žanra izvan SAD-a, te je jedan od samo osam britanskih glazbenika koji je »ušao« u Blues kuću slavnih uz imena kao što su Jack Bruce, Peter Green, John Mayall, Jeff Beck, Keith Richards, Mick Jagger i Eric Clapton.

Presudni trenutak

Rođen kao Norman Hume u Manchesteru 1950. godine, gitaru je počeo svirati nakon nesreće u djetinjstvu koja ga je prisilila na duže mirovanje – što se pokazalo presudnim trenutkom u njegovu životu.

Publiku u Puli očekuje autentična blues večer ispunjena emocijama, virtuoznim gitarskim dionicama i iskrenim glazbenim duhom koji Beaker već desetljećima prenosi s pozornice, a više o svemu rekao nam je i sam Norman Beaker kojeg smo za početak upitali kakve dojmove ima o Istri, s obzirom da u posljednje vrijeme sve češće nastupa na istarskom poluotoku.

– Obožavam Istru, ima predivnu obalu, kao i izuzetno zanimljivu povijest. Već sam nastupao u Istri, a u Puli, točnije u pulskom Rock Caffeu, nastupam prvi put s trijom.

Nastupate već desetljećima – a često ste govorili da je srž blues glazbe u emocijama i iskrenosti. Kako i dalje uspijevate održati taj žar i energiju na koncertnim nastupima?

– Mislim da sama glazba stvara tu energiju koja nas sve pokreće, budući da je sastavni, a ujedno i veliki dio ovog žanra temeljen na improvizaciji, to je dio tebe koji se pokazuje i emocionalno i iskreno.

Koja je bila vaša prva gitara i koju ste pjesmu prvu odsvirali? Imate li još uvijek svoju prvu gitaru?

– Otac mi je kupio prvu gitaru, bila je to akustična gitara, kad sam imao sedam godina, a moja prva električna gitara bila je Watkins Rapier 33, koju nemam, ali ju je kupio jedan obožavatelj iz Walesa – tako da znam gdje je.

Svirali ste uz velikane poput Van Morrisona, Jacka Brucea, Chrisa Farlowea i mnogih drugih, a mnogi današnji glazbenici mogu samo sanjati o takvom iskustvu. Kakav je to bio osjećaj? Koji su vam trenuci najvažniji?

– Cijenim sjajne umjetnike s kojima sam imao sreću svirati. Otprilike sam desetak godina mlađi od njih, pa sam kupovao njihove ploče, tako da mi je uvijek bilo uzbudljivo biti na pozornici s njima. Bilo je to sjajno vrijeme za divnu glazbu.

Foto: SAMIR CERIĆ KOVAČEVIĆ

Luda situacija

Sada ste na europskoj turneji – no, nakon desetljeća turneja, uživate li još uvijek na putu? Ima li kakvih nezaboravnih trenutaka ili iznenađenja s vaših putovanja?

– Volim turneje, kao i susret s mnogim različitim ljudima i kulturama. Moram priznati i da volim svirati u malim klubovima, kad sam blizu publike.

Puno je uspomena, teško je izdvojiti neku, ali jedna od dražih mi je jedna poprilično luda situacija, kad sam svirao sam s Jackom Bruceom (pjevač i basist grupe Cream, op. a.). Kad smo počeli s postavljanjem opreme za koncertni nastup, otkrili smo da na otoku nemaju struje! Morali su organizirati da nam donesu agregat helikopterom.

Kako vidite budućnost blues glazbe – posebno među mlađim generacijama koje je iznova otkrivaju?

– Mislim da je blues glazba u sigurnim rukama, dokle god glazbenici nastoje učiti i proučavati povijest glazbe i prodrijeti do samih početaka i podrijetla odakle je sve to krenulo.

Blues je emotivan žanr koji neminovno zahtijeva istraživanje samog sebe. Je li vaša glazba ujedno i osobno putovanje kroz vaš svakodnevni život i prepreke na koje nailazite?

– Apsolutno jest. I upravo zbog toga pišem o onome što me se najviše dojmi, na pozitivan ili negativan način, zatim o čemu razmišljam, o ljubavi, vezama, i svemu što se događa, pa između ostalog i o društvenim mrežama koje su se uvukle u svaku poru naših života.