The Black Keys su svojevrsna institucija rocka 21. stoljeća, Naime, od 2002. godine i debitantskog albuma »Big Come Up« pa do danas Dan Auerbach (gitara, glas) i Patrick Carney (bubnjevi, udaraljke) stvorili su svake pažnje vrijednu kolekciju albuma kroz koje su poštujući nasljeđe rocka stvorili ugled važnih, značajnih, kreativnih i originalnih, a opet vrlo mladih nastavljača rock senzibiliteta.

Početak, točnije prvih pet albuma, bilo je vezano ponajprije uz sirovi garažni blues rock što su ortodoksni ljubitelji rocka hvalili i dizali u nebo značaj benda.

Nakon albuma »Brothers« (2010.) The Black Keys su upristojili svoj izraz i omekšali ga, ali su i dalje ostali usko vezani uz rock pa većih primjedbi nije bilo jer je to lagano smirenje tumačeno kako njihovim neminovnim starenjem, tako i željom za stilskom raznovrsnošću.

Foto: Facebook

U pop vodama

No, nakon tih dvanaest albuma, eto godinu i pol nakon prethodnog »Ohio Players« i »nesretnog« trinaestog kojim su, opći je dojam, ipak malo previše zakoračili k pop vodama, odnosno udaljili se od sirovosti rock ozračja.

No, ako treba tražiti utjehu, ona je u tome što su i to izveli – odlično. Pa će oni koji vole ovakav blaži pristup rock okvirima uživati. Starijim fanovima oni albumi iz prvog dijela karijere bit će ipak puno, puno draži.

»Stare« The Black Keys na ovom je albumu moguće pronaći u nekoliko pjesama. Ponajviše je to žestoka i rokerska »Man on a Mission« u kojoj je priča o muškarcu koji traži erotski noćni provod izvedena kroz udarničke gitarističke rifove koji se ponavljaju u cijeloj pjesmi.

»A Little Too High« s pričom o tome što i kako treba raditi u ljubavnim vezama puna je zanosnih gospel i southern boogie rock trenutaka, a tu melodioznu himničnost idealnu za open air koncerte čujemo i u sjajnoj »The Night Before« koja donosi duhovitu priču o mamurluku nakon što se prethodne noći pretjeralo sa svim, posebno s alkoholom.

Ovom nizu uspješnih trenutaka The Black Keys »trinaestice« svakako treba dodati i razoružavajuće nježnu i lijepu »Neon Moon« nakon koje čovjek požali zbog toga što se Auerbach i Carney češće ne bave country nasljeđem. Za ortodoksnije poklonike rocka tu je i kraj dobrim stvarima s ovog albuma.

Jer, »Make You Mine«, »Kiss It«, »Babygirl« i »All My Life« za rokerski nastrojene duše ne mogu biti ništa više no dosadnjikavi, nedovoljno energični i bljutavi pop.

»Stilske vježbe«

Svakako je od toga bolja »On Repeat« s dobrom kombinacijom soula i srednjestrujaškog rocka u priči o opasnostima i kaznama do kojih dovodi opsesija bilo čime, a palac gore ipak ide i za pažnje vrijednu nježnu ljubavnu pjesmu »Down to Nothing«.

Isto se može reći i za, na gorkim životnim iskustvima utemeljenu naslovnu, »No Rain, No Flowers« koja, istina, nudi dobre gitare, ali je u njoj premalo rocka, što se od Auerbacha i Carneyja ipak očekuje.

Zaključno, za The Black Keys tipične »stilske vježbe« ovog puta nisu baš dojmljive. »No Rain, No Flowers« nudi dobru kombinaciju raznih stilova, potvrđuje kako dvojac iz Akrona itekako poznaje glazbu, ali isto tako djeluje pomalo bljedunjavo, nedorečeno i ziheraški. Odnosno, albumu nedostaje energičnosti i žestine na koju smo navikli za ranijih radova grupe The Black Keys.