U pozadini svih najvećih HTV-ovih glazbenih programa i emisija poput “Plesa sa zvijezdama”, “Zvijezde pjevaju” i “Porina” stoji glazbeni producent Nikša Bratoš. Godinama je glavnu riječ vodio iz sjene, a zbog showa “Pjevaj moju pjesmu”, izašao je na pozornicu uz Miroslava Škoru kao suvoditelj tog projekta. Bratoš predaje i na Akademiji dramske umjetnosti, na Odsjeku za montažu zvuka, a usporedo radi i na albumima najvećih hrvatskih zvijezda. Lakše je nabrojati glazbenike s kojima Bratoš nije surađivao, nego sve albume, koncerte i muzičke spektakle kojima je dao svoj obol. Inženjer elektrotehnike, koji je u struci radio nepunih godinu dana, otkriva kako je proveo djetinjstvo u Travniku, zašto se opredijelio za glazbu i čime je trenutačno najviše zaokupljen.

Neosporna je činjenica da mnogi ne znaju što zapravo radi glazbeni producent. Možete li nam to pojasniti.

– Bit će jasnije ako glazbu usporedimo s filmom. Glazbeni producent za glazbeno izdanje ima funkciju redatelja na filmu. Dakle, on ne mora biti taj koji piše pjesme (kao što niti redatelj ne piše scenarij), ne radi aranžmane (kao što redatelj ne radi scenografiju ili kostimografiju), ne pjeva, niti svira (kao što redatelj ne glumi), ali je jedini tu od početka do kraja, u svakoj fazi rada, ima jasnu viziju što želi, kojim smjerom ići, i kako bi sve na koncu trebalo zvučati (izgledati). Normalno je da neke od gore navedenih stvari producent može raditi; nekad napiše neku pjesmu, napiše neki aranžman, nešto odsvira… slično kao što redatelji nekad rade na scenariju, ili odglume neku sporednu ulogu. Posao glazbenog producenta za neko diskografsko izdanje počinje odabirom materijala. Od ponuđenih pjesama bira najbolje za tog izvođača, i za taj trenutak u njegovoj karijeri. Nakon toga bira studio u kojem će se snimati i glazbenike koji bi trebali sudjelovati na izdanju. Bira aranžere koji će raditi, nekad dio aranžmana producent radi sam. Potom je u studiju tijekom svih snimanja, i odlučuje o tome što je dobro i što ostaje na snimci, a što ćemo još ponavljati. I na koncu sluša finalni miks, nekad ga radi sam, i tek kad je producent svim gore navedenim zadovoljan – CD može ići na tiskanje i u prodaju.

Na HTV-u ste glavni glazbeni producent za najpopularnije emisije. Može li se produkcijski standard naše javne televizije mjeriti za zapadnim?

– Apsolutno, mislim da mogu odgovorno tvrditi da radimo na vrlo visokom europskom produkcijskom standardu. Uostalom, to su riječi ljudi iz BBC-a koji redovito, barem jednom godišnje, obilaze europsketelevizije radi kontrole onoga što se radi po njihovoj licenci, i svaki put ističu da jedino mi na HRT-u imamo produkciju na koju nemaju zamjerke, nego pohvale. To je i mišljenje gledatelja, ali i glazbenika iz regije (svi prate glazbene emisije na HRT- u), ali i dijela mojih kolega koji žive na zapadu i gledaju tamošnje glazbene emisije. Svi se slažu da je HRT postigao vrlo visoki nivo produkcije, ravnopravan s najboljim europskim televizijama. Tijekom posljednjih 7 do 8 godina na HRT-u se oformila ekipa entuzijasta u svim segmentima (urednici, izvršni producenti, glazbeni producenti, redatelji i glazbenici) sa zajedničkim ciljem da se postigne dobar rezultat, dostojan ugleda koji HRT kao javna televizija ima. I mislim da smo u tom pogledu napravili jako dobar posao i digli letvicu vrlo visoko.

VOLIM BITI U SJENI

Kada biste napravili presjek svoje producentske karijere što biste izdvojili kao najuspješniji projekt?

– Svakako neka diskografska izdanja (npr. Gibonni), ali i povratak “live” svirke na HTV (Porin, show programi “Zvijezde pjavaju”, “Ples sa zvijezdama”, “Pjevaj moju pjesmu”)

Kakve su karakteristike i standardi koje mora poštovati glazbeni program i emisije da biste bili zadovoljni?

– Prije svega emisija mora biti dinamična, zanimljiva i gledljiva, a glazbeni broj napravljen produkcijski (po pitanju zvuka i slike) tako da smo zadovoljni i mi i izvođač. To nekad iziskuje dugotrajnu pripremu i duži termin snimanja, ali jedino što je bitno je – rezultat.

U pozadini ste svih najvećih HTV-ovih glazbenih programa, a tek ste nedavno izašli iz sjene kao suvoditelj show “Pjevaj moju pjesmu”. Jeste li zadovoljni odrađenim?

– Više godina su me ljudi s HTV-a nagovarali na tu poziciju – ispred kamere. Meni je osobno draže biti u sjeni (u režiji), ali s obzirom na cijeli koncept emisije “Pjevaj moju pjesmu”, dobro se osjećam i na sceni. Ta emisija je zajednički projekt svih nas, urednika s HTV-a, Škore i mene. I tako smo je doživljavali od početka. Osnovna ideja je Škorina, a u hodu smo se međusobno dopunjavali i na koncu smo zadovoljni rezultatom. A to pokazuju i brojna istraživanja koja je HRT proveo, na vrlo širokom uzorku gledatelja, svih dobnih, obrazovnih, regionalnih skupina. Emisija je imala veliku gledanost, puno veću od očekivane, i sve reakcije su bile izuzetno pozitivne. Još se to može unaprijediti, i s tom namjerom idemo u novu sezonu. Nadamo se da nećemo uprskati…

Svojevrstan ste misterij: donedavno niste bili tv-lice, ali ste vjerojatno među rekorderima na listi naših najpoznatijih tv-imena. Kako vam je to uspjelo?

– Još od vremena mojih studentskih bendova, moja ideja bila je da nastupamo s maskama, ili s vrećicama na glavi. Nikad me nije zanimala popularnost na taj način da me svatko prepozna. Bilo mi je puno draže da ljudima nešto znači moje ime. Pogotovo ljudima iz struke kojom se bavim. Na taj način sam sve vrijeme radio. Moj princip je u neku ruku sportski – trudim se uvijek dati svoj maksimum. To se onda vremenom prepozna…

Sudjelovali ste kao glazbenik, skladatelj, aranžer ili glazbeni producent na preko dvije stotine albuma. S kim najviše volite raditi?

– Najviše volim raditi dobru glazbu s dobrim ljudima. Svi s kojima sam radio više od jednom spadaju u tu kategoriju…

Što je presudno da netko postane glazbena zvijezda?

– Prije svega osobnost, posebnost. Nešto što tu osobu razlikuje od mnoštva. Pjevačka tehnika je tu manje značajna. Interpretacija teksta je važnija. A onda dođemo do kombinacije triju faktora – osoba, pjesma, trenutak. Kad se to poklopi – zvijezda je rođena!

SMETA MI LIMITIRANOST TRŽIŠTA

Predajete na Akademiji dramske umjetnosti, na Odsjeku za montažu zvuka, a usto ste i član Predsjedništva i Glavnog odbora Hrvatske glazbene unije. Kako sve to stižete?

– Nadoknađujem to kraćim spavanjem i pravilnim rasporedom obaveza. Nije neizvedivo, ali ponekad se umor osjeti. Nadam se ne u rezultatima.

Kako to da ste nakon diplome na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu završili u glazbenim vodama?

– Ta je odluka donesena puno prije nego sam završio fakultet. Oduvijek sam znao da će me jedino glazba privlačiti. To je poziv. Zvanje je nešto drugo. Prvo sam, kao dobar sin, završio studij. Ne volim nedovršene poslove. Nakon toga sam odlučio raditi jedno vrijeme u struci, biti inženjer u “Energoinvestu” da ne mogu reći da nisam probao. A onda sam, tijekom vojske, donio definitivnu odluku, vratio stipendiju “Energoinvestu” uzeo gitaru i otišao svojim putem…

Kada ste se započeli baviti glazbom?

– Relativno kasno sam krenuo u glazbenu školu, s navršenih deset godina. Ali sam već sa šesnaest počeo nastupati s bendovima, prvo s “gažerskim” a poslije s rock bendovima. Paralelno sam svirao u Kulturno umjetničkom društvu (izvorne narodne pjesme, na klarinetu i šargiji), i u gradskom simfonijskom orkestru (repertoar klasične glazbe, svirao sam violinu).

Koliko instrumenata znate svirati?

– Ispravnije bi bilo reći da se snalazim na nekoliko instrumenata. Nastupao sam i snimao kao gitarist, basist, klavijaturist, violinist, klarinetist, saksofonist, šargijaš… ali se najkorisnije osjećam kao producent, dok sviraju oni koji to rade puno bolje od mene.

Gledate li često televiziju?

– Ne previše. Uglavnom pregledam teletekst. Gledam filmove, sport, i glazbene emisije iz kojih se da nešto naučiti.

Što vam najteže pada u poslu kojim se bavite?

– Limitiranost okvirima zemlje i tržišta za koje radimo. To sa sobom nosi i ostale okvire i ograničenja (financijska, vremenska) koja nas ograničavaju u poslu, bitno nam određuju dosege i rezultat. Ali nas bez obzira na to svi uspoređuju sa svjetskim uzorima. Isto je i u diskografskom poslu i na televiziji. Uspoređuju nas npr. s Amerikancima, koji imaju pedeset puta veći budžet, i dvadeset puta više vremena za napraviti istu stvar. Nakon svega, mi se još odlično držimo. Slična priča nam je i u sportu, zato jako cijenim svaki domaći uspjeh.

Što ste željeli postati u djetinjstvu?

– Znanstvenik, glazbenik ili astronaut.

Kako pamtite svoje djetinjstvo?

– Bezbrižno odrastanje u malom gradu, gdje se prijateljstva formiraju tako da traju puno duže. Moja prijateljstva iz osnovne škole traju i dan danas. Ali su bila i bezbrižnija vremena. Nogomet, svirka i neki ciljevi koji iz današnje perspektive izgledaju naivno, a u stvari su najbolji mogući balans između obaveza i življenja života, uživanja u životu…

Kakvu glazbu privatno slušate?

– Jako široko i različito. Za ovo ljetovanje sam složio na jedan USB stick Doorse, Mostar sevdah reunion, Al Stewart, J. J. Cale, Arcade fire, Beethoven, Haydn, Clash, U2, Toto, Superheavy, Sting, Ry Cooder, Snow patrol, Sade, Robbie Robertson, Bowie, Pogues, One Republic, Peter Gabriel, John Frusciante, Leonard Cohen, David Sanborn… Baš šareno, ali tako mi je najdraže

Vaš stariji sin Marko bavi se glazbom. Prihvaća li vaše savjete?

– On ima svoj put, tvrdoglav je i smatram to dobrim. Vrlo rijetko pita za savjete, i to uglavnom kad su tehničke stvari u pitanju.

Koji su vaši prioriteti u životu?

– Prioriteti su mi – voljeti svoj posao i voljeti vrijeme s obitelji. Biti zadovoljan na ta dva polja – to je već dovoljno.

Kakvi su vam daljnji planovi?

– Tijekom jeseni radim kao glazbeni producent u tri show-program emisije na HRT-u, a osim toga, u okviru svog diskografskog posla, čim završim CD Tonyja Cetinskog, počinjem raditi na novim CD izdanjima Petra Graše, Đorđa Balaševića, Gorana Karana…