Apokaliptično finale »Melancholije« dokazalo je da nakon kataklizme započinje novi život. Barem za njena autora Larsa von Triera. Planete su se sudarile i nitko nije preživio. Osim von Triera koji je ostao sam na svijetu. Nije mu preostalo drugo nego da se zabarikadira u izolaciju svoje mračne sobe i masturbira gledajući »Nimfomanku«. Jer za von Triera kao da postoje dva entiteta: svijet i Ja. S time da je jedan u stanju razoriti drugog. U von Trierovu slučaju, svijet je uvijek bio lošije sreće. Naravno, teško je donijeti relevantni sud o »Nimfomanki« nakon što smo tek odgledali njen prvi dio, i to povrh svega osakaćen za nekoliko felacija i tko zna kakvih sličnih opačina. Jer von Trieru je dužina (filma) jako bitna. Ipak, pristao je na ono što je učinio Tarantino s »Kill Billom«.

  Tamo gdje Tarantino prekida osvetnički pohod Nevjeste koji se nastavlja u »Kill Billu 2«, gdje će ona potamaniti preostale face s liste, tako se u von Triera prekida Joein jebački pohod koji će se nastaviti u »Nimfomanki 2«. Združuje ih glumica Uma Thurman koja sada portretira ispranu ženu Joeina bivšeg ljubavnika. No, nakon odgledanog prvog dijela »Nimfomanke« dogodio nam se stanoviti coitus interruptus. Snošaj je prekinut da bi se mogao nastaviti u drugom dijelu.

  Živimo naime u vremenima u kojima filmovi postaju sve duži. Bingov genijalni doks »Feng ai« recimo traje četiri sata, što je zapravo prava tričarija u odnosu na njegovo remek-djelo »Tie Xi Qu« aka »West of the Tracks« koje traje 556 minuta. Diazov »Norte, kraj povijesti« traje također 4 sata i kritičari su ga nazvali »Diazom za početnike«. Da je trajao 8 sati koliko najčešće traju Diazovi filmovi, valjda bi to bio »Diaz za napredne«. Scorseseov »Vuk s Wall Streeta« traje za multipleks standarde nepodnošljiva 3 sata, pa se CineStar odlučio na dobro znanu strategiju s 15-minutnom pauzom, kako bi dio publike mogao dogurati u dvoranu novi kontingent kokica i ispišati kolu koja se nataložila u mjehuru tijekom prvog dijela. 

   Hey Joe

  Ono što iznenađuje u filmu je von Trierov podrugljivi prosede, često na granici ironičnog zezanja i to je dobra vijest jer se do sada prema eksplicitnoj frontalnosti odnosio puno serioznije ali i pompoznije, ne računajući na sumanute »Idiote«. Sjetimo se recimo »Antikrista« ili »Lomeći valove«, iako Joe u nekim situacijama puno duguje Bess (sjetimo se scene u kojoj Jerome tjera Joe da traga za izgubljenim orgazmom s drugim ljubavnicima, što je ekvivalent poniženja na koje je bila spremna Bess da bi zadovoljila bolesnog muža). Naravno, nimfomanija odnosno »seksualna ovisnost« kako to u filmu kaže psihoterapeutkinja, koja odvaja Joe od svijeta, zrcali se ne samo u njenoj usamljenosti već i u usamljenosti samog autora i njegovoj mizantropiji. 

   Izgubljeni raj

  Ono što smo vidjeli u prvom dijelu u kojem Joe rastvara uz šalicu čaja detaljni katalog svojih ljubavnika pred spasiteljem Seligmanom (»Bit će to duga i moralna ispovijest«, navodi ona), balada je o izgubljenom raju djetinjstva i puberteta kao perioda iz kojeg izranjaju prvi tragovi moći i destrukcije (Jerome je taj koji seksu pristupa na isti mehanički način kao i prema vlastitom motociklu). Seks je sirov ali sniman s određene distance, negdje na pola puta između zlobe i podrugljivosti, ali daleko od »šokantne« paganske razuzdanosti kakvu su mediji najavljivali, sveden na igru kolaža, asocijacija, odbacivanja i ironičnih multiplikacija (Stacy Martin koja portretira Joe u teen fazi naprosto je začudna u svojoj nadrealnoj ljepoti). No, čak i kad autorovo Ja pobijedi, svijet s kojim se on suočava je posve apstraktan, hladan i misteriozan.

  Da bi kritika bila kompletna i sveobuhvatna, ostaje nam dakle pričekati drugi dio u kojem dominira von Trierova muza Charlotte Gainsbourg kao odrasla Joe. Hoćemo li biti pametniji nakon berlinske integralne verzije i hoće li ona izmijeniti naše percepcije? Živi bili pa vidjeli.