Đ. je u kino pošla s roditeljima, uvijek oni tako kad u kino dođe nešto domaće. Z. je šutke odgledala sve, pa to sve sažela u komentar: »Eto što ti je život.« P. nije rekao ništa, tek je pustio suzu koja ni sama ne zna je li radosnica zato što nade ima, ili je sušta tuga jer je sve trebalo uraditi drugačije.

Nitko od njih nije filmski kritičar, oni su samo obični gledatelji, ali već i ove tri reakcije, koliko god da je statistički uzorak mali, svjedoče da je Nevio Marasović režirao dobar film.

»Pamtim samo sretne dane« film je neobičan i posve ljudski, krvav ispod kože, a toga nam vazda treba i toga je vazda malo. Kako to lijepo reče filmski kritičar Ivan Žaknić – najbolji naš u prošloj godini po sudu struke – u tom su filmu i ljudi, i zviri, i beštimje. Jer, kad se rekapitulira život pred odlazak na drugi svijet, a to glavni junak filma zapravo čini, onda to izgleda baš ovako nekako kao u filmu.

No, razgovor s Nevijom Marasovićem, redateljem filma »Pamtim samo sretne dane«, morali smo ipak početi od nečeg drugog, od činjenice da će čim obavimo razgovor odletjeti ravno u – Španjolsku! Zašto Španjolska? Traži to mrvu uvoda, pojašnjenja.

– Ja sam sada u jednom periodu u kojem film izlazi pred publiku što je velik angažman. Paralelno završavam film »Šlager« koji sam producirao s Irom Cecić i Jankom Popovićem Volarićem.

U tom filmu glume Janko i Lana Barić, snimali smo ga na Bledu prije dvije godine, a »Pamtim samo sretne dane« sniman je 2019. godine. Da je u kina došao sada, kriva je korona. Nije da sam poludio pa snimio dva filma za redom – kaže Nevio.

Uglavnom, pustio je jedan film u kina, završava drugi, a tu je i još nekih obaveza taman da bude i iscrpljen mrvu.

– A uvijek sam želio otić’ u Španjolsku. Jako volim Španjolsku, učim španjolski preko Duolingo aplikacije i reko’ sebi: »Idem si ja uzeti dva tjedna škole španjolskog u Sevilli«, objašnjava Nevio.

Plan je tri sata dnevno učiti španjolski jezik, a ostalo vrijeme trošit’ će se na tapase, vino, nove ljude, Andaluziju. Paše mu, kaže, taj španjolski mentalitet, valjda i zbog toga što je s Visa. Zato mu se, onomad, Barcelona tako svidjela. Jer…

– Jako me sve podsjeća na Dalmaciju, samo bez nervoze. To je ono kako mi idealno zamišljamo Dalmaciju, da je pomalo sve, da se pijucka vino, da se bokunić nečeg jede, a da nitko ne beštima – smije se Nevio.

Foto: Davor Kovačević

Hrpa priča za stolovima

Uf, teško će naša obala ikada zadovoljiti ove kriterije. Nego, s jedne strane pred nama mlad čovjek koji još ima želju za učenjem, a s druge autor filma u kojem glavni junak svodi račune od života.

– Odakle želja uhvatit’ se teme koja je, reklo bi se, ipak za stariji neki svijet – pitamo.

– Prvo, uvijek su me zanimale teme koje su zrelije od moje dobi. Druga stvar je ta što je film pisao Gjermund Gisvold, norveški scenarist, koji je u vrijeme kad je pisao scenarij već imao 50. Ako i nije 50, znam da je od mene stariji barem deset godina – priča Nevio.

Mi na to da ćemo zaustiti kako iz vlastitog iskustva znamo da 50 nije kraj svijeta, ali Nevio je bio brži.

– Nije ni on star, ali je imao dosta težak život. A i nismo krenuli od toga da smo u nekom egzistencijalnom problemu, pa razmišljamo o smrti. Ideja se rodila tako što sam sjedio baš ovdje »Pri zvoncu« – veli Nevio.

E da, restoran na zagrebačkom Vrbiku, s obilatim porcijama dobre hrane. Tu se rodila ideja, tu se odigrava kompletan film. Sve »Pri zvoncu«, a toga u nas do sada i nije bilo.

– Sjedio sam za večerom s producenticom Ninom Petrović, pa se sjetio kako bi bilo fora da se snimi film koji je samo hrpa priča za raznim stolovima. Onako kao što je kod Jima Jarmuscha u filmu »Coffee and cigarettes«.

Pa da za jednim stolom netko slavi krizmu, za drugim dva biznismena bistre neki posao, za trećim je netko nekog zaprosio, a netko s nekim prekida. Restoran i gosti su hrpa različitih ljudi potpuno nevezani bilo čim osim restoranom. I onda sam nakon te večere nazvao Gjermunda i to mu izložio – veli Nevio.

Gjermundu se to učinilo zanimljivim.

– Za dva dana se javio i rekao da je ideja super, ali da bi on da sve to što se događa po stolovima gleda šutke starac koji sjedi sa strane. Pitao sam ga: »Zašto starac, to onda nije omnibus!?«

A on na to reče: »Zato što starac sve priče povezuje. On je zapravo mrtav dok gleda sebe u različitim fazama života i donosi sud o svom životu.« Nisam imao što nego priznati da je njegova ideja bolja – priznaje Nevio.

Ideja se tako začela od dobre fore, reklo bi se. Pa su Nevio i Gjermund ljeti piskarali, onako kako su to činili i kad su tkali scenarij za film »Goran«. Vino, sunce, ljeto, opušteno posve taman da iz scenarista izađe svega, a Nevio još koju sitnicu nabacio da sve skupa izgleda još mrvu »hrvatskije«.

– Nisam ja tu ništa puno mijenjao, samo sam mu kada je sve napisao rekao: »Stari, ovo je meni sve dobro.« U prijevodu sam dodao još neke svoje stvari, recimo referencu na Arsena, ili pak to da je sve metafora Hrvatske na neku foru. Poanta svega je to da je nama sve izašlo iz srca i duše, nije bilo nikakvog plana – iskreno će Nevio.

»Pamtim samo sretne dane«

Radko Polič

Posveta Arsenu Dediću

Film uistinu jest i posveta Arsenu Dediću, njegova glazba je sve vrijeme tu i to posve u funkciji radnje. Ma, dok se posveta Arsenu čini posve logična, film kao metafore Hrvatske i svega što se s njom događalo od nastanka, preko pretvorbe, do današnjeg stanja bome pomalo iznenađuje. Ili ne iznenađuje uopće!?

– Politika nas je sve uzela, pa i glavnog junaka. Na trenutke se čini da je politika ponajviše kriva za ovaj njegov lošiji dio života – velimo.

Reći će Marasović da film malo jest i kritika društvu. Kaže, obiteljska je ovo priča, a u tom raspadu obitelji dade se iščitati i raspad Jugoslavije u simboličnom smislu.

– Meni se činilo zgodno, pa ako tko primijeti super, a ako ne primijeti meni je zabavno – kaže Marasović.

Ima simbolike, metafora još. Glavni lik Hrvoje Kasum, a igra ga Radko Polič, zapravo prolazi postaje Križnog puta dok ide od stola do stola, a bome se lijepo vidi i veza između domaće nam politike i Posljednje večere.

– Iskreno, Arsena sam ubacio po nekoj intuiciji jer mi je cijela ta atmosfera nostalgije i sjete vukla na Arsena. Nisam ga nikada upoznao, ali nekako imam osjećaj da su svi ti veliki umjetnici koji su ‘griješili’ u životu njemu slični. I Radko Polič se tako prepoznao u filmu – priča Nevio.

Radko Polič, glumačka legenda. I život koji piše romane, taman da mu zadnja filmska uloga u životu bude baš ova. Nevio kaže da je Radko Polič bio prva opcija za glavnu ulogu.

– Javili smo se Radku, i on je rekao da dođemo do njega doma u Ljubljanu da malo popričamo. Pa ako ga šarmiramo, ako mu se svidimo mi i ako mu se svidi scenarij, možda će pristati – kaže Nevio.

Pa su pošli u Ljubljanu Nina Petrović producentica, Stjepan Perić koji u filmu glumi Radkovog sina i Nevio. I upalilo je, jer Radko je, kako je priznao Neviju, u scenariju vidio i sebe.

Nina Violić

Leon Lučev

Mali milijun glumaca

Čini se, svima se scenarij svidio, no morao je redatelj biti u strahu kako će riješiti činjenicu da se cijela radnja događa u istom prostoru s malim milijunom glumaca. Čini se zahtjevno.

– Stalno govorim da je ovo sigurno moj redateljski najteži film. Užasno je teško napraviti da sve to bude zanimljivo, jer imaš hrpu ljudi koji sjede na istom mjestu i mijenjanju se. Bio je to ogroman rizik. Nitko nije znao hoće li ovo upalit’. Mogli smo sve montirat’ i da to bude nekoherentni džumbus ničega – iskreno će Nevio.

Uz sve to snimalo se samo nedjeljom, kad restoran ne radi i trebalo je, kaže Nevio, držati kontinuitet i sve konce u rukama kroz niz od dvadeset nedjelja. Redatelj je tu jedini znao što se snima i nitko više.

– Morao sam u glavi cijelo vrijeme imati cijeli film, svaki kadar, svaki smjer pogleda. Mislim da je uspjelo. Naravno, tu je bitan montažer Tomislav Pavlic o kojem se premalo govori, a najbolji je montažer u regiji. Pitanje je: bi li to tako dobro uspjelo da nisam imao najboljeg montažera u regiji – ističe Nevio.

Film je takav da u njemu puno toga ovisi o glumcima. A u filmu, uz Radka Poliča, valjda do jedan glumac kojeg se čovjek može sjetiti, od primjerice Alme Price i Doris Šarić Kukuljica, preko Stjepana Perića i Leona Lučeva, do Zdenka Jelčića i velikog Zlatka Burića Kiće.

Reći će Nevio kako je u filmu puno onih s kojima je već radio pa su se veselili da rade ponovno, baš kao i onih s kojima nije radio nikada, ali su to obostrano željeli taman da iskoriste priliku.

Možda su se rado odazvali i zbog onog finog, blago crnog humora kojim je i ovaj Marasovićev film protkan. U filmu tako i scena za koje ljudstvo u restoranu gleda utakmice Vatrenih i navija.

– Kome je samo palo na pamet da pomiješa dvije generacije Vatrenih, da čuješ komentatora da govori kako zajedno igraju Šuker i Modrić, Mandžukić i Boban – pitamo.

– To sam se ja sjetio kao mali znak da se glavnom junaku uspomene miješaju. Znate kako je kad si u snu, ili u nekom apstraktnom limbu, pa se miješaju stvari. Neke stvari su namjerno krive, ili kako je to kazao Gjermund: »Namjerno sam ubacivao neke stvari koje su faktografski krive, jer tako funkcionira ljudski mozak.

Nekih stvari se krivo sjećamo, a pamtimo neke koje se nisu dogodile, tim više što si stariji.« I jedan od prvih znakova da tu nešto ne štima je to što Šuker dodaje Modriću, te dvije generacije u jednoj. Jer kad zbrojiš sve najbitnije stvari u životu tu je za Hrvatsku, naravno, nogomet – objašnjava Marasović.

Tara Thaller

Goran Bogdan

Političari kao apostoli

S jedne strane nogomet i uspjesi reprezentacije, s druge slika Posljednje večere s političarima u ulozi apostola.

– Ova zemlja i je tu negdje između nogometa i Posljednje večere – velimo.

– Tako je – slaže se Marasović.

Kritike društva, angažiranosti neke, u filmu ima, makar će Nevio reći da je mala i da nije zločesta. No, gledatelju će i zanimljivije biti to da se mora brinuti o nizu sitnih malih detalja koji mu otkrivaju da je glavni lik u čekaonici za drugi svijet dok glada vlastiti život. Pitamo Nevija je li ga bilo strah da će gledatelji izgubiti interes kada otkriju o kakvom se konceptu radi!?

– Pa ne. Mene je više bilo strah da neće shvatiti do kraja što gledaju. Film je napravljen tako da se u početku ljudi silno trude povezati sve te čudne stvari, a onda se, na sreću i kako mi većina kaže, u jednom trenutku samo prepuste.

Nije poanta sve shvatiti. Bitan je taj neki osjećaj. To je slično kao film »Otac« s Anthonyjem Hopkinsom. Ne kužiš ništa što se događa, ali to i je poanta. Stavlja te taj film u poziciju oca koji živi s demencijom, a ovdje si u poziciji starca koji ima izblijedjele uspomene i koji se bori između toga kako on misli da je postupio i onog kako je stvarno postupio.

Tako da nije ni bitno gdje je ta granica – ističe Nevio.

Život.

– Legitimno je nakon gledanja kazati i: »Jebem ti život!«- kazujemo Neviju.

Smije se on. Ma, vrijedi ga pitati što se njemu čini, ima li život smisla s obzirom na toliku količinu učinjenih grešaka, svih tih padova i dizanja, muke i sreće, nesreće i radosti!?

– Mislim da to i je ljepota života. Mislim da je ljudski griješiti, da se tako kršćanski izrazim, da nas greške oblikuju i stvaraju. Jednom su me pitali bih li mijenjao nešto što sam krivo napravio u životu i rekao sam da ne bih zato što onda ne bih bio osoba koja sam danas. Greške te više formiraju od dobrih stvari – jednostavno će Nevio.

Život. Njegov kraj i Marasovićev film koji ipak daje neku nadu. Možda nas negdje gore ipak čeka nešto dobro.

– Čini se da ste, ako ništa drugo, krajem filma učinili za vjernike više nego Biskupska konferencija – šalimo se malo.

– To nije rađeno s tom mišlju, ali očito je izašlo iz Gjermunda i mene. Kako sam ja filmski pozitivac, nisam baš mračnjak, htio sam neki lijepi kraj. Nisam htio da glavni lik gori u paklu i da je sve čemerno, već da imamo neku poruku nade.

I sva ta razmišljanja o zagrobnom životu došla su potpuno spontano od jednog Norvežanina i mene. Taman da redateljica Nikica Zdunić kaže kako je film kršćanski ponizan – kaže Marasović.

Bome, i to je ovaj film. I ne smeta. Utješno je.

– U ovom svijetu gdje su sve vijesti sve mračnije i sve odlazi u neku dekadencu, mrak i mržnju, mislim da nije loše imati nešto što budi neku nadu – veli Marasović.

Nadu daje i činjenica da se u limbu, sudeć po filmu, dobro jede i pije. Gladi tu nema. Ramstek je, priznaje redatelj, onaj lajtmotiv. Taj komad dobrog mesa predstavlja, veli, onu sirovu, mušku, balkansku stranu.

– Ali, a to je jednom rekao i Gjermund dok je pisao, restoran je dobra metafora, jer hrana nas drži na životu i hrana je najbitnija stvar u životu – pravilno će Nevio.

Zašto ramstek, to smo shvatili, ma zašto uz ramstek i ona čokoladna torta!?

– Dobro pitanje. Čokoladna torta i ramstek su prije svega specijaliteti u »Zvoncu«. A ako je ramstek ta neka sirova, krvava strana svega, čokoladna torta je romantična strana – kaže Nevio.

Kozmička slučajnost

Neviju Marasoviću čestitali smo i na duljini filma. U doba kad filmaši mjere nemaju i tjeraju filmove da im traju i više od dva sata, on je priču ispričao u 72 minute.

– Osim »Comic Sansa« svi su moji filmovi oko 75 minuta. Volim kratiti, volim da nije dosadno. Pogotovo ovaj film koji je sav u jednom prostoru. Mislim da bi bilo predugo da je dva sata dug. Bilo bi to ritmički predugo makar imamo milijun glumaca – objašnjava Marasović.

Dok konobar za potrebe fotografiranja nosi ramstek, nažalost sirov, pričamo s Nevijom o mali milijun tema, recimo o tome kako, po njegovu mišljenju, Hrvatska trenutno na karti europskog filma nije ‘in’ zemlja, pa nam filmovi slabije prolaze na festivalima neovisno o kvaliteti.

Spominje on tu »Sigurno mjesto« kao primjer fenomenalnog filma koji je, po njegovom mišljenju, trebao postići i puno, puno više, a nije jer je iz Hrvatske koja trenutno nije ‘in’.

Pričamo i o kompromisima u filmaša da se svide publici, žirijima, financijerima. Kaže Nevio da nikada nije radio filmove da su u trendu, već sve radi po intuiciji i osjećaju i ako je tema njemu zanimljiva. A onda, s obzirom na to da je film i metafora Hrvatske, pitamo Nevija što će se to s našom zemljom u budućnosti dogoditi?

– Kako da ja to znam – iznenadi se Nevio.

– Hoće li k’o junak u filmu ipak dočekati neki bolji, makar drugi, svijet – pitamo.

– Valjda hoće. Volim našu zemlju i želim joj sve najbolje, a što će biti… Valjda neće biti ništa strašno – pomirljivo će Nevio.

U filmu snimanom za korone i scena s vatrenim govorom koji poprilično nalikuje na ono što je izgovorio Zoran Milanović najavljujući svoju kandidaturu za premijera.

– Poklopilo se slučajno. I dobro se poklopilo, jer film je taman vani u trenu kad su svi zaluđeni izborima. Svaki PR je dobar PR, pa i ova kozmička slučajnost – smije se Nevio.

Pred kraj ostade novinaru priznati da je on onaj koji je mrvu zasuzio na kraju filma. I nije, čini se, jedini, makar je legitimno posve da vas ne dirne toliko ništa.

– Zapravo je film puno komercijalniji nego bi se na prvu reklo. Glupo će zvučat’ ako kažem da sam jako sretan jer ljudi plaču, ali to je najljepši kompliment koji mogu dobiti – kaže Nevio.

Bit će stoga zanimljivo vidjeti kako će strana publika reagirati na film kad dođe na gdjekoji festival. Tema jest univerzalna i malo toga bi se tu trebalo gubit’ u prijevodu.

– Osim možda reference na Arsena – kaže Nevio.

A opet Arsen je to, glazba koju ne možeš ne voljeti. E da, glazba je važan dio svakog filma Nevija Marasovića.

– Muzika mi je jako bitna. U »Goranu« je recimo bilo jako puno Beti Jurković. U »Šlageru« će biti jedna stvar od Novih fosila koje se teško mogu sjetiti i oni koji su je snimali. A u »Comic Sansu« imamo scenu u kojoj Janko Volarić Popović šmrka kokain na pjesmu »Malena« Vice Vukova. Na to sam jako ponosan, jer tko bi normalan to spojio!? – smije se Nevio.

– Vi ste ipak stara neka duša, stara duša koja je snimila novi film – detektiramo.

– Onda nek’ to bude naslov. Ha, ha – na to će Nevio.

Bome i moglo bi tako.