Mimi Šerbedžija, ili umjetnički Eliot Alma, novo je ime na kantautorskoj sceni koja je nedavno predstavila svoje prvo EP izdanje pod nazivom »Eliot And I«. Iako je rođena u Londonu, a veći dio života provela u Los Angelesu, često dolazi u Rijeku i Zagreb gdje je odlučila provesti jesen u pravom radnom raspoloženju.

Kako i sama govori, bilo je pitanje vremena kada će iz jedne, naoko pandemijske igre, izaći nešto ovako ozbiljno i profesionalno, a otkrila nam je sve o procesu umjetničkog stvaralaštva, privlače li je osim glazbe kazalište i gluma, kako je to odrastati u obitelji umjetnika i još puno, puno toga.

Vaš je otac Rade, uoči izlaska novog albuma, napisao »To joj je artističko ime. Ne znam otkuda je pokupila Eliota, a Alma je jedno od njenih imena, jer je ona zapisana u knjigu rođenih kao Milica Alma«. Tko je Eliot Alma i što taj pseudonim znači za vas?

– Trebalo mi je dosta vremena da dođem do točke u kojoj sam se osjećala dovoljno samopouzdano i ugodno da svoju glazbu podijelim sa svima, a mislim da je to uglavnom zato što su tekstovi pjesama meni vrlo osobni. Govore o mislima i osjećajima koje inače možda ne bih podijelila s ljudima i vjerojatno zato imam takvu tremu kad ih izvodim.

Kad sam snimila ovaj EP i kad je došlo vrijeme da ga objavim, odlučila sam si dati drugo ime kako bih se distancirala od njega. To će biti proces, ali nadam se da ću malo pomalo moći izgraditi glazbenu personu kroz Eliota, onu koja ima snage koje meni nedostaje. Tako da kad izađem na pozornicu, a možda bi Mimi pomislila »Što ako im se ne sviđam, što ako sam neugodna, što ako misle da je ono što govorim čudno«, mogu reći sebi da Eliot nije takva, da ona nema te strahove, a te pjesme izvodi jednostavno zato što voli glazbu i zato što voli pjevati.

Foto: Boris Scitar, PIXSELL

Oslobađanje od okova

Kako je izgledao proces stvaranja albuma i pisanja tekstova pjesama, a i odakle ste »pokupili« Eliota?

– Napisala sam pjesmu »Eliot And I« prije nego što sam odlučila koristiti Eliot kao svoje umjetničko ime, tako da ja zapravo nisam Eliot u njoj. Postojala je djevojka po imenu Eliot koju sam tada pratila na Instagramu, a tekst pjesme proizašao je iz fantazije koju sam smišljala u svojoj glavi o nas dvoje.

U pjesmi, Eliot i ja smo mrtvi i pokopani zajedno, a priča je zapravo o strastvenom životu koji smo dijelili i o tome kako naša ljubav i međusobna veza žive čak i kroz našu smrt. Obično, moj proces pisanja započinje pjesmom, tako je bilo i u ovom slučaju, kojoj stalno dodajem glazbu i tekst dok ne završi.

Album koji se već hvali na veliko, nosi ime »Unchained«, što može simbolizirati svojevrsno oslobođenje i puštanje lanaca. Istoimena pjesma dobila je i videospot, a u njemu protagonistica u noćnim putešestvijama susreće utjelovljenje svojih neokovanih i neobuzdanih demona od kojih ne bježi, nego ih pretvara u vragolaste i rasplesane partnere u slobodnom izražavanju. Koja bi, po vama, bila glavna poruka ove pjesme i albuma?

– Album nosi ime »Eliot Alma« jer predstavlja uvod u tu moju novu glazbenu osobu i njeno istraživanje. Tako da se album zapravo i ne zove »Unchained«, iako sad, kad bolje razmislim, možda je trebao biti.

Zato što je na neki način za mene izdavanje ovog EP-a bilo svojevrsno oslobađanje od okova, oslobađanje od strahova i nesigurnosti koji su me kočili da dijelim svoju glazbu i da slijedim ovaj put kao glazbenica. Iako, s druge strane, sama pjesma »Unchained« govori o samodestruktivnosti, o alkoholu i prepuštanju svojoj mračnoj strani.

Dakle, u spotu je ta moja strana prikazana kao moj demon, ali i kao moj prijatelj, i pretpostavljam da je poruka tu o prihvaćanju te mračnije strane sebe. Isto tako, poruka albuma za mene osobno je prihvaćanje svih strana sebe, fantazera, ljubavnika, radnika, demona, djeteta…

Odrastajući u obitelji umjetnika, imali ste mogućnosti obrazovati se o likovnoj umjetnosti, glumi i plesu, pa tako i glazbi. Jeste li odmalena znali da se želite baviti glazbom? Što za vas znači biti glazbenik?

– Zahvaljujući svojoj obitelji, zaista sam bila jako izložena umjetnosti dok sam odrastala. Moje djetinjstvo i adolescencija uglavnom su prolazili u fazama i istraživanju različitih oblika umjetnosti i shvaćanju gdje se ja tu uklapam. Da ste me ovo pitali sa 17 godina, rekla bih da ću biti slikarica, s 13 bih rekla pjesnikinja, s 10 kuharica.

Sad kad bolje razmislim, možda sam trebala poslušati sebe osmogodišnjakinju koja je samo željela zaraditi novac, ali glazba je uvijek bila prisutna i oduvijek sam znala da ću se time baviti do kraja života, samo nisam to još znala sve dok nisam bila usred studija, da sigurno želim pokušati napraviti karijeru od toga.

Diplomirali ste na Paul McCartney’s Institute For Performing Arts u Liverpoolu, a bend koji je odsvirao sve na albumu čine vaši prijatelji i kolege s fakulteta. Kakve uspomene imate iz studentskih dana?

– Ne samo da smo išli na isto sveučilište, nego smo svi bili u istom razredu od prvog do zadnjeg dana na LIPA-i. Zapravo, u prvom semestru naše prve godine okupio nas je učitelj u jednom od naših razreda da formiramo ansambl i imali smo tri mjeseca da pripremimo koncert na kojem je svatko od nas svirao svoje autorske pjesme.

Nismo se baš dobro poznavali kad su nas rasporedili u ansambl, što je u početku bilo nezgodno, ali smo se brzo sprijateljili. Svima nam je bilo jednostavno i ugodno svirati zajedno. Svi drugi ansambli osim našeg stalno su se žalili jedni na druge, ali nekako nas petero smo jednostavno kliknuli od početka i sve je ostalo lagano.

Nakon tog koncerta bili smo raspoređeni u različite sastave za sljedeći semestar, ali znala sam da ću im se vratiti ako ikad odlučim sastaviti svoj bend.

Loša u jezicima

Baka vam je Bolivijka, odnosno odrasla je u Boliviji. Pričate li španjolski jezik? Jeste li i vi i vaše sestre, kao i vaša majka Lenka, provodili ljeta tamo?

– Nažalost, ne govorim španjolski i nikada nisam bila u Boliviji, ali ostajem u kontaktu s dosta moje bolivijske strane obitelji, ili barem s onima s kojima sam odrastala, a koji su živjeli u SAD-u i Londonu. Do sada bih stvarno trebala govoriti španjolski, ali uvijek sam bila loša s jezicima.

Tako sam teško naučila hrvatski koji sam počela govoriti tek kad sam se preselila u Rijeku s 14 godina, pa nisam ni pokušavala učiti španjolski. Mislim, čak i ovaj intervju prvo pišem na engleskom, a kasnije prevodim. Ali definitivno planiram uskoro ići u Boliviju, tamo još mogu naći stotine članova obitelji!

Budući da su vam roditelji veliki ljubitelji kazališne umjetnosti, a gotovo svako ljeto obitelj Šerbedžija-Udovički provodi na Brijunima u kazalištu Ulysses, zanima nas – zanimaju li i vas kazalište i gluma?

– Imam veliku ljubav i poštovanje prema kazalištu, a ono je i velik dio mog života zahvaljujući mojoj obitelji. Postojao je period u mom životu kada sam razmišljala o tome da se bavim kostimografijom za kazalište, a mislim da je to bilo uglavnom zato što me toliko inspirirala Bjanka Adžić Ursulov, ili kako je mi zovemo Bakile, koja mi je kao umjetnica bila inspiracija općenito kroz cijeli život.

Kad smo sestre i ja bile male i živjele u Londonu, Bakile nam je šivala kostime i postavljale smo predstave za odrasle u dnevnoj sobi, ali moje su sestre bile zvijezde predstave. Iskreno, mislim da nisam radila ništa, nego samo nosila haljinu. Možda zbog treme ili straha od života u sjeni roditelja, do sada sam se uglavnom klonila pozornice, a nisam puno ni razmišljala o tome da postanem glumica.

Koje su vam se predstave kazališta Ulysses posebno svidjele?

– »Kralj Lear« će mi uvijek biti najdraži, i to ne samo zato što je legendaran, već zato što je bio jedna od bitnijih stvari u mom životu. Gledala sam ga svake godine otkako se mogu sjećati. Sjećam se trenutka kada sam ga zapravo počela shvaćati, i trenutka kada sam počela shvaćati što je to značilo mojim roditeljima i zašto su uopće odabrali tu predstavu…

I onda nakon svih tih godina što je ta predstava postala, i što je značila za sve uključene. Osjećam se vrlo sretnom što sam tome svjedočila.

Koji je najbolji savjet koji ste dobili, odnosno od koga ste najviše kao glazbenica naučili?

– Odrastala sam okružena mnogim glazbeno talentiranim ljudima i mislim da sam tu i tamo usput pokupila male stvari od svih njih. No, rekla bih da sam najviše naučila od Nigela Osbornea. Ne mogu se sjetiti niti jednog konkretnog savjeta koji mi je dao, ali poznavajući ga, slušajući i gledajući, osjećam se kao da mi je pokazao bit glazbe i podsjetio me u trenucima kada sam to trebala da je glazba uistinu ljekovita, nevina i u svima nama i za sve nas.

Obožavani ribolov

Na svom Instagram profilu znate objavljivati slike svojih manjih, ali i povećih ribljih ulova. Volite li ribolov? Kako najradije provodite svoje slobodno vrijeme i imate li još kakve hobije?

– Ribolov je definitivno moj najdraži hobi i vjerojatno najdraži način provođenja vremena. U Istru uglavnom idem s tatom i našim obiteljskim prijateljem Adijem, a kad nisam s njima, onda s tetom Lidijom lovim negdje u Indijskom oceanu. Nas dvije volimo putovati zajedno i uvijek se trudimo naći mjesta gdje bih mogla ići u ribolov, a ona na ekstremne sportove.

Osim ribolova, moj drugi glavni hobi je sushi. S 18 sam otišla u školu sushija u Los Angelesu i tamo završila dva stručna tečaja, nakon čega sam radila u restoranu u Laguna Beachu, sve dok nisam odlučila odustati od toga i otići na fakultet. Ipak, nastavila sam raditi kao sushi chef tijekom studija, a i danas ga radim iz zabave.

Odlučili ste dobar dio jeseni provesti u Hrvatskoj. Kako to da ste od svih svjetskih prijestolnica odabrali baš Zagreb?

– Počela sam okupljati bend u Zagrebu, što je razlog zašto sam tamo, i nadam se da ću to vrijeme provesti radno. Plan je da se što prije spremimo za neki koncert.

U isto vrijeme, pripremam prijave za magistarski studij glazbene terapije u Londonu, a ako ga upišem, na jesen se selim u London. Ali zapravo moj glavni fokus u nadolazećim mjesecima je svirati što više, napisati novi materijal i početi s koncertima.

Imate i nećake i nećakinje. Kažu da ne postoji nitko tko voli dijete više od njegovih roditelja, osim možda tete. Je li to istina i u vašem slučaju? Kakva ste teta vašim nećacima?

– To je definitivno istina, i nema nikoga koga volim ili prema kome se više zaštitnički ponašam od njih pet. Neki od njih su dovoljno stari da se još sjećaju mojih kasnih tinejdžerskih godina, kada sam bila luda teta, ali sada mislim da sam smirena i puna ljubavi.

Koji su glazbenici i izvođači na vašoj jesenskoj playlisti?

– Svake godine u ovo vrijeme slušam iste pjesme, a to je zbirka mojih omiljenih klasika koje slušam praktički cijeli život… Townes Van Zandt, Leonard Cohen, John Prine, Tom Waits, Velvet Underground…

Da možete imati jednu super moć, koja bi to moć bila?

– Mijenjanje oblika.

I za kraj, da možete otići na večeru s bilo kojom osobom, živom ili mrtvom, tko bi to bio?

– Johnny Cash, ali uglavnom samo da bih mog brata napravila ljubomornim.