Još kao sasvim mali od roditelja sam tražio da me vode na koncerte i razna događanja na kojima su nastupali izvođači čiji su stihovi i glazba bili posvećeni našem primorskom kraju.

Naravno, nisu me mogli voditi na koncerte Rolling Stonesa, pa su mi najbliži svijet bili Opatija i njezine terase, fešte po gornjem kraju i glazba koju sam tamo slušao. Moj »repertoar« bili su Kolaž i Marinero band po feštama, Dule i Bonaca na terasama, Opatijski suveniri na kazetama.

Šajeta je tek izdao svoju prvu kazetu, a MIK je početkom devedesetih doživljavao ponovni procvat. Sve sam te pjesme znao napamet. Kao klinac sam se nerijetko zaplitao u kablove izvođača kojima sam sigurno bio dosadni mali gledatelj koji ih promatra kao bogove. A onda je prošlo tek nekoliko godina i s tim sam istim ljudima stajao na pozornici, započeo suradnje i vlastiti put.

Prvi bend Faloti okupio sam s dvanaest godina, prvi put nastupio na MIK-u s petnaest i snovi jednog klinca zaista su postali stvarnost. I tako se s vremenom rodila ideja, ali i neka prirodna potreba da tim vremenima i izvođačima mog djetinjstva posvetim jedan kompleksniji zapis – koktel autora i pjesama koje su na mene ostavile posebno snažan trag. A za to su, zapravo, najviše kriva – moja djeca.

Vođen emocijom

Kad čujem neku pjesmu, u sekundi me može vratiti u točno određeni trenutak. U glavi mi se uvijek pojavi naš stari Renault 12 i vožnje s roditeljima dok se u kazetofonu izmjenjuju kazete i stvara soundtrack mog djetinjstva. Danas sam ja onaj tata koji vozi, bira glazbu i, svjesno ili ne, usmjerava svoju djecu.

Gledajući svoje sinove koji su upravo krenuli u školu, u godinama kakve sam i sam tada imao, osjetio sam potrebu da im približim te pjesme. I kazetu. Zvuk Kvarnera i Istre. Želio sam da oni, ali i svi klinci koji tek dolaze, čuju te divne pjesme koje su se možda s vremenom malo zaboravile. One koje sam obožavao dok sam slušao emisije »S primorske poneštrice« i »Večer za pomorce«. Želim da osjete pečat naše kulture, da postanu njezinim integralnim dijelom i da im se ureže osjećaj pripadnosti ovom kraju, ljudima i glazbi.

Sve nam je to Mauro Staraj ispričao u Matuljima, gdje se nalazi njegov tonski studio, s puno žara i emocije koji su ga i potaknuli na stvaranje jedne doista neobične – kazete. Formata koji je bio osobito popularan osamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako je zvučno bila inferiornija gramofonskim pločama, kazeta je donijela revoluciju u mobilnom slušanju glazbe – ušla je u automobile i »walkmane« te omogućila osobni izbor i presnimavanje glazbe.

Njegova kazeta, odnosno album, nosi naziv »Radio spomenar« (soundtrack djetinjstva na Kvarnere).

– Moja kazeta u sebi krije i dodatak, zapravo, riječ je o prikrivenom USB sticku kako bi se mogla reproducirati na današnjim uređajima. Ne sumnjam da postoje ljudi koji imaju kvalitetne kućne kazetofone, ali želja mi je bila prije svega približiti ove interpretacije svima. Ovo je moje viđenje skladbi koje su u velikoj mjeri presudno utjecale na moju glazbenu osobnost.

Htio sam i pokazati da su pjesme rezultat kreativnosti ljudi, emocije i rada, a ne nešto bezlično razasuto po internetu. Mene u radu vodi emocija i njezino prenošenje na slušatelje. Zato je ova kazeta otisnuta u svega sto primjeraka, za ljude koji prema glazbenoj kulturi našeg čakavskog govornog područja osjećaju istu ljubav i strast kao i ja, pojasnio je Staraj.

Foto: Edi Prodan

Osjećaj pripadnosti

Album je moguće kupiti i u obliku CD-a te digitalnog downloada putem Starajeve web-stranice. Kazeta sadrži obrade pjesama nastajalih u različitim razdobljima, ali bez obzira na godine, nose istu emociju – osjećaj pripadnosti. Kako bi se i sam približio zvuku tih vremena, kroz filtar današnje tehnologije snimanja, Staraj je s tavana izvlačio stare instrumente i klavijature poput Yamahine DX7, Linn Druma, Rolanda D-50 i Korga M1, a na albumu se mogu čuti i prave Hammond orgulje, njegov omiljeni instrument.

– Želio sam dati atmosferu vremena u kojima su te pjesme nastajale, ali da istovremeno budu bliske uhu današnjih mladih ljudi. Vjerujem da će se veliki glazbeni standardi našeg kraja u mojoj izvedbi jednako svidjeti i mlađoj publici, kao i onima koji su svjedočili njihovu nastanku. Volio bih se u dogledno vrijeme pojaviti i s još jednim sličnim izdanjem – imamo mi jako, jako velikih pjevačica, pjevača i sastava kojima bih također rado dao osobnu posvetu, dodaje Staraj.

Ipak, s obzirom na to da se Mauro Staraj ubraja u red najznačajnijih autora mikovske kulture aktualnog tisućljeća, dakle među neprijeporne veličine glazbene scene Kvarnera i Istre, posebno cijenjen jer je dijalektalnu poeziju u velikoj mjeri odmaknuo od karaktera »poskočica« koje su u jednom razdoblju bile dominantne, nameće se pitanje kako to da jedna istinska veličina, kod kakvih se nerijetko javlja i izraženija taština, ovim projektom odaje počast pjesmama svojih kolega, ali i nekadašnje konkurencije.

– Ma dajte, molim vas! Dule, Paro, Lesica, Marunić – da spomenem samo neke – su moji vječni uzori, otkad sam bio u pelenama! Da nije bilo njih i moje opčinjenosti onim što su stvarali, možda mene ovakvog danas uopće ne bi bilo. Nisi veličina ako to o sebi misliš, nego ako te publika tako doživljava, pojašnjava Staraj.

A što s nama, slušateljima? Kao i uvijek kad je riječ o glazbi – najbolje je poslušati, donijeti vlastiti zaključak, a potom otići na koncert. I ako vam se svidi, tražiti baš to: »Mauro, sviraj kazetu!«