Glazbenik, sunčani dio nevidljive Hrvatske

Matija Habijanec: Ne želim da korporacije prepravljaju stranice mog dnevnika

Ladislav Tomičić

Moje pjesmice su na neki način stranice dnevnika. Ništa im neće nedostajati ako ostanu u mojem mozgu, prstima i, da budem skroz ljigav, srcu. Previše mi znače da bih dopustio da itko ima ikakve službene veze s njima. 



Vjerujemo da za Matiju Habijanca uvjerljiva većina naših čitatelja nikad nije čula. On je jedan od mnogih nevidljivih ljudi u ovoj zemlji. Kroz razgovor s njim želimo ukazati na svjetove koji u Hrvatskoj žive paralelno s ovim što ga promoviraju mediji i/ili službene politike. Matija Habijanec rođen je 1981. godine u Krapini, bavi se glazbom sedamnaest godina, a do sad je izdao već 13 albuma. 


Pjeva na engleskom jeziku, a njegove pjesme vrte se i na američkim radio postajama. Priča o Habijancu je priča o čistoj i korporacijskim interesima neukaljanoj ljubavi prema glazbi, kao i o glazbenoj sceni koja za medije ne postoji, iako je u mnogome kvalitetnija od ove koju nam mediji prezentiraju i nude.


 Također, to je priča o zdravijem dijelu generacije koja je odrastala u ratu. Kažemo zdravijem, jer oni su nekim čudom ostali imuni na mržnju kojom smo se u to vrijeme i kasnije zadojili. Oni su ostali hladni prema mantri koja je za cilj imala utuviti nam u mozak da je država početak i kraj svega u našim životima. Matija Habijanec je dio nevidljive Hrvatske, koji ćete, nadamo se, ovim putem upoznati i zavoljeti.


Opišite nam glazbenu scenu na kojoj djelujete već… koliko godina?  – Jel to prošlo već šesnaest godina od prve Marshmallow kazete? Mislim da je šesnaest godina. Ah, scena. Teško je uopće pričati o nekakvoj sceni. Ta moja priča je zapravo krenula iz fanzinaškog undergrounda. U srednjoj školi, preko rubrike Viktora Vilića u Heroini Novoj, otkrio sam tu fanzinašku i glazbenu underground scenu u Hrvatskoj, scenu koja funkcionira na marginama i ne gura se baš previše u mainstream. Sve je krenulo s fanzinima, odnosno s otkrićem da moji prijatelji iz Zagreba, prvenstveno kultni fanzinaši Mucnjak i Hadži, uz fanzine objavljuju i kazete. To je funkcioniralo tako da su svoje pjesme snimali na diktafone, kazetofone, odnosno na bilo kakvu opremu koju su imali pri ruci. To bi snimili, napravili omote, fotokopirali ih, presnimili svoju glazbu na prazne kazete i slali to poštom. Kao što kažem u jednoj pjesmi, »tad nismo imali kompjutere – pisali smo si pisma«. Štošta se promijenilo s dolaskom kompjutera, zapravo interneta. Generacijama koje su od nas mlađe petnaestak godina vjerojatno je nezamisliv cijeli taj proces snimanja na kazić, presnimavanja kazeta i odlazaka u poštu da bi se ta kazeta poslala nekome u zamjenu za 15 kuna ili neku drugu kazetu, ali to je sve što smo tad imali na raspolaganju. Ta draga, talentirana ekipa ljudi okupljena oko Mučnjakovih i Hadžijevih fanzina koja je funkcionirala na taj jedan divan, nepretenciozan način na mene je imala ogroman utjecaj. Govoreći o samoj glazbi, danas stvarno ne znam gdje bih, u koju ladicu bih se stavio. Ne volim ladice. Što se glazbe tiče, neki kažu da je to indie pop, »chamber pop«, americana, brit pop, pop-rock… Melankoholija sanšajn, što bi rekla moja prijateljica Jeca. Tekstovi su i dalje skoro pa u potpunosti ljubavni, introspektivni, dakle ne govore o ničem bitnom, hehe.  Scena na kojoj djelujete nije velika ili se varamo?– U zadnje vrijeme postoji toliko tih uradi-sam-glazbenika, koji su prisutni na glazbenim društvenim mrežama i internetu općenito, da se komotno može reći da je u pitanju cijeli jedan mali svijet i tu stvarno ima jako talentiranih ljudi. Na primjer, upravo je izašla treća od, ako se ne varam, četiri planirane kompilacije koje se zovu Bistro na rubu šume, na kojima će se predstaviti čak četrdeset kantautora i autorskih bendova iz cijele regije, od kojih prosječni Hrvat nije čuo ni za jedan ili, u najboljem slučaju, za jedan do dva. Sve se mogu besplatno preslušati i preuzeti, toplo preporučam i zapravo se kladim da će svi ljudi koje još uvijek nije napustio dobar ukus čuti nešto što će ih potpuno oduševiti. To je primjerice jedna jako lijepa mini-scena, ali jako mi je teško govoriti o Sceni s velikim “s”. Scena ne postoji. Sve je to improvizacija, čak i u slučaju mainstreama gdje se radi o improvizaciji od strane korporacija, koje će na temelju svojih dobrih PR veza i zadnjoj budali donijeti puno publiciteta ako namirišu profit, no što će ti publicitet i profit ako su ti pjesme bezvezne.  Koliko ste do sad izdali albuma?– Dvanaest, trinaest, petnaest… Ovisi o tome hoćemo li tu uračunati par kompilacija, jedan mini-album iz 2008., album obrada ranih pjesama Marleyjevih Wailersa, dok su u bendu bili Bunny i Peter Tosh…  

Mainstream mi se gadi


Sve ove godine svirate za mali svijet koji se međusobno (pre)poznaje, ali za glavninu ljudi koji konzumiraju glazbu ta scena sve ove godine ostaje potpuno skrivena. Djeluje li to na vas frustrirajuće, odnosno želite li se uopće probiti u mainstream?– Ne želim. Dao sam već jednom intervju za Novi list, prije više od osam godina, i naslov je bio »Mainstream mi se gadi«. E pa i dalje mi se gadi. Možda nije loša ideja za naslov, »Mainstream mi se i dalje gadi«, haha. Nije mi bitno da dođem do što više ljudi, nego mi je drago kad dođem do pravih ljudi. Neću se bezočno promovirati, nije to moja šalica čaja. Ovo mi je, ako se ne varam, drugi intervju općenito od tog intervjua za Novi list 2005. i odazvao sam se pozivu samo zato što cijenim osobu koja mi postavlja pitanja. Kompromise odbijam, u undergroundu uživam.  Kako bi reagirali kad bi stigla ponuda velike izdavačke kuće?– Pa evo, isto kako sam reagirao prošli tjedan kad je došla ponuda iz Croatia Recordsa da me uvrste na njihovu »indie kompilaciju«. Kao što rekoh čovjeku iz Croatia Recordsa, inicijativa Croatia recordsa da sastavi jednu indie kompilaciju za mene je ravna situaciji u kojoj bi demonstracije protiv bankarskog sustava organizirala Zagrebačka banka. Malo karikiram, ali razumijete što želim reći. S druge strane, nadam se da će svi koji su uključeni u taj projekt na kraju priče biti koliko toliko zadovoljni. Sve ovisi o tome tko, koliko i što želi. Na toj kompilaciji će sigurno biti i bendova koji se jednostavno žele profesionalno baviti glazbom i to je, kao što rekoh, sasvim legitiman stav, ali bojim se da većinu njih čeka trnovit put pun kompromisa. 


Što mislite o sceni na kojoj je ultimativna zvijezda Marko Perković Thompson, odnosno o društvu koje je tako prijemčivo za nacionalističke budnice ovog izvođača? – U najboljim trenucima, ne mislim ništa o takvom društvu nego pričam s dragim ljudima o novom albumu grupe Superchunk i novom romanu Paula Austera. Ponekad, medutim, mislim stvarno sve najgore o takvom društvu, ali to je taj kapitalizam, to je taj fašizam i bojim se ćemo još neko vrijeme ostati zaglavljeni tu gdje jesmo. Kad pogledaš oko sebe, kako da budeš fan ove države? Zašto niste fan ove države? – To je, bojim se, jasno svima nama, odnosno svima koji nismo članovi političkih ili gospodarskih elita. Bojim se da bismo umjesto fontana trebali graditi klupe kraj kontejnera za smeće, kako bi se svi ti onemoćali starci mogli odmoriti dok čekaju hoće li netko ostaviti malo kruha u vrećici na podu kraj kontejnera. Pa što ćemo reći na to, da su si sami krivi? Žao mi je što to moram reći, ali ova država se i prema mojim roditeljima i prema mnogim prijateljima i, na kraju krajeva, prema ogromnom broju ljudi koje uopće ne poznajem, odnosila stvarno grozno. Ali, kao što rekoh, to je taj kapitalizam, to je taj fašizam, to je ta privatizacija, to je ta stotina bogatih obitelji, to su te elite i to su ti šampanjci čije flaše koštaju više od naših života.  Što da radite s državom čiji niste fan? – Ne znam. Odličan je zadnji Austerov roman, a tek novi album grupe Superchunk… Jednom davno sam iz fore napisao pjesmicu koja je išla ovako: »Nismo svi mi anarhisti isti / netko ode u aktivizam / a netko u eskapizam. / Ne može svatko bit’ / Strpić ili Banjanin / ja samo sanjarim.« Mislim da to dobro opisuje moje mjesto pod hrvatskim suncem. Držat ću se ja svojih margina, radit ću stvari koje volim, pokušat ću ih približiti ljudima za koje mislim da bi ih mogle interesirati i trudit ću se imati jedan fair play pristup prema svemu što radim i što me okružuje. Ne treba nitko biti fan ničega, samo dajte ljudima posla da ne umru od gladi.  O čemu sanjarite? – Sanjarim o kućici kraj mora, o jednom mirnom životu, o glazbi koju proizvode ptičice na Lastovu, o lijepim razgovorima o francuskim stripovima… Maštam i o jednoj zajednici dobrih ljudi koji će u jednakoj mjeri cijeniti drugarstvo i privatnost, ali bojim se da ću još neko vrijeme biti eskapistički raspoložen. A onda, jednog dana, nadam se da ću imati djecu i da će moja djeca imati razloga biti veći fanovi ove države


Kakvih se vi zapravo kompromisa bojite?– Kao prvo, zar ne mislite da je potpuno odvratno od strane izdavačke kuće prepustiti bendu da sam financira snimanje albuma i spotova, a da izdavačka kuća pritom uzima dio kolača primoravajući bendove da se odreknu jednog dijela autorskih prava, a na kraju još i prodaje bendu njihove vlastite cd-ove kako bi ih oni mogli preprodavati na koncertima i zaraditi koju kunu od tog albuma čije snimanje su sami platili? Kad govorim o kompromisima mislim i na situaciju u kojoj bih izdavačku kuću dijelio s izvođačima kao što su Thompson i Mate Bulić. Meni je to, meni je to… Nepojmljivo. Da budem, što bi Englezi rekli, »label mate« s Thompsonom i Giulijanom. Ja nisam taj čovjek. To nije moj svijet. Ja sam amater. Te moje pjesmice su na neki način stranice dnevnika. Ništa im neće nedostajati ako ostanu u mojem mozgu, prstima i, da budem skroz ljigav, srcu. Previše mi znače da bih dopustio da itko ima ikakve službene veze s njima.  

Fantomski koncert


Koristite termin »amater«, ali zapravo nema razlike između kvalitete zvuka vašeg albuma i albuma snimljenog u velikoj izdavačkoj kući. – Pa dobro, ovaj novi album nisam ni snimao doma kao što sam to radio do sad, nego u studiju Kramasonik kod starog, dragog prijatelja Hrvoja Nikšića, a tamo se s vremena na vrijeme snimaju i neki albumi koji na kraju izađu i za velike izdavačke kuće, ali dobri albumi, dobri bendovi poput Mika Male… Mastering je također napravljen vrhunski, ali radio ga je, na Nikšinu preporuku, čovjek koji je dvaput bio nominiran za nagradu Grammy, tako da nije ni čudo da je dobar, zna čovjek svoj posao, ali meni je to urnebesno, da mi mastering radi netko tko je već sto godina zadužen za zvuk grupe Pink Floyd, a ja većinu svojih albuma snimio na starom kaziću, koristeći slušalice kao mikrofon. Kako je Nikšo imao velik utjecaj na zvuk ovog albuma, ne samo zbog odabira mikrofona i gostovanja na nekoliko pjesama, nego je zapravo svima jasno da je on pravi producent ovog albuma, a ja samo autor, izvodač i aranžer premda je inzistirao da ja budem potpisan kao producent, a on samo kao čovjek koji je snimao i zajedno sa mnom miksao album – dobar, skromni Nikšo – prepustio sam mu da on odabere čovjeka koji će baciti taj završni glanc zvan masteriranje, sve dok je unutar »budžeta«, a na sreću je bilo. S druge strane, ako si, fantomski čitatelju, još mlad, bez para i posla, a sve su šanse da je upravo tako jer živimo u Hrvatskoj, a ne u Njemačkoj, ništa ne fali kućnom snimanju, a kompjuter, nadam se, imaš jer živiš u Hrvatskoj, a ne u nekoj siromašnoj afričkoj državi u kojoj ne razmišljaš o tome što ćeš twittati nego jel ima malo vode za popiti. Apsolutno podržavam i obožavam kućno snimanje, korištenje svega što ti se nađe pri ruci, bilo kakvu zdravu zajebanciju. Što se studijskih avantura tiče, svakom bih preporučio da svoje pjesme snima u okruženju gdje se osjeća dobro, s ljudima koje cijeni, voli i s kojima se razumije. Nije neka mudrost, ali šta sad.  A što je s koncertima, s fanovima, sa slušanošću?– Odličan je feedback, sluša se album, vole ljudi pjesme, stižu poruke i mailovi od poznatih i nepoznatih ljudi, recenzije sve redom odlične, ma sve super. Može se besplatno skinuti na adresi www.themarshmallownotebooks.com ili, ako želite FLAC fajlove, audiofili će znati o čemu pričam, na Bandcampu. Skidaju ga i Hrvati i naši susjedi, ali i Britanci, Amerikanci, Šveđani, Francuzi… Baš mi je to drago, jedno vrijeme sam na Soundcloudu imao više slušatelja iz Švedske nego iz Hrvatske, a za toliko downloada iz Velike Britanije sigurno nije zaslužan samo moj prijatelj David. I prvi spot koji će se pojaviti za par dana sam napravio u suradnji s prijateljima i fanovima koji su poslali svoje video snimke s ljetovanja. To je opet potpuni amaterizam i budžet od nula kuna, kao što je potpuni amaterizam bio taj nedavni koncert u parku. Pozvao sam ljude na koncert dan prije na društvenim mrežama, objasnio im da si piće moraju donijeti sami, gdje i kamo točno trebaju skrenuti da bi do tog parka došli i, eto, došlo je bome četrdesetak ljudi, jedan pas i još nekoliko gitara, tako da je nakon mog »koncerta« druženje, sviranje i pjevanje nastavljeno do jutra. Sve je, dakle, bilo potpuno besplatno. To je nepostojeća stvar. To je fantomski koncert. To je koncert koji se dogodio, a nije. Tu nema nikakvog profita, nema više instance, čak ni policija nije došla jer, ne znam, tko će slušat tuđu muku valjda, nema institucije ili korporacije koja će uzeti svoj dio kolača. Tu nema podjele zarade i nema gazde kafića koji uzima svu lovu od šanka, a bendu da sto kuna jer se prodalo samo deset karata po deset kuna. Tu nema ničega, samo pjesme i ljudi. Potpuni amaterizam. Divota!  Mislite li da bi bendovi sa scene koja za širu javnost ne postoji mogli nastupiti ravnopravno s bendovima iz mainstreama? – Svaka čast rijetkim iznimkama, ali ogroman postotak stvarno dobrih stvari se, kao i obično u glazbi, nalazi daleko od mainstreama, daleko od top-lista najpopularnijih hitova i najprodavanijih albuma, što god to danas uopće značilo. Mogao bih vam do sutra nabrajati samo hrvatske bendove i kantautore koji zvuče odlično, svježe, a potpuno su nepoznati svakome tko ne proučava redovito zbivanja u hrvatskom glazbenom undergroundu, a kamoli ove iz cijele regije. Spomenuo sam već ekipu okupljenu oko kompilacija Bistro na rubu šume, tu su zatim ti čarobni Dubrovčani koji se zovu Izae, tu su divni pop-core klinci Lolita iz Koprivnice, tu su genijalni indie-rock bendovi The Moody Brooders kultnog Vlade Brljka i Benchwarmers kojima ćemo Vatroslav Miloš, moj bubnjar i dugogodišnji prijatelj, i ja za nekoliko mjeseci izdati ploče i pločice. Limitirana tiraža, stotinjak, dvjestotinjak vinila po albumu ili singlu. Upravo smo u procesu pisanja statuta i registriranja udruge, prvo izdanje će biti ovaj moj novi album na vinilu.  

Pozitivna nula


Mislite li da takav posao može biti isplativ? – Niti ne smije biti isplativ jer ćemo se registrirati kao neprofitna udruga koja, izmedu ostalog, objavljuje i ploče. Skupili smo nešto love za tu početnu donaciju vlastitoj udruzi i idemo se baviti nečim o čemu smo i moj drug Vatroslav i ja sanjali otkad smo bili klinci, svaki u svom kvartu, odnosno gradiću. Možda dobijemo još neku donaciju kad ljudi skuže da objavljujemo genijalne stvari, mogli bi recimo pokušati nagovoriti Mučnjaka da mu objavimo knjigu, ja bih to jako volio, ovaj čas mi je palo na pamet. Ima mnogo briljantnih autora u raznim sferama koji su iz vlastitih uvjerenja i zbog vlastitih zdravih glava ostali daleko od mainstreama. Nekima od njih ćemo objaviti radove i to me ispunjava neizmjernom srećom i ponosom. Ali ne da taj »posao« neće biti isplativ, nego se samo nadam da ćemo se u nekom trenutku početi približavati pozitivnoj nuli – sve iznad nule po defaultu se mora potrošiti na nova izdanja. Kompjuterski fajlovi će ostati besplatni, moći će se i preslušavati i skidati, a tko hoće imati doma fizički nosač zvuka – neka ga kupi, najbolje na nekom koncertu dotičnog benda. To je zapravo i neki moj osobni stav prema autorskim pravima.  Jeste li ikad razmišljali o učlanjenju u ZAMP?– Ma zapravo i nisam, premda me u jednom trenutku zabrinuo scenarij po kojem se lova koja je ubrana na temelju izvođenja mojih pjesama na radiju troši na neki idući album Gibonnija na engleskom, ali dio love koja bi mi po tom istom scenariju pripadala bi opet otišao u neke druge ruke. Ja se osobno, a koliko znam ni ostali bendovi čije albume i singlove ćemo objaviti u ovih prvih par laufova, neću učlanjivati u ZAMP nego ću ostati vjeran Creative Commons licenci prema kojoj je album dozvoljeno kopirati, dijeliti i emitirati, ali ne i koristiti u komercijalne svrhe.