Tjedan na odlasku doveo nam je Martinu Validžić s kojom smo krenuli na turneju po “sretnim gradovima”. Riječ je, dakako, o novoj dokumentarno-putopisnom serijalu “Sretni gradovi” svestrane voditeljice, novinarke i reporterke HRT-a.

Nakon uvodne šetnje po Kopenhagenu, pred nama je još pet stanica koje nas vode po ulicama, trgovima i zelenim površinama prijestolnica sjeverne, središnje i mediteranske Europe.

U nadolazećim nastavcima Martina i njezina ekipa vode nas put Beča, Ljubljane, Reykjavika, Rima i Lisabona, a sve radi potrage za srećom i onime što žitelji tih gradova smatraju srećom.

Zadovoljna sam

U razgovoru za televizijski prilog Petkom s autoricom emisije “Sretni gradovi” Marinom Validžić razgovaramo o ideji emisije, putešestvijama koje je doživjela na svojoj europskoj turneji i mnogim drugim pojedinostima koje čine “Sretne gradove”.

“Sretni gradovi” započeli s emitiranjem. Je li autorica sretna obavljenim poslom?

– Ajme, najteže pitanje! Nije dobro za promociju da kažem da nikad nisam do kraja zadovoljna, ali s obzirom na petu brzinu, kako smo radili zadnjih šest mjeseci, svaka smo tri tjedna išli na novi teren, u međuvremenu sam istraživala, pripremala i dogovarala snimanja za sljedeći teren, pisala scenarije, a onda smo i montirali – pravi juriš! I onda zbog svega navedenoga, jer danas tako više nitko ne radi, mogu reći da sam zadovoljna.

Što je zapravo bila ideja prilikom osmišljavanja i detaljiziranja emisije?

– Iz godine u godinu najbolje ocijenjeni gradovi su na sjeveru Europe pa sam se djelomično vodila tim istraživanjima jer bi u suprotnom sve emisije bile slične.

Jesu li stanovnici gradova koje ste posjetili sami kovači svoje sreće? Što njih čini sretnim? Način života, uređenost na mnogim poljima ili nešto drugo?

– Kopenhagen, Reykjavik i Beč su gradovi koji su uvijek visoko rangirani, tu se počela visoko probijati i Ljubljana, gdje smo također snimali. Lisabon i Rim su ona druga strana sreće i zadovoljstva, nisu toliko uređeni i funkcionalni kao prethodni gradovi, ali imaju najbolju klimu, najviše sunčanih dana… Tamo ljudi znaju uživati u život, kod njih je ljubav u zraku.

Važnost mentaliteta

Zanimljivo je da šest gradova koje ste obilazili možemo svrstati u tri zemljopisno-društvene regije. Imaju li stanovnici tih gradova išta zajedničko? Nekakav odnos prema gradu, jedni prema drugima…? Jesu li građani Rima i Reykjavika sretni zbog istih razloga?

– Rekla bih da dosta toga ovisi o mentalitetu naroda. Sjevernjaci su posloženi, smireniji, daleko tiši, drže se pravila, čekaju mirno u redovima, neće zvati rođaka koji zna doktoricu da ga progura na pregled u pet do 12, neće se buniti što plaćaju visoke poreze jer znaju da za to puno dobivaju, brinu se za svoje zdravlje, brinu se jedni o drugima.

Logično je da će im i gradovi i države tako funkcionirati. Naravno, standard im je visok, pa je i za očekivati da budu zadovoljni. Ipak, došli su do njega smireno.

Kod njih nema talasanja. Pa oni se i ne sjećaju kad su imali neki veliki politički skandal! A opet, čine mi se usamljenima, imaju veliki problem s alkoholizmom, potrošnja antidepresiva ondje je iznimno visoka.

Mi na jugu se izgalamimo, opsujemo sve svece u prometu i nekoliko minuta kasnije evo nas na bogatom ručku gdje nazdravljamo životu. Bez obzira na smeće, nepokošenu travu i krkljanac u prometu. I to je sjajno da smo svi različiti, ali nije loše nekad prepisati i od odlikaša.

Shodno tome, što stanovnici Hrvatske mogu preuzeti od promatranih građana?

– Bilo bi sjajno kad bismo imali razvijenu svijest o brizi o okolišu, kao i biciklističku kulturu poput one u Kopenhagenu. U Reykjaviku je fascinantna tolerancija i liberalnost koja ide nebu pod oblake.

Ljubljana je zelena, čista, mirna, divota, odmor za mozak, oduševljava koliko imaju zelenila i zelenih površina. Beč je školski primjer grada u kojem je sve po špagi, a Rim je najljepši na svijetu, čak i hordama turista usprkos gotovo tijekom cijele godine.

Najljepše uspomene

Postoji li osobina ili kakva sklonost naših ljudi u čemu smo “al pari?”

– I dalje mislim da nema ljepše zemlje od Hrvatske, kao i ljudi koji su toliko prštavi i iskričavi, kao i povijesti i kulture koju imamo, prirodne raznolikosti, ugodne klime, mogla bih ovako unedogled…

I zbog svega navedenog, mogli bismo biti zemlja s najvećim indeksom sreće, sa sretnim ljudima, gradovima i selima. No, koči nas puno stvari, prije svega stravično loš standard, zbog kojeg se gubi kvaliteta života, a to vodi u kronično nezadovoljstvo.

Ljudi si ne mogu priuštiti odlazak u kino i na sladoled, večeru u restoranu, a kamoli neko putovanje! Ima Hrvata koji nikad nisu bili u Dubrovniku, na otocima, nije li to tužno?

Ostajemo zatvoreni u svojim frustracijama, umjesto da zasučemo rukave i ugledamo se na zadovoljnije od nas. Što to oni rade dobro, a što bismo mi mogli kod nas primijeniti?

Postoje relevantna svjetska istraživanja poput projekta Happy City Hub Londonskog instituta za kvalitetu života ili World Happiness Reporta Ujedinjenih naroda koji godišnje objavljuje liste najsretnijih država i gradova na svijetu.

Analizira se ekonomija, promet i javni prijevoz, obrazovanje, inkluzija, čistoća i zaštita okoliša, pristup zelenim površinama, bogatstvo kulturnih sadržaja, tolerancija, sigurnost… Sve ono što jedan grad čini funkcionalnim i ugodnim za život.

Koji je od gradova baš po vašoj mjeri i zašto?

– Mojem temperamentu najviše odgovara Lisabon. Taj me je grad baš strastveno obuzeo, pogotovo taj fado koji je u svim gradskim porama. I ta neka posebna svjetlost u gradu, djelomice i zbog sunca koje se prelama na pročeljima s keramičkim pločicama pa se doima da je još svjetlije.

I mentalitet ljudi mi je jako blizak, imala sam dojam da sam se sprijateljila s cijelim gradom. Više od 300 sunčanih dana godišnje, rijeka Tejo koja se ulijeva u Atlantik, bakalar, druželjubivi ljudi i fado. Meni dovoljno.

Što vam je bilo najzahtjevnije, a što najljepše tijekom snimanja i kako je izgledala priprema?

– Najzahtjevnije od svega je manjak vremena, malo je snimajućih dana, malo je dana između dva terena, a s tim u vezi malo dana za istraživački dio, pa malo dana za montažu.

Mala smo i ekipa, ali bolje da je tako. Ekipu čine redatelj i montažer Dubravko Prugovečki, snimatelji Igor Knežević, Jure Ožić Bebek i Dražen Lipka, tonski snimatelji Srećko Čabraja i Kruno Ljubanović te vozač Drago Sakoman. Kako sam na svakom terenu imala sugovornike pisce i novinare, čitala bih njihova djela i članke, komunicirala s potencijalnim sugovornicima svakodnevno, mailovi i telefoni, dozvole, konzultacije s Hrvatima koji žive u tim gradovima…

Oko same pripreme ima puno posla, a i na samom terenu se radi po 10 do 12 sati dnevno. Najljepše su uspomene s terena, na ljude koje smo upoznali i mjesta koja smo snimali.

Grad iz snova

Nastavno na to, unazad nekoliko godina gledali smo vaše avanture iz Tokija, Pekinga i Katara. Biste li rekli da ste se izvještili u izvještavanju s gostujućih terena?

– Ni Katar, ni Tokio niti Peking nisu moji prvi gostujući tereni kad je izvještavanje u pitanju. Putujem otkad sam došla na HRT, a to je bilo 2001. godine, i to prvo za kultnu emisiju “Glamour cafe”, potom “Shpitzu”, pa sam s Ivanom Nanut radila rubriku “Kamikaze” za “Red carpet” Nove TV, same smo putovale po svijetu, ponajprije filmskim festivalima, izmjenjivale se na kameri i mikrofonu, kako nam je neki sugovornik ili situacija više ležala, potom SP u Njemačkoj za HTV, s Acom Stankovićem sam bila na terenu u BIH i Crnoj gori budući da sam mu radila istraživački dio i pripremu prošle godine za “Vjetar u kosi”…

Naredalo se toga u 20 i kusur godina.

Nemirna sam duha, pa me stalno nešto goni da se krećem, istražujem, učim. I da, nije me strah, volim ljude, ulazim u komunikaciju sa strancima na dnevnoj bazi gotovo stalno, i snalažljiva sam. Da me baciš iz helikoptera u neku divljinu, ja bih se snašla.

Komandosica, hahaha.

I za kraj, ako uđemo u svijet mašte, kako bi izgledao Martinin grad iz snova? Kakav bi mu bio geografski opis, nadomak mora, planina, čega drugog ili u kombinaciji, kakva bi klima prevladavala, što bi tamo raslo, tko bi tamo živio, što bi se tamo radilo…?

– Grad iz snova imao bi more ili rijeku uz koju bi se moglo živjeti, koji bi imao mediteransku klimu i najveći broj sunčanih dana godišnje, koji bi bio čist, uredan, u prometu orijentiran na biciklizam i javni prijevoz, bez automobila u centru grada, sa što više zelenih površina, bogatom kulturnom ponudom, ali i noćnim životom, liberalan, tolerantan grad gdje bi se nakon posla sviralo i plesalo na ulici…