Melodiozno i ugodno, nježno i pomalo sjetno, mediteranski lagano razigrano, bogato orkestrirano, odlično odsvirano…

Dalo bi se nizati još podosta pozitivnih odrednica vezanih uz novi glazbeni iskorak Maxa Juričića, sjajnog glazbenika i kantautora kojeg pamtimo još iz divnih, davnih novovalnih zagrebačkih dana i grupa Azra i Film.

Od drugog dijela sedamdesetih pa do danas Juričić je izgradio raznovrsnu i bogatu karijeru samostalnog izvođača i glazbenika brojnih bendova, a Plesač sporog stepa i album »Sunčana strana Mjeseca 2« samo je potvrda njegove nedvojbene kvalitete, odnosno odličan album za opuštanje i uživanje.

Trenuci sačuvane ljepote

Juričićev plesač sporog stepa čovjek je koji promatra svijet oko sebe svim čulima, uočava pojedine divne trenutke (mirisi, okusi, boje, zvukovi, ljepota prirode, ženska ljepota, uživanje u malim stvarima…) i nastoji ih izraziti kroz stihove i glazbu, darujući nam time trenutke uočene i sačuvane ljepote. Ostvareno je to kroz deset nježno poletnih i umjereno razdraganih pjesama čovjeka koji zna uživati u životu i ponuđenoj ljepoti, ali to ne radi s razarajućom i ogromnom energijom, već na ugodan mediteranski laid back način. Zato je četrdesetak minuta glazbe ovog albuma pravo malo slavlje boja, zvukova i mirisa iz »malog mjesta usred Jadrana«, kako kaže u pjesmi »Suze svetog Lovre«.

Album otvara »Priča veća od života«, arsenovska u stihu i glasu, šansonjerski nostalgična i uz pratnju instrumenata koji su više dio filmskom svijetu okrenute glazbe, ova skladba uvod je u priče koje ća nam ispričati Juričićev plesač sporog stepa. Ta se filmičnost glazbe osjeti i u temi »Djevojka u crvenim cipelama na kiši« koja je idealan primjer sjajno uočenog i slušatelju prenesenog trenutka sreće i ljepote u nekoj maloj ulici nekog malog otoka. »Suze svetog Lovre« sjajan su prikaz mira i tišine ljetnog dana na otoku čiju siestu prekida i u sjenu baca pojava prekrasne djevojke jer »vreli zrak se pokrene kad prođeš kraj mene«.

Poigravanje temama

»Koje boje je sreća« s bogatom puhačkom sekcijom primjer je sinestezija glazbene, književne i likovne umjetnosti, poigravanje bojama, riječima i zvukovima, pri čemu su u glazbenu sliku i štoriju više no u drugim skladbama uključeni i latino zvukovi.

»Dani velikih valova« razigrana su, vesela i poletna slika optimizma, životne sreće i iščekivanja nekih u životu divnih trenutaka, a naslovom je Juričić odao hommage čuvenom filmskom hitu Johna Milliusa iz 1978. godine. O prolaznosti je sjajno progovoreno u također plesno razigranoj temi »Igraj« koja nudi poruke kako »ljeto tratko traje i svako je neponovljivo«, odnosno »pet minuta imamo da nam bude predobro« pa se to mora iskoristiti.

O smrtnosti i prolaznosti govori i »Hej druže, kako si« posvećena svim glazbenicima, posebno onima koji nisu više s nama, a »Spremi sliku u sjećanja« iznova nudi zanimljivo poigravanje bojama, mirisima i zvukovima, pri čemu je ovog puta naslov pjesme o sjećanjima inspiriran čuvenim književnim djelom, romanom Slobodana Novaka, mada je ozračje Juričićeve pjesme puno ljepše i ugodnije od zbivanja iz Novakovog romana »Mirisi, zlato i tamjan«.

Sreća će doći

»Nedjelja« je pravi ljetni hit, ritmična i glazbeno ugodna priča o tome kako se i u »tužnu nedjelju« kad nigdje nikoga nema uživati može u poslijepodnevoj šetnji sa psom.

Za sam kraj Juričić čuva pjesmu »Prva, druga, treća« koja govori o vrstama sreće koje čekaju iza ugla, uz poruku kako uvijek treba vjerovati da će sreća doći, ali i dijeliti je s drugima. Odličan je to odabir za kraj u osnovi optimističnog i iznimno pozitivnog albuma koji nam poručuje, između ostalog: »Dan je siv, ali nema predaje. Obuci crvene cipele i otpleši u slijepe ulice.«