Maja Brkljača zadužena je za riječke priče u programu RTL-a već desetljeće i pol. Riječki prsten, kvarnerski otoci, crikvenička rivijera, Vinodol… Zna Maja i do Gorskog kotara potegnuti, sve kako bi riječko RTL-ovo dopisništvo na vrijeme isporučilo vijest, reportažu ili javljanje uživo.

Ubrzani tempo reporterke s terena održava skladnim korakom, a kad se kamere upale, spremno će izvijestiti o mnogim temama. Donosimo zanimljiv razgovor s Majom Brkljača o svakodnevnim pojedinostima, poziciji dopisnice, ljubavi prema hrvatskom jeziku te još o mnogočemu.

Foto: Sergej DRECHSLER

Priča traje 15 godina

Dugo vremena gledamo vas u programu RTL-a, a javljanje Maje Brkljača obično jamči zanimljivu priču iz Rijeke, ali i cijele zapadne Hrvatske. Koliko traje vaš staž na RTL-u? Kad ste ušli u ulogu riječke dopisnice i traje li ta priča neprekidno do danas?

– Na RTL sam došla prije gotovo 15 godina i ta priča još uvijek traje…

Što vas je privuklo novinarstvu kao profesiji kojom ćete se baviti? Jeste li oduvijek željeli biti novinarka i kako ste pošli tim smjerom?

– Nakon prvog dana petog razreda svojima sam doma rekla da ću, kad odrastem, biti profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Obožavala sam profesoricu Ljiljanu Jurman. Sjećam se nadimka koji mi je dala! Čuvam rukom nacrtan školski dnevnik kojim sam se igrala.

I danas smo u kontaktu. U srednjoj školi moju je želju zacementirala prof. Branka Ivančević. Zatim upisujem Filozofski fakultet u Rijeci, moji ostaju bez posla, novca nema, a u busu sretnem prijatelja iz kvarta, montažera na lokalnoj televiziji Ri TV, koji mi predloži da dođem na audiciju.

Ja na TV?! Nema šanse. Zvanje na kućni telefon, mobitel tada ima malo tko, popustim i odem vidjeti. Ostala sam 11 godina. Usput završila faks, ispunila si dječju želju, postala profesorica hrvatskog i spletom okolnosti ostala cijeli život na televiziji. Ri TV pa RTL, punih 25 godina.

Kako su izgledali vaši novinarski počeci i kako ste se u to vrijeme snalazili? Koje ste teme obrađivali?

– Novinarski mi počeci sežu u prošlo tisućljeće, hahaha! Lokalna televizija, prošla sam sve stepenice do uredničke, puno studijskih emisija. S vremenom se čovjek opusti pa razgovara s gostima kao da je u svom dnevnom boravku. Teme? Sve što čini život grada. Od tržnice, zdravstva, školstva, socijale, pet godina sam pratila nogomet, NK Rijeku, na Kantridi i u gostima, svaki vikend.

Foto: Sergej DRECHSLER

Ključna je mreža ljudi

Vaša kolegica Ida Balen u sličnom intervjuu za naš list rekla je da je “dopisnički posao rudarski te da je prijeđene kilometre nemoguće izbrojati”. Slažete li se s kolegicom? Koje posebnosti nosi dopisnički posao?

– Naravno! Ljudi u konačnici vide dvije minute priloga. Nitko ne razmišlja što je iza toga. Često komentiramo kako bi našim gledateljima najzanimljivije bilo vidjeti priču o tome kako mi snimamo priču, da netko nas prati kamerom.

Npr. ljeti moraš skoknuti do Lošinja. Gužve na cesti, na trajektu, tamo i natrag cca 6 sati samo vožnje. Bez ijednog snimljenog kadra. Snimaj, juri natrag u Rijeku, piši tekst, montiraj i nema – nisam stigao.

“RTL Danas” počinje u 19 sati. Zimi Gorski kotar, snijeg, hladno, a ti cijeli dan cvokoćeš po terenu. Letimo natrag u redakciju, piši tekst, montaža, pa natrag na snijeg na javljanje. Sa smiješkom, na debeli minus, pamtim minus 23 jedne zime. Bolno hladno. Bude nekad na teški knap, ali uvijek stignemo! Kucnite u drvo da se ne ureknem! U balansu je to s dobrim danima. Volim ljeto. Priče o turizmu.

Uvijek se sjetim što me je jednom pitala najbolja prijateljica iz Sarajeva kada je došla k meni na godišnji. Ondje radi u uredu ambasade, a išla je sa mnom na snimanje u Opatiju. Sunce, more, brod pun turista, svi sretni, snimaju se, a ona mene pita najozbiljnije na svijetu: “Je l’ tebe za ovo još i plaćaju?!”

Koja vam je najdraža, a koja najteža pojedinost tijekom obavljanja novinarskih zadataka?

– Najbolje je to što ovaj posao ne može dosaditi. U 25 godina nemam dva jednaka radna dana. Uvijek novi ljudi, nove teme, situacije, mjesta. Volim to. S druge strane, stresna je ta vječita jurnjava, rokovi, mobitel koji ne ispuštaš iz ruku, nagledamo se svega na cesti, teških stvari. Završiš posao, kreneš kući, dogovoriš da ideš nekamo ili ti netko dolazi u goste, a jedan poziv sve planove baca u vodu. Otkazuj privatno, zovi snimatelja i krećeš. Kad to ovako čitam, pitam se – tko ovo želi raditi?! Ali radim 25 godina i dalje idem sretna na posao. Televizija je posebna, da ponovno biram, opet bih istim putem.

Vrla posebnost dopisničkog posla jest da morate pratiti sve sfere društva. I lokalnu politiku i sport, pa i crnu kroniku i sve drugo. Koliko je teško raditi u dopisništvu i baviti se svim temama koje dođu na red na prostoru Rijeke, riječke regije, ali i nekoliko županija?

– Meni to šaltanje nije teško, naviknula sam. Ključna je mreža ljudi koje stvaraš godinama. Kontakti. U mobitelu su mi tisuće brojeva. U nekoliko poziva dođem do svakog sugovornika. Kolege koji su radili u našim dopisništvima pa prešli u centralu kažu da je gore lakše jer uglavnom pratiš jedan sektor.

Foto: Sergej DRECHSLER

Odgovorno i izazovno

Godinama pratite Riječki karneval, prije dvije godine pratili ste onu veliku poplavu u Rijeci, a pamti se i vaš razgovor s Damirom Miškovićem nakon što je iz kluba otišao Sergej Jakirović. Uz te i mnoge druge obrađene teme možemo vas smatrati kroničarkom riječkih događaja, stoga koliko je vama važno, zanimljivo i izazovno biti na prvoj crti svih važnih događanja?

– Ovo ste rekli kao da sam na prvoj crti bojišnice! Zanimljivo mi je svakako. Važno jako, ali u smislu odgovornosti da odradim zadatak. Izazovno uvijek jer želim da RTL ima bar jednu informaciju koju drugi nemaju. Baš se znam nekad zainatiti pa iskopati nemoguće. A kad mi netko kaže “ne može”, to me pogoni samo tako… Pa da vidiš kako može!

Slijedom toga, imate li svoju najdražu ili najzanimljiviju priču/reportažu/javljanje uživo koje posebice pamtite i zašto?

– Nemoguće je izdvojiti jednu najdražu. Volim pomoći da mali čovjek pobijedi veliki sustav! Kada poguraš spore institucije. Ukažeš na nelogičnosti, pa ih netko sutradan ispravi. Tad ideš kući sretan! Ali takve priče ne sanjaš. Ne spavaš zbog onih “crnih” tema, tragedija, tuđih suza, zauvijek uništenih života, nepovratno promijenjenih sudbina.

Koliko vam je, u vašim novinarskim počecima, trebalo da pohvatate imena i uloge lokalnih političkih, poduzetničkih i inih scena?

– Brzo to ide!

Dopisnički ured dijelite sa spomenutom kolegicom Idom Balen. Kako usklađujete radne obaveze? Kako izgleda vaš radni tjedan?

– Riječka ekipa ima četvero članova. Ida je ugodna, blaga, iznimno kolegijalna. Snimateljica Roberta i snimatelj Edi su nam top! Mladi, vrijedni, kreativni, snimaju i montiraju naše priče. Bez njih smo ništa! Dobro funkcioniramo. Puno znači kada miran ideš na posao. Raspored znamo tjedan unaprijed, a novinarstvo je takvo da ne pitaš od kad do kad radiš! Koliko treba, kad god treba i gdje god treba.

Život je najdragocjeniji

Kako vam prolazi tekuća poslovna godina? Koje ćete priče iz ove godine posebice pamtiti? Je li vam se radna svakodnevica intenzivirala tijekom ovih predizbornih događanja?

– Nema dana da u emisiji nema priče iz riječkog dopisništva. Neke životne, s ljudima i njihovim svakodnevnim borbama kojih u Hrvatskoj ne manjka. Kad god u naš kraj dolaze političari, pratimo ih dok obilaze, obećavaju, fotografiraju se, svađaju, vrijeđaju, uvjeravaju da su baš oni ultimativni hit. Sad se zagužvalo.

Dugo vremena ste u medijima, a u svijetu današnjice mediji i navike gledatelja se mijenjaju. Imate li vi osjećaj da se vaša uloga reporterke ili način obrade priče promijenio tijekom godina?

– Način života se promijenio, sve je drukčije, puno brže. Svi imaju mobitele, svi snimaju, objavljuju, društvene mreže gore. Svi sve znaju. Nekada su Hrvati bili stručnjaci samo za nogomet s četiri milijuna izbornika, sada je nekako došlo vrijeme da su na mrežama svi eksperti za sve. Ali točna i istinita informacija najvažnija je novinarska deviza za svako vrijeme.

Što ste tijekom televizijske karijere naučili o sebi, drugima, svijetu oko nas, svemu ostalome?

– Da je život najdragocjeniji, sve drugo se može riješiti. Sigurna sam da uvijek treba zaštititi slabijega, vjerovati instinktu, nekada pustiti da nas vodi srce, a ne razum. Uvijek kažem ono što mislim, koliko god se to nekome ne sviđalo. Žalosti me animozitet među dijelovima Hrvatske koji su toliko blizu da ih možeš prepješačiti. Ne želim se ustručavati reći da volim tatinu Dalmaciju i maminu Slavoniju. Jer volim. Ne volim nerad i nered. Nisam naučila ne reagirati na nepravdu i nikada se neću pomiriti s najglupljom rečenicom koju sam ikada čula, a ta je kako pravo i pravda nisu jedno te isto. Užasava me sustav koji to dopušta.

Imate li ideju čime biste se bavili da niste novinarka?

– Radila bih u osnovnoj školi kao profesorica hrvatskog.

Foto: Sergej DRECHSLER

Ljudi umjesto ekrana

Postoji li neki profesionalni izazov ili neostvarena želja koju biste još htjeli postići?

– Neopterećena sam. Daleko je mirovina.

Budući da je ovo intervju za naš TV prilog, koja su vama omiljena TV lica?

– Volim voditelje “RTL-a Danas”, nije što su naši, ali su najbolji! Lica kojima se vjeruje. Što se tiče novinara, kao i svaki gledatelj, volim one pametne, čije priče imaju glavu i rep! Cijenim kolege s drugih televizija. Rijeka nije velika, svaki dan se srećemo na terenu, prijateljski su to, a ne hladni konkurentski odnosi kako možda netko misli.

Gledatelji ne vide urednike, snimatelje, montažere, producente, svi su iznimno važni. Neću vam ostati dužna imena!

Posebno mjesto pripada dopisnicima RTL-a. Riječku ekipu sam vam već predstavila, tu je vladarica zadarskog terena Nikolina, u Splitu nenadmašni Dragana i Rade, u Dubrovniku Marija, u Istri Petra, Slavoniju pod kontrolom drži Bojan.

Guštam u njihovim pričama, oni su šlag na našoj televizijskoj torti. I jagode na vrhu!

I za kraj, kad ne proizvodite televizijski program, uz koji se sadržaj (emisije, serije, filmovi, sport…) opuštate u slobodno vrijeme?

– Navuče se čovjek na tu informativu, pogledam film, utakmicu. Ipak, kada imam slobodnog vremena, uvijek biram ljude umjesto ekrana.