Ove jeseni gledamo je kao Dariju Živković, u posljednjoj sezoni Crno-bijelog svijeta bila je mlađahna Bjanka, a prije dvije godine u filmu “Sveta obitelj” iskazala se kao Janja. Iza ovog trisa uloga stoji Luna Pilić.

Mladu splitsku glumicu sve češće gledamo u velikim ulogama, a trenutno u već spomenutoj ulozi Darije, kćeri naslovnog junaka u seriji “Blaž među ženama” što se prikazuje na Hrvatskoj Radioteleviziji. Talentirana glumica svoj je potencijal izbrusila na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, a zapaženim ulogama okuplja pažnju domaćih gledatelja.

U intervjuu, s Lunom Pilić razgovaramo o brojnim pojedinostima.

Luna, gledamo vas u novoj humorističnoj seriji „Blaž među ženama“ gdje igrate ulogu Blaževe kćeri Darije. Kako opisujete svoj lik i što od serije očekujete na malim ekranima?

Da parafraziram narodnu poslovicu, gdje đavo ne može što svršiti, pošalje Dariju. Ona je jedna lagana zabavna napast upakirana u trenirku i patike, ali joj je srce uvijek na pravom mjestu i ima vrlo snažne principe. Samo se možda koji put posluži malo asertivnijom metodom komunikacije.

Očekujem, odnosno nadam se, da će se ljudi nakačiti na pozitivnu energiju serije i zavoljeti te klipane koje smo stvorili.

Foto: Dejan Đurašinović

Ovo vam nije prva suradnja s redateljem Goranom Kulenovićem. Gledali smo vas u ulozi Bjanke u Kulenovićevom „Crno-bijelom svijetu“. Kako je došlo do toga da vas odabere da igrate Dariju te kako opisujete suradnju s redateljem?

Ulogu Darije sam dobila na audiciji, i to nakon tri kruga. Bjanka je bila moja prva profesionalna uloga, a „Crno-bijeli svijet“ najmagičnije snimanje koje sam ikad radila. Međutim, od tad je prošlo nekoliko godina i ja sam sebi u glavi nametnula neka očekivanja koja moram ispuniti i kao ponovno se dokazati, pa sam imala određenu tremu od ponovnog rada s Goranom Kulenovićem. Ali ta trema je bila kratka vijeka. Kula ima potpuno povjerenje u svoje glumce, a ispostavilo se da surađujemo kao stari drugovi, što smo zapravo i postali.

Kulenović je u stanju raditi strašno brzo, a radi jako i radi mnogo, ima visoke kriterije i želi napraviti kvalitetan sadržaj. Također ima snažnu viziju onoga što želi – on je ovaj scenarij, skupa s Brankom Ružićem, pripremao godinama – i ta energija se prenosi u jedan skoro komandoski način rada za sve. Ma Kula je naš i ne damo ga.

Govoreći o tome, moramo spomenuti i Slavka Sobina s kojim ste igrali u spomenutom Crno-bijelom svijetu, ali i u drugim naslovima. Ponovno vas je spojila serija „Blaž među ženama“, stoga kako opisujete Slavka kao kolegu sa seta? Je li vaš ponovni susret izgledao srdačno?

Dapače, ja uvijek volim spomenuti Slavka Sobina. On je jedna od najljepših osoba s kojima me ovaj posao spojio i od prvog dana snimanja “Crno-bijelog svijeta” sam osjećala da je to kolega na kojeg se uvijek možeš osloniti, i ja i drugi, što mi se uvijek iznova potvrđivalo. Ostali smo u kontaktu još od CBS-a, pa nije sad bio naš prvi ponovni susret, ali smo sad ponovno bili kolege na dužem projektu. Slavko kao glumac ima snažnu energiju, jako je kreativan i brzo misli i voli dodavati materijal na licu mjesta, što su osobine koje ja strašno volim kod glumaca jer to otvara cijeli novi prostor igre. A ti se onda možeš zaigrati potpuno opušteno jer znaš da imaš partnera koji te u svakom trenutku pokriva.

Kako vam je bilo snimati seriju u rodnom Splitu i imate li puno scena u eksterijerima?

Nažalost, u Splitu smo snimali samo četiri dana, ostatak vremena smo bili u Zagrebu. Ali ta četiri dana nisam imala osjećaj da radim već da se spuštam do grada podružiti s ekipom i kao usput su tu i neke kamere postavljene. Tom osjećaju je jako kumovala činjenica da sam u Splitu snimala scene sa Stipom Radojom, što je ekskurzija samo po sebi. A kako smo u Splitu snimali mahom eksterijere, mislim da nije prošao prolaznik a da nam je ostao dužan neki komentar u klasičnom splitskom điru.

Nedavno smo vas gledali u jakoj ulozi u filmu „Sveta obitelj“. Možemo li, a tome svjedoče i osvojene nagrade, vašu ulogu Janje istaknuti kao najveću i najvažniju ulogu u vašem dosadašnjem radu?

Možemo. To je najteža uloga koju sam ikad radila, ali mislim da smo napravili uistinu dobar film i znam da smo se stvarno potrudili Janjinoj priči dati važnost i dostojanstvo koje ona zaslužuje.

Foto: Dejan Đurašinović

U jednom intervjuu govorite da ste se nećkali oko te uloge, no i to da je pozitivnom odgovoru prevagnula misao kako je to prvi domaći film koji se bavi temom obiteljskog seksualnog nasilja?

Točno. Težina zadatka me uplašila, ali kad sam saznala da u Hrvatskoj nikad nije snimljen film na tu temu, shvatila sam koliko je važno da ta priča bude ispričana. U „Svetoj obitelj“ počinitelj je bio žrtvina očinska figura. U međuvremenu je snimljen vrlo bitan film „Samo kad se smijem“ redateljice Vanje Juranić, o obiteljskom nasilju gdje je počinitelj žrtvin partner. Upravo to su najčešće situacije seksualnog nasilja. Možda je jedan od razloga što je ta tema tabu to što je institucija obitelji neka vrsta svetinje u hrvatskom društvu, a upravo unutar obitelji se događa najveći broj silovanja i seksualnog nasilja. Otvaranjem te Pandorine kutije preispitujemo same postulate na kojima naše, velikim dijelom patrijarhalno, društvo počiva. Ali preispitivanje je nužno za promjenu.

Velika većina slučajeva silovanja ostaje neprijavljena. U slučaju da žrtva prijavi nasilje, mora proći kroz mučan i retraumatizirajući proces pravne borbe. Kazne za silovanje su preblage, a u slučajevima seksualnog nasilja društvena stigma je stavljena na žrtvu, a ne na počinitelja. Zastrašujuća statistika s kojom me upoznala psihologinja Marijana Senjak, s kojom sam se konzultirala prilikom rada na ulozi, je da će 1 od 5 žena tokom života preživjeti pokušaj silovanja i/ili silovanje. Marijana Senjak, jedna nevjerojatno hrabra i pametna žena, radi u Centru za žrtve seksualnog nasilja u sklopu neprofitne organizacije Ženska soba, gdje žrtve nasilja mogu besplatno tražiti i dobiti pomoć u svim fazama svog oporavka, kao i podršku u slučaju da nasilje odluče prijaviti.

Jedna od vaših radnih adresa je i ona beogradska gdje ste završili akademiju i gdje igrate predstave. Kako opisujete život u Beogradu i kakve su ondje poslovne mogućnosti u odnosu na Hrvatsku?

Trenutno mi je glavna adresa Split, a na radnu adresu u Beograd odlazim povremeno. Generalno, u Beogradu se puno više snima i radi, ali je i konkurencija ogromna, jer on privlači mlade talente iz cijele regije. Ukratko – veća je bara, ali su i krokodili brojniji. Zadnjih godinu dana situacija je drugačija; Srbiju potresaju masovni protesti u koje je uključen ogroman broj mladih koji se bore za pravednije društvo, a u prosvjedima sudjeluju i brojni ljudi iz kazališne i filmske industrije. Jedna od posljedica cijele političke situacije je drastično smanjenje financiranja kulturnih projekata, tako da su poslovne mogućnosti trenutno jako sužene.

I za kraj, prigodno, niste prva Splićanka koja je završila akademiju dramskih umjetnosti u Beogradu. Isti put imala je i vaša sugrađanka Arijana Čulina. Kako vas kao Dalmatinku doživljavaju u Beogradu? Jeste li im zbog naglaska ili drugih pojedinosti, da tako kažem, egzotični u svakodnevnoj komunikaciji?

Ima nas još – tu je i moja kolegica Marija Klanac, koju publika trenutno gleda kao Unu u seriji “U dobru i zlu” na Novoj TV, kao i divna Aleksandra Janković, koja mi je često pružala splitsko utočište u Beogradu. Beograd je velik grad, u kojem žive ljudi raznih nacionalnosti, tako da se tamo mogu čuti brojni naglasci i jezici. S tim u vidu, moram reći da splitski naglasak, gdje god da sam otišla u regiji, kotira vrlo visoko. Ljude on asocira na more, vječno ljeto, ljubavi s praznika, godišnje odmore, a i dalmatinska glazbena scena je uvijek bila regionalno popularna. Od Olivera i Miše, pa kasnije Dina, a trenutno su njeni najpopularniji ambasadori ekipa s rap i trap scene – Vojko, Grše, Peki… Mnogo puta su me pitali poznajem li osobno Severinu i Jelenu Rozgu, koje su apsolutni primat regionalne pop scene. Ali mimo svih teorija i objašnjenja, u splitskom naglasku, kao i u samom Splitu, ima nešto neuhvatljivo, neka nit koja ne postoji drugdje.