Treća sezona zabavnog šoua “Tko tko tamo pjeva?” uskoro se počinje emitirati u programu Nove TV. Natjecatelji će ponovo među izloženim primjercima morati detektirati pjevača i nepjevača.

Emisija prepuna obrata, nepoznanica i iznenađenja i ove će godine veselije teći uz poznati sastav panelista. Alka Vuica, Gianna Apostolski, Goran Vinčić i Luka Nižetić ponovno, tik uz natjecatelje koji se bore za novčanu nagradu, procjenjuju sposobnosti kandidata. S Lukom Nižetićem razgovarali smo o novoj sezoni.

Luka, s kakvim očekivanjima ulazite u novu sezonu?

– Sad kad se nakon dvije odlične sezone poznajemo gotovo u dušu, imam osjećaj da šou tek sada zaista počinje. Kao da je sve dosad bila velika, uzbudljiva generalna proba za ono što nas čeka. Treća sreća, kažu, a ja bih rekao treća sezona, potpuno ludilo. Adrenalin, neočekivani obrati, fenomenalni natjecatelji, a tek tajni glasovi, koji te svaki put izbace iz ravnoteže. Ulazim u sezonu rasterećeniji, ali istovremeno još gladniji igre. Jedva čekam da sve krene i da gledatelji zajedno s nama uživaju u tom kaosu zabave jer ovo je stvarno jedan od najluđih šouova na malim ekranima, i to govorim bez imalo zadrške.

Luka Nižetić, Foto: Nova TV

Govoreći o panelistima, vaša energija i komunikacija krase emisiju. Kako opisujete svoj odnos, ali i komunikaciju s voditeljem Franom?

– Naš odnos je potpuno organski. Ništa nije namješteno, nema ponavljanja, nema režiranih rečenica ni reakcija. A, ruku na srce, i da nas netko pokuša “ukrotiti”, teško bi mu to pošlo za rukom, mi se jednostavno ne damo režirati. Ne znam kako nas je svemir spojio, ali očito je znao što radi. Svi smo potpuno različiti karakteri i baš ta različitost daje dinamiku i svježinu emisiji. Volimo se iskreno, i kad su kamere upaljene i u pauzama snimanja. I kad smo nenaspavani i grintavi. I kad smo euforični i sretni. Što se tiče našeg Frane, on je institucija. Takav talent i profesionalac rijetko se rađa, to je jedan na milijun. On je duša emisije, sidro i kompas kad stvari odu u potpuno ludom smjeru, a odu, nerijetko. A posebno ga volimo kad u uvodu složi rimu za svakog od panelista. Tu mu nema premca.

Kako je kandidatima koji procjenjuju sposobnosti pjevača? Stavite li se ikad u njihove cipele?

– Nije im nimalo jednostavno. Iz fotelje doma sve izgleda kristalno jasno, ali kad si u studiju, pod svjetlima reflektora i s konkretnom odgovornošću na leđima, percepcija se potpuno promijeni. Adrenalin odradi svoje, počneš sumnjati i u ono što ti se prije minute činilo očitim. Ponekad se stavim u njihovu poziciju i mislim da bih vjerojatno bio previše analitičan. Secirao bih svaki detalj, držanje, mimiku, mikropokrete, i baš bi me ta pretjerana analiza možda odvela u krivom smjeru. Intuicija je u ovoj emisiji često pouzdanija od racionalnosti. Kako bih prošao? Iskreno, ili jako dobro ili bih se spektakularno osramotio. Ovdje sredine baš i nema, ili pogodiš ili te odnese.

U našem sličnom razgovoru od prije dvije godine, kada smo najavljivali prvu sezonu, kazali ste da je procjenjivanje pjevačkih sposobnosti pjevača “vrlo nepredvidljivo, često te i iskustvo koje imaš zna prevariti jer naiđeš na statiste koji odlično odrade svoju ulogu”. Jeste li u međuvremenu izoštrili svoje detektivsko-panelističke sposobnosti i procjenjujete li bolje tajne glasove?

– Možda sam danas manje siguran u vlastitu prosudbu nego tada, i zapravo mislim da je to dobro. Iskustvo pomaže, ali te zna i zavesti, jer očekuješ određene obrasce, a ljudi su beskrajno kreativni. Znaju sakriti talent, ali ga znaju i uvjerljivo odglumiti. Danas promatram cjelokupni dojam, držanje, sceničnost, reakcije, postoji li trema ili je sve savršeno. Ali i dalje se prevarim. I to redovito. I, iskreno, drago mi je zbog toga, jer znači da emisija još uvijek ima element iznenađenja i da nas može izbaciti iz komfora. A to je, u konačnici, i smisao ovakvog formata.

Nedavni drugi polufinale Dore oplemenili ste medleyem svojih uspješnica. Kako se osvrćete na taj nastup?

– Bio je poseban gušt raditi na tako velikom projektu, ali ovaj put bez onog poznatog grča u želudcu. Ipak je drukčije kad se natječeš. Ovdje sam mogao uživati u trenutku, mogao sam letjeti. Imali smo vrlo malo vremena za pripremu, ali dali smo sve od sebe da izgleda i zvuči moćno, da publika uživa i da tih dvanaest minuta prođe u jednom dahu, bez skretanja pogleda s ekrana. Reakcije nakon nastupa bile su predivne. Srce mi je tada bilo puno, i još uvijek je. Veselim se svim budućim projektima u kojima se mogu izraziti na sličan način, u punom svjetlu.