Levon Helm, pjevač i bubnjar grupe The Band, umro je u četvrtak u New Yorku u 71. godini nakon dugogodišnje borbe s rakom, izvijestili su svjetski mediji. »Levon je preminuo spokojno, okružen obitelji, prijateljima i članovima grupe. Bit će zapamćen kao sjajan glazbenik i prekrasna duša«, objavila je Helmova menadžerica Barbara O’Brien. Trostruki dobitnik Grammyja bolovao je od raka grla od 1998.
Levona Helma, uvijek nasmijanog multiinstrumentalista i glazbenog virtuoza ipak najviše pamtimo kao bubnjara legendarne američko-kanadske grupe The Band i pjevača iznimno snažnog i emotivnog glasa.
Neke od njegovih pjesama o američkom Jugu, poput »The Night They Drove Old Dixie Down«, »Ophelia«, »Rag mama Rag« ili »The Weight«, zauvijek su obilježile The Band, ali i američku popularnu glazbu uopće. Upravo zbog tog »južnjačkog« temperamenta The Band je najčešće i percipiran kao »južnjački« bend, iako svi njegovi tadašnji članovi, osim Helma, zapravo dolaze iz Kanade.
Sam Helm, ta duša The Banda, jedne od najznačajnijih skupina svih vremena, bio je jedini Južnjak u sastavu: rođen je 1940. u Arkansasu, saveznoj državi omeđenoj Mississippijem na istoku i Teksasom na zapadu. Njegov otac bio je farmer i uzgajao je pamuk, a po majčinoj strani imao je indijanske krvi, što Helm nikad nije skrivao.
U mladosti je bio okružen raznovrsnim glazbenim utjecajima, bluegrassom i bluesom, što je zasigurno utjecalo na to da je Helm izrastao u jednu od najcjelovitijih i najautentičnijih ikona američke korijenske glazbe posljednjih nekoliko desetljeća.
Glazbenu karijeru započinje kao bubnjar u rockabilly sastavu Ronnija Hawkinsa, no za to razdoblje najvažnijom se pokazala činjenica da je nakon preseljenja benda u Kanadu Helm ondje upoznao gitarista Robbieja Robertsona, basista Ricka Danka i klavijaturiste Richarda Manuela i Gartha Hudsona. Najprije nastupaju pod imenom The Hawks, no nakon odlaska Hawkinsa ostatak benda ubrzo postaje prateći sastav Boba Dylana, i to u vjerojatno najzahtjevnijem trenutku njegove karijere – prelasku na električne instrumente 1965. godine – kada je Dylan bio suočen s pobunom pravovjernih folk-tradicionalista, koji su ga optuživali za izdaju.
Ubrzo nakon smrti kolege glazbenici na društvenim su mrežama počeli izražavati žalost. Bob Dylan napisao je kako je Levon jedan od posljednjih ljudi istinski velikog duha njegove i svake druge generacije. »Tako je tužno govoriti o tome. Još se sjećam prvog dana kada sam ga sreo kao i zadnjeg kada sam ga vidio. Nedostajat će mi«, poručio je Dylan. Loretta Lynn napisala je kako će Levon Helm uvijek imati posebno mjesto u njezinu srcu, i kao glumac i kao glazbenik. Jeff Tweedy iz cijenjene alter-rock grupe Wilco napisao je kako je Levon ujedinio blues i country, ruralno i urbano, Sjever i Jug. Članovi grupe Mercury Rev poručili su da ih je poznanstvo s njime promijenilo na bolje i zauvijek. I grupa The Black Keys izrazila je tugu zbog, kako naglašavaju, odlaska jednog od najboljih pjevača i bubnjara. Jim James iz grupe My Morning Jacket napisao je kako u glasu Levona Helma postoji nešto što se nalazi u svim našim glasovima. »To je vječni, bezvremenski glas koji nema rasu. Može pjevati pjevati s neviđenom dubinom i emocijama, ali također može prenijeti zabavno »režanje« dobrih starih vremena.
Helma je ta pobuna snažno pogodila. Vraća se u rodni Arkansas, no nakon dvije godine vraća se bendu, kada i nastaje The Band, u trenutku kada Dylanov prateći bend konačno formalizira svoj dotad neformalan naziv.
Bilo je to razdoblje kada su u podrumu Helmove brvnare u Woodstocku ispisane neke od najznačajnijih stranica američke glazbe. Ondje su nastala prva dva albuma The Banda »Music From Big Pink« – znamenitu brvnaru nazvali su Big Pink, a Dylanov crtež kuće našao se na omotu albuma – i »The Band«. U istom podrumu tih dana rođen je i Dylanov »The Basement Tapes« – prvi bootleg u povijesti glazbe – najprije objavljen krajem šezdesetih pod nazivom »The Great White Wander«, da bi tek sredinom sedamdesetih dobio i službeno izdanje pod nazivom »The Basement Tapes« – nastao nakon misteriozne Dylanove nesreće na motociklu 1966. godine.
Nije preuzetno tvrditi kako je upravo u tom podrumu u Woodstocku, nadomak New Yorka, rođena Americana. Glazbeni analitičari i danas se spore o tome tko je više utjecao na preko 100 pjesama koje su u nekoliko dana i noći snimljene u Big Pinku – Dylan ili članovi The Banda, Helm, Robertson i ostali – iako je to najmanje važno. Samo dio snimljenih pjesama bili su originali, no većina su obrade tradicionalnih američkih folk, blues, country i rock pjesama, kao svojevrsna posveta glazbenika njihovim korijenima i izvorima.
Kako je kasnije opisao sam Helm, bila je to svojevrsna »pobuna protiv pobune«. Naime, tadašnja glazba Dylana i The Banda, prepuna tradicionalnih utjecaja countryja, bluesa i folka, otpjevana i snimljena ravno i nedotjerano, bez psihodeličnih i ostalih za to doba karakterističnih pomodnih dodataka, bila je u potpunoj opreci s tadašnjim duhom vremena i omladinskom pobunom protiv starih bogova i tradicionalnih vrijednosti, ali i s većinom rock glazbe tog vremena.
The Band se raspao 1976., a njihov završni koncert kamerom je ovjekovječio Martin Scorsese, čime je nastao »The Last Waltz«, jedan od najboljih glazbenih dokumentaraca svih vremena. Helm je nastavio samostalnu karijeru, stvarajući odličnu glazbu, sve do samog kraja.
