Što će biti nakon života, teško je reći čak i vjernicima, ali ako bude onako kako nam to sugerira naslov debitantskog instrumentalnog albuma Gordana Muratovića, puno poznatijeg kao Coco Mosquito, onda će sve skupa biti vrlo plesno, ritmično, melodiozno, zanosno i ugodno…

Naime, uglavnom baš takve emocije nudi 45 minuta glazbe raspoređenih u osam kompozicija nazvanih “L’after Life” i to od broja jedan pa do broja osam. Koji god broj odaberete za slušanje, nećete pogriješiti, a zahvaljujući čudima moderne digitalne tehnologije možete i sami napraviti raspored pa krenuti, primjerice, od onih malo sporijih (No. 8) k onim ritmičnijim i bržim (No. 1), ili obrnuto. Svejedno…

“L’after Life” ide u red onih albuma koje njihovi autori rade iz vlastitog gušta da bi ih, nakon što su jako dobro napravljeni, i mnogi drugi počeli slušati baš iz istog takvog gušta. Dakle, ako volite vrhunsku kombinacju gudača, udaraljki, saksofona i sveprisutne ali nimalo naporne ritam sekcije – a sve to okrenuto ponajprije gibanju i plesu – onda je ovaj album Coca Mosquita za vas prava poslastica i slušat ćete ga i doma, i u autu, i vani, i sami, i u društvu… Da bi napravio dobar album monsieur Coco morao je pronaći i pravu ekipu, a budući da je već više od dvadeset godina, što kroz rad s Jinxima, što kroz producentsku aktivnost, itekako znano ime hrvatske glazbene scene, nimalo mu nije bilo teško pronaći vrhunske glazbenike koji su uz njegovu dirigentsku palicu dali sve od sebe i stvorili najvjerojatnije, već u ovo rano proljeće, instrumentalni album 2021. godine.
Kako nam prateći materijal govori, na albumu uz Mosquita koji se bavio programiranjem i ritam-mašinom te svirao sintisajzere, bas i ukulele, sviraju još i Mario Bočić (tenor saksofon), Miha Gyorek (alt i bariton saksofon), Marko Gudelj (bariton saksofon), Jošua Kovačević (alt saksofon), Hrvoje Galler (klavijature i sintisajzeri), Hrvoje Rupčić (udaraljke), Nikola Jerković (bas gitara) te Berko Muratović i Alen Tibljaš koji su bili zaduženi za sampleove akustičnih bubnjeva.

Album je sniman u zagrebačkom Funhouse studiju u drugoj polovici 2019. godine, miksao ga je Nick Powell u prosincu 2019. i siječnju 2020. godine u svom studiju u Deptfordu (London), a mastering je odradio Elliot James, u Suffering Studios, u čuvenom i pomalo za drugi dio šezdesetih i početak sedamdesetih godina prošlog stoljeća mitskom Laurel Canyonu koji je bio dom Joni Mitchell, a živjeli i radili tamo su, primjerice i The Doorsi, Neil Young, Frank Zappa, Carole King, The Byrds, Buffalo Springfield, Mamas and Papas, Canned Heat, John Mayall, James Taylor, Jackson Browne, Bonnie Raitt, Linda Ronstadt, Harry Nilsson i mnogi drugi flower power glazbenici. Nije miksanje u Laurel Canyon studijima sigurno bilo od presudne važnosti za sjajan zvuk ovog albuma, ali itekako djeluje na jednoj simboličnoj razini jer svi koji su tamo živjeli i radili beskrajno su i iskreno voljeli glazbu, a upravo to osjeća se i izvire iz svake pore ovog “after life” albuma.

Činjenica da su u izradi albuma sudjelovala čak četvorica vrhunskih saksofonista jasno je zvuk usmjerila prema kraljevstvima ponajprije jazza, ali i soula te povremeno i funky zahvata. Sve to obogaćeno je brojnim synth i dodirima klavijatura, oplemenjeo vrhunskim Rupčićevim “cubismo” udaraljkama mahom okrenutim latino sazviježđu, a u svemu tome znaju prostrujiti i čvršći gitaristički rifovi i zahvati pa u konačnici dobivamo bogatu crossover ponudu koja djeluje svirački apsolutno kompetentno, emocionalno opuštajuće te ritmično toliko primamljivo i blisko da se album može slušati baš bilo gdje i bilo kada.

Alfa i omega Jinxa

Gordan Muratović ime je stekao kao alfa i omega mnogima dragog sastava Jinx koji je od osnutka 1993. godine pa do 2017. godine objavio sedam studijskih, četiri kompilacijska te jedan live album. Na svakome od njih doprinos Muratoivića zvanog Coco Mosquito je izniman, a kao producent istaknuo se radeći albume za Psihomodo Pop, Davora Ercega, Natalie Dizdar, Gibonnija i Mayales.