Art-kino Croatia

Kad “sestre” bordižaju: Tracy Edwards i njene “djeve”

Dragan Rubeša

Foto Screenshot

Foto Screenshot

Tracy Edwards je 1989. ušla u povijest kao skiperica prve ženske jedriličarske posade koja je sudjelovala na legendarnoj Whitbread regati, kasnije poznatijoj kao Ocean Race



Najprije se riječkom Art-kinu dogodio sugestivni »Styx« Wolfganga Fischera u kojem se njegova liječnica Riike, sama na jedrilici, suočava s moralnim dvojbama nakon bliskog susreta s afričkim migranatima kojima je prijetilo utapanje, kad mora birati između Hipokrata i hipokrizije.


Potom se tom istom kinu ovih dana dogodila Tracy Edwards koja je 1989. ušla u povijest kao skiperica prve ženske jedriličarske posade koja je sudjelovala na legendarnoj Whitbread regati, kasnije poznatijoj kao Ocean Race.


Edwards je akterica/skiperica inspirativnog doksa »Jedriličarke s broda Maiden« u režiji Alexa Holmesa, kao jedna od članica ženske posade istoimene jedrilice koja je sudjelovala na najduljoj regati na svijetu, poznatijoj i kao jedriličarski Mt Everest, s više od 33.000 nautičkih milja u devet mjeseci.




Iako su njena kasnija izdanja mijenjala milje i sponzore (šifra: Volvo).


»Ocean se nikad ne odmara«, kazat će Edwards. Iako njene »sestre« nisu samo progutale taj isti ocean, već i njihove alfa mužjačke protivnike u kaki bermudama, koji su »ševili cure samo kad bi pristali u luku« (»Novac ide tamo gdje su muškarci«).


Iako su Edwards i njene »cure« na te iste bermude odgovorile paparazzima i njihovoj tabloidnoj manipulaciji totalno glamuroznim outfitom, s kupaćim kostimima u kojima su se na svojoj »Djevi« doimale poput princeze Diane na jahti Dodija Fayeda.


Tada su u tim istim tabloidima postale »British Babes«. Zato nije ni čudo da im je glavni sponzor bio jordanski kralj Husein. Iako njihova jedrilica, poznatija i kao »Maiden Great Britain«, dokazuje da je njihov trijumf bio garniran dostatnom dozom domoljubnog ponosa.


Pritom Holmes pedantno sondira njihovu oceansku avanturu, koristeći hrpu Super 8 footagea.


Iako će Edwards s osmijehom kazati da nikad nije bila feministkinja, jer se sve svodilo na to da je mrzila svijet. Ona je naprosto htjela biti al pari njenim mačoidnim protivnicima.


Emotivna težina


Doduše, Holmes se referira i na njenu mračnu prošlost. Djetinjstvo joj se okončalo kad je kao 10-godišnja djevojčica ostala bez oca, da bi potom postala žrtva predatorskog očuha. Iako joj se to isto »idilično« djetinjstvo tada učinilo poput svijeta čarolije i maštanja.


S majkom plesačicom koja je vozila reli. Tada je sa 16 godina pobjegla od kuće, radeći na jahtama koje su plovile grčkim otocima, kad su joj skiperi bili »očinske figure«, a jedrenje joj je predstavljalo »slobodu od svega«.


Taj isti ocean koji se nikad ne odmara i u kojem je vjerojatnost za neuspjeh velika, postat će njen raison d’etre, s valovima čiji sprej konstantno vlaži autorovu kameru, garniran emotivnom težinom.


S Edwards kao totalno nesavršenom heroinom. Naravno, Holmesu se itekako žuri da bi sondirao mitologiju »Maidena«, jer je upravo njena saga prepuna dramatruških pasaža, svedenih na iznimno tešku i brutalnu dionicu od Urugvaja do Australije, s neumornim oceanom i njegovim mamutskim valovima.


Jer, za jedrednje oko svijeta treba biti malo lud. Razlikovati se od »običnih cura«. Iako su Edwards i njenim »sestrama« govorili da nisu dovoljno snažne i vješte. Uostalom, Edwards je započela na toj istoj regati kao kuharica, kad su joj na termogaće napisali »prodaje se za gajbu piva«.


Ali zato je njena kraljevskog sponzora Huseina fascinirao njen život jer je poput Beduina putovala s mjesta u mjesto. »Nikad ne vidite cure da rade u brodogradilištu«, kazat će jedan od autorovih aktera.


Iako Tracy i njene »sestre« dokazuju suprotno. Obnoviti stari zapušteni brod na suhom doku u Southamptonu, godinu dana prije utrke. Navući radne kombinezone i baciti se na posao.


More smrti


A onda je krenula regata u kojoj su »djevojke dale sve od sebe«, kako to navodi sportski komentator. U srazu s »legendarnim skiperima« i u totalno monumentalnom narativu. U potrazi za vjetrom.


U onom presudnom trenutku kad se spinaker napuni. Morem sigurne smrti. Minus 20 s vjetrom. Ledenjacima i komadima kože koji se nakon četrdesetog dana na moru gule s lica. I onih pola sata koji su djevojkama dovoljni da se odjenu i skinu. S jedrilicom koja postaje neka vrsta surferske daske.


S borbenom zastavom koja simbolizira ženski otpor u pobjedničkoj etapi. Ostaje tek da se posada napije i pojede sendvič sa slaninom (»Ne mogu vjerovati da je ona katastrofa od djeteta uspjela«, kazat će Tracyna majka).


Ali belgijski tim vjeruje da će pobijediti »trebe« u sljedećoj etapi. Jer, mužjačka agresija prema njenom timu ipak je natjerala Edwards da shvati da je možda ipak feministkinja. No već iduća etapa proizvodi totalnu euforiju.


Iako se uoči te najteže etape oko rta Horn za koju nisu bile spremne, od njene ekipe očekivao osmijeh. No kad su došle do Falklanda, postalo je gusto.


Kao što je na toj istoj lokaciji postalo gusto i Željeznoj Lady (ovdje naravno nije riječ o jedrilici nego o Thatcher), koja je sanjala o uspjehu u političkom životu onim istim žarom kojim je Edwards sanjala o uspjehu u onom jedriličarskom.


Jer, iako najbrži put vodi kroz vjetar, ponekad ipak treba nazvati Falklande i pronaći spas u RAF-ovu Herculesu. Danas su Tracy Edwards i njene »sestre« s »Maidena« žene sa sijedim vlasima koje tragaju za izgubljenim vremenom. Odvažne pionirke jedrenja.