"Mi čak ni za Eurosong ne možemo posegnuti za nečim što nije nekompetentni relikt minulih trendova, no dobro, ruka ruku mije Dimšić, zar ne?"
Društvene mreže, napose Facebook i Instagram, obiluju različitim grupama koje čine svojevrsno udruživanje građana. Jedna od takvih jest i stranica zanimljivog naziva »Šta rade naši glazbenici kada nisu u showu Dalibora Petka«, a sadržaj koji spomenuta objavljuje je, malo je reći, neuobičajen.
I dok svakodnevno kritiziramo politiku i našu vladajuću kastu, umjetnost u Hrvatskoj, koja je institucionalizirana tamo gdje bi trebala i gdje ne bi trebala biti, rijetko podliježe kritikama.
Ta apstinencija zdrave i dobronamjerne kritičke misli žalosti, jer kultura i umjetnost čine stupove svake nacije. Analitički kolektiv »ŠRNGKNUSDP« te glazbeni kolektiv »Šta će oni« bave se, kako sami kažu, revolucijom i pokušavaju unaprijediti hrvatsku glazbu. Jedan od njih je i Josip Bošnjak s kojim smo razgovarali, lakonski rečeno, o onome što je, po njihovom mišljenju, trulo u hrvatskoj glazbi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Zdravo tržište
Koji je cilj vašeg »ŠRNGKNUSDP« kolektiva?
– Naš je pokret prijeko potreban zdravom tržištu jer protekcija koju doživljavaju naši neuspješni pjevači naprosto mora prestati ako želimo potaknuti stvaranje dobre glazbe na našem jeziku. Najprofitabilnija hrvatska glazba ne radi se za publiku, nego za radio, odnosno od interesnih grupa za interesne grupe u velikom zatvorenom sustavu legalnog pranja novca.
Stranica ima oko 3 tisuće pratitelja. Koliko vas sudjeluje u kreiranju sadržaja?
Brojke nam ne znače baš ništa, ali svakodnevni doprinos nevjerojatno velikog broja aktivnih pratitelja drži pokret na životu. Nas je svega pet-šest, ali naši divni pratitelji nam daju i gorivo i municiju za djelovanje.
Koje probleme, konkretne primjere, ste u ovih nekoliko godina uspjeli detektirati? Što vas najviše ‘žulja’?
– Hermetički zatvoreno djelovanje interesnih grupa. Autori/diskografi, mediji i glazbene institucije godišnje u udruženom pothvatu samovoljno kontroliraju protok nekoliko stotina milijuna kuna.
Pogoduje se na svakom koraku, a najveći trošak je taj što je Hrvatska, u glazbenom smislu, postala ruglo na nivou prostora bivše Jugoslavije, a da ne govorimo o Europi i svijetu. HRT plaća ZAMP-u 9 milijuna kuna godišnje i onda spot »Buđenje – Selfie« bude najemitiraniji spot godine.
Pozivam vas da pogledate koliko taj spot ima pregleda na Youtubeu. Nadalje, ZAMP godišnje uprihodi 120 milijuna od nameta, a sebi zadrži 35 milijuna koje samovoljno troši, između ostalog, i podijeli milijunčić svom upravnom i nadzornom odboru, a imena osoba s poviješću takvih sumnjivih aktivnosti konstantno se pojavljuju u vrhu organizacije svih većih festivala i sličnih evenata gdje se traže nova benigna lica za radio i televiziju koja će igrati po pravilima interesnih grupa i ogrepsti se za lijepe novce preko tantijema i ‘influencer’ marketinga.
A što ćemo s Džonijevom parnicom protiv Croatia Recordsa u kojoj je utvrđeno da su bespravno zarađivali na Jugoton tantijemima nakon raspada Jugoslavije?
Da imate čarobni štapić, što biste promijenili, odnosno, pored detektiranih problema, nudite li i rješenja?
– Rješenje je jednostavno – stvoriti tržište sa željama publike kao imperativom. Maknuti financijski interes iz jednadžbe promocije kulture, postaviti na rukovodeća mjesta osobe koje nisu u izravnom sukobu interesa. Zarada, s druge strane, na svim razinama konzumacije glazbe mora ići onima koje publika želi čuti.
Da nema ‘interesnih grupa’, radijski bi voditelji imali težak posao osluškivanja mnijenja publike i otvorenosti za nove tekovine, dok sada perpetuiraju validnost umjetne ‘Top 20’ liste koja nema nikakve veze s afinitetima publike. To je nedavno zorno pokazala Billboard lista, a mi o tome javno govorimo već 2 godine jer je jasno da je naša glazbena industrija kula od karata na užasnim temeljima.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Predrasude o cajkama
Po svemu sudeći, hrvatska glazba ne kotira dobro.
– Prije svega – Hrvati niti slušaju hrvatsku glazbu niti konzumiraju hrvatsko umjetničko stvaralaštvo. Hrvatska se kultura temelji na inozemnom sadržaju, očitim pogodovanjem i parazitiranjem došlo je do »mi vs. oni« mnijenja u kojem »kul mladež« s podsmijehom gleda na najemitiranije hrvatske izvođače i refleksno bježi od svega hrvatskog. Lošu reputaciju teško je otresti sa sebe, pogotovo kada se ista gradi 20 godina.
Kakvu konkretno štetu rade te povlaštene skupine ljudi? Zašto Hrvati više slušaju srpsku glazbu no svoju vlastitu?
– Zato jer je bolja od naše. Ne možemo se natjecati sa susjedima niti na jednoj razini, od tradicionalističke folk glazbe preko alternativnih opcija do modernog popa, kako ovog reggaeton klupskog s vulgarnijim pristupom, pa do onog kulturnijeg i primjerenijeg metropolitima kakvim se Hrvati svim silama žele prikazati u javnom prostoru – dok im djeca dijele memeove iz ‘Zadruge’. Predrasude o ‘cajkama’ služe samo društvenoj validaciji onih koji se opredjeljuju za »kulturnu glazbu«.
Moderni svjetski pop prostor je otvorenog monožanra koji kao primordijalna juha miješa sve utjecaje kojih se dotakne, i to u koherentnu cjelinu. Poslušajte noviju latinsku glazbu koja je, usput budi rečeno, najbrže rastuća u svijetu i recite nam da se pjesma Devita i Teodore »Vudu« ne bi uklopila rame uz rame s najvećim latinskim hitovima, a izašla je u lipnju 2020.! Dok susjedi rade hitove, mi čak ni za Eurosong ne možemo posegnuti za nečim što nije nekompetentni relikt minulih trendova, no dobro, ruka ruku mije Dimšić, zar ne?
Pisali ste i protiv Porina, zašto?
– Porin je šetnja po crvenom tepihu i pobjednički krug interesnih grupa koji služi tome da se potroši predviđen novac i glamurozno pokuša opravdati postojanje hrvatske ‘Top 20’ glazbe. Nažalost, ili na sreću, jedino što postižu iz godine u godinu je sve veći šok javnosti koja je sve svjesnija da je car gol.
Kakvom biste ocijenili našu glazbenu kritiku?
– Hrvatska uopće nema validnu kritiku. Tu i tamo zasja pokoji članak o stvarnom stanju stvari poput recentnih pohvalnih pomaka na »Ravno do dna«, ali većinom se sve svodi na hvalospjeve. Kada se kritika divi tekstovima osobe koja napiše stih »dok bosa plešem, puštaš me da sneno te odsanjam«, ima li smisla vjerovati njihovim preporukama?
Postoji ta tvrdnja koja kaže da Hrvatska nije dala veliku glazbenu zvijezdu već dvadeset godina?
– Nije to tvrdnja, to je jednostavno činjenica. Rozga, Grašo, Gibonni i Thompson naveliko su djelovali u devedesetima. Danas je najveći domet djelovanja interesnih grupa nastup Franke Batelić u prepunoj Areni… ali dok je bila predgrupa za Beyonce.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Crtica u moru propusta
Alfi Kabiljo nam je, u jednom razgovoru, kazao kako je Hrvatska, za vrijeme Jugoslavije, u glazbenom smislu bila daleko najjača, a naša zabavna glazba najprodavanija i najizvođenija. Gdje smo zakazali?
– Hrvatska industrija se okrenula od tržišta i stvorila svoj samodostatni mikrokozmos u kojem svi uključeni zarađuju i ne brine ih kvaliteta tog što rade. Sjajnu pjesmu je teško napraviti, ali napraviti dugogodišnji niz sjajnih pjesama je toliko teško da se ulazak u taj pothvat isplati samo najambicioznijima.
S druge, pak, strane postoje tvrdnje da niti u svijetu više nema velikih skladatelja. To je, jedared, za naš list izjavio Peca Popović. Današnji hitovi tako nemaju tendenciju postati klasici, kao što je to bilo nekoć. Stoga, u vašim se tezama krije i ponešto metafizike u kojoj se ocrtava dekadencija na polju umjetnosti.
– Kvaliteta glazbe uvijek je na prvom mjestu. Sve ostalo samo otvara uvjete za taj stav. Konzumacija glazbe se toliko promijenila popularizacijom streaming servisa da je taj stav postao arhaičan.
Velike pjesme, veliki albumi i životno važni glazbenici itekako postoje, a glazba doista može biti važan pokretač aktualnih socijalnih i egzistencijalnih tema. Primjerice, za mene top 3 album svih vremena izašao je prije tek šest godina i toliko ga slušam da imam osjećaj da smo bliski prijatelji (preklinjem vas, poslušajte »Blonde«).
Nekoć se isplatilo ulagati više sredstava u sveprisutnost pojedinih pjesama jer su mediji drukčije funkcionirali, ali to nema nikakve veze sa značenjem koje glazba ima u životima pojedinaca i društva.
Kako gledate na slučaj s Tram 11?
– Slučaj s Tram 11 zabavna je crtica u moru propusta domaćih diskografa i kritike. General Woo već skoro deset godina aktivno propagira oštar desničarski narativ u svojim pjesmama, s prilično diskutabilnim izjavama, ali kritičari su se toga jedva dotakli u recenzijama, dok je diskograf reagirao tek na jednoglasno osuđivanje online zajednice koju se više nije moglo ignorirati.
Album je loš, ali priželjkujemo da više glazbenika počne pričati o nečemu što misle, pa i pod cijenu vlastite karijere, jer bi to našu scenu učinilo zanimljivijom i intenzivnijom. Gdje je tad bio odgovor ljevičarskih glazbenika u obliku vrhunskog bengera koji će svi poslušati jer je to goruća tema u javnosti? Nažalost, kad se tema konačno otvorila, glazbenici su dali nekoliko evazivnih komentara i nastavili raditi pjesme o nedefiniranoj ljubavi, vječnoj preokupaciji naše glazbe.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
