Jethro Tull u Trstu… Stvarno je šteta propustiti kad takve legende gostuju u našem susjedstvu, bez obzira na to što će ujesen gostovati i u zagrebačkom »Lisinskom«.

Koncert u solidno popunjenom tršćanskom Teatru Politeama Rossetti opravdao je očekivanja obožavatelja benda koji je na pragu obilježavanja svoje 60. godišnjice postojanja, ali u njihovom nastupu nije se nimalo osjetio bilo kakav »zamor materijala«.

Istina, iz originalne postave s kraja šezdesetih godina danas je tu samo alfa i omega Ian Anderson, ali ni ostali glazbenici koji nastupaju s njim nisu baš u cvijetu mladosti.

Basist David Goodier i klavijaturist John O’Hara sigurno pamte »zlatne« godine benda iz sedamdesetih godina, bubnjar Scott Hammond tek je nešto mlađi od njih, dok je jedino gitarist Jack Clark »mulac« među njima.

Foto:  B. PEROVIĆ

Nepresušna energija

A Anderson je priča za sebe… Idejni pokretač, autor, jedinstveni vokal, gitarist i iznad svega virtuozni flautist, i u svojoj 79. godini djeluje kao u najboljim danima, nitko mu ne bi rekao da je rođen još 1947. godine. Da vrijeme ipak prolazi, vidljivo je samo iz njegove frizure, nekadašnji čupavac sada nema kose na glavi…

Puna ga je pozornica, skače, pjeva, svira s očito nepresušnom energijom, na oduševljenje brojnih obožavatelja kojih je u utorak navečer bilo ne samo iz Trsta i okolice, nego iz susjedne Slovenije i iz Hrvatske.

I, da, još jedan detalj možda može biti pokazatelj da nije baš sve isto kao tamo u sedamdesetima: nekad je bio prepoznatljiv po sviranju flaute stojeći na jednoj nozi, a sada je većim dijelom koncerta stajao s obje noge na pozornici!

Bend koji je već od svojih početaka revolucionarizirao rock zvuk, koji je simbol progresivnog rocka, uz primjese folka i klasike, prošle je godine objavio svoj čak 24. studijski album, »Curious Ruminant«, i po njemu turneja i nosi naziv »Curiosity Tour«.

U Trstu je izveo ukupno 16 pjesama, većinom iz svoje starije faze, ali je upoznao publiku i s nekoliko svojih novijih ostvarenja.

Foto:  B. PEROVIĆ

Vrhunska ostvarenja

Dvosatni koncert je bio podijeljen u dva dijela, nešto poput nogometne utakmice, s 15-minutnom pauzom, a vrhunac je nastupio u završnici kad su Anderson i društvo izveli posebnu verziju svog vjerojatno najpoznatijeg uratka, »Aqualunga«, te na bisu 15-minutnu »Locomotive Breath« s istog albuma iz 1971. godine.

Nazvani po pioniru engleske poljoprivrede, koji je u 18. stoljeću izumio sijačicu, nastavljaju »sijati« svoja vrhunska ostvarenja među publikom koja je većim dijelom prešla 50. godinu iako je u Trstu bilo i nešto mlađih ljubitelja rocka jer – prava glazba ne poznaje granice, pogotovo ne dobne.