J.J. Cale nikad nije želio biti rock zvijezda pa je stoga možda i njegov odlazak u vječnost protekao bez velike pompe.
Po onoj staroj narodnoj kako čašu meda uvijek slijedi i čaša pelina, ljubitelji rock glazbe u Hrvatskoj prekrasno ljeto 2013. godine pamtit će ne samo po nizu fantastičnih koncerata održanih u Hrvatskoj i okolici, već nažalost i po odlasku jednog velikana rocka.
Naime, 26. srpnja 2013. godine u bolnici La Jolla u Kaliforniji od srčanog udara u 74. godini života umro je J.J. Cale, jedan od najoriginalnijih i ponajboljih rock gitarista, čovjek koji je svojim pjesmama i načinom života uspješno gradio i održavao status nepatvorenog rock heroja, čovjeka koji krajnje iskreno ne živi za uspjeh i slavu, već za glazbu kojoj se posvećivao u potpunosti što je publika prepoznavala, a još više njegove kolege za koje je bio i ostao uzor sjajnog glazbenika u čijem se radu i uživalo i tražilo inspiraciju, tim više što je svojim majstorskim i autohtonim načinom sviranja gitare stvorio zasebni stil kojeg je kritika nazvala »laid back« uspješno izrazivši tim pojmom osjećaj ugode, opuštanja i tihog zadovoljstva kojeg su stvarale njegove glazbene vinjete utemeljene na raznim glazbenim izrazima (blues, soul, country, jazz, rock and roll, rockabilly), povezane nježnim zvukom njegove gitare i upotpunjene posebnim vokalom koji je stihove više šaptao no pjevao.
J.J. Cale nikad nije želio biti rock zvijezda pa je stoga možda i njegov odlazak u vječnost protekao bez velike pompe.
Svojim načinom života J.J. Cale gradio je mit o sebi pa će tako uz potpunu predanost glazbi biti znan i kao umjereni korisnik narkotika o čemu dobro svjedoči možda i njegov najveći hit, pjesma »Cocain« koju je sjajno obradio Eric Clapton. Od 1983. do 1989. godine pažnju javnosti privući će time što će živjeti u pokretnom domu, omanjem neuglednom autobusu kojim će putovati između svojih voljenih gradova – Tulse, Los Angelesa i Nashvillea, a iskustva tog načina života obradio je na pažnje vrijednom albumu »Travel Log« iz 1990. godine.
John Weldon Cale rođen je 5. prosinca 1938. godine u Oklahoma Cityiju, a odrastao je u gradiću Tulsa. Gitaru kao instrument svog života počinje svirati u desetoj godini i već je tada očigledna njegova nadarenost zbog čega već u tinejdžerskoj dobi svaka grupa u kojoj svira nosi i njegovo ime (primjerice, Johhny Cala and The Valentinos) jer je jasno tko je glavni.
Sve do kraja pedesetih glazba mu je ipak samo zabava, a nakon što je napustio američku vojsku odlučio je krenuti prema Los Angelesu i baviti se glazbom pri čemu mu nije bilo bitno samo svirati, nego je već tada počeo raditi kao snimatelj, aranžer, producent i studijski glazbenik. Isto tako nije bio vezan samo uz jedan glazbeni pravac, već, primjerice, nakon LA-a odlazi u Nashville i tamo se dušom i srcem bacio na učenje country glazbe. Usporedo je svirao kad god i gdje god je stigao, a pri angažmanu u čuvenom Whiskey A Go-Go klubu u LA-u menadžeri su mu, u želji da ga razlikuju od tada već popularnog Jona Calea iz grupe Velvet Underground, ispred prezimena dodali inicijale J.J. što će i ostati njegovo umjetničko ime.
No, već u tom početku, uz sve njegove kasnije lako uočljive odlike (vrhunsko sviračko znanje, umješnost korištenja različitih glazbenih izraza, predanost radu i nastupima), na vidjelo su izašle i one negativne strane od kojih je za uspjeh bila pogubna njegova skromnost i sklonost izbjegavanju javnosti. Upravo zbog toga njegov sjajni singl »After Midnight«, objavljen još 1965. godine, nije privukao gotovo nikakvu pažnju i pitanje je bi li ikada pažnja rock publike bila usmjerena na ovog mirnog i tihog gitarista da pet godina kasnije Eric Clapton nije obradio tu pjesmu i plasiravši je kao singl došao do 18. mjesta američke top ljestvice.
Iste te godine, ponukan vjerojatno i uspjehom svoje pjesme u izvedbi već tada legendarnog Erica Claptona, J.J. Cale počinje snimati svoj debitantski album kojeg objavljuje 1972. godine pod nazivom »Naturaly« i koji ide do pažnje vrijednog 51. mjesta američke ljestvice albuma, a singl »Crazy Mama« još je bolje plasiran i doseže 22. mjesto, dok će sljedeći singlovi – »After Midnight« i »Lies« doći do 42. mjesta. Nakon tog debitantskog albuma J.J. Cale će u sljedećih 37 godina objaviti još 13 studijskih albuma, jedan live album, nekoliko kompilacija te 2006. godine u suradnji s Ericom Claptonom sjajni »The Road to Escondido« koji će 2008. godine biti nagrađen Grammyijem za najbolji blues album.
Iako će glazbena kritika izuzetno cijeniti njegove albume (posebice »Troubadour« ,1976., »Grasshoper«, 1982., »Travel Log«, 1990., »Guitar Man«, 1996. i »To Tulsa and Back«, 2004.) niti jedan od tih albuma neće doživjeti status svjetskog hita, ali će prodaja svakog od njih biti jasan pokazatelj kako nježni gitaristički svijet J.J. Calea ima svoju vjernu publiku.
Uz to iznimno će ga cijeniti kolege glazbenici pri čemu će tijesnu suradnju ostvariti s Claptonom koji će obraditi popriličan broj njegovih pjesama, a Caleov utjecaj na zvuk grupe »Dire Straits«, odnosno na način sviranja Marka Knopflera toliko je očit da ga sam Knopfler nikad i nije trebao priznavati. Možda je najveću pohvalu Caleu kao gitaristu izrekao Neil Young proglasivši nedavno Calea i Jimija Hendrixa, najboljim gitaristima u povijesti rock glazbe. Bilo kako bilo iza ovog virtuoza gitare ostalo je cijelo sazviježđe glazbe, cijeli jedan, kako ga kritika voli nazvati, Tulsa sound pa će, iako J.J. Calea više nema među nama, tu negdje oko nas zauvijek ostati nježni zvuci prekrasnih pjesama kao što su »After Midnight«, »Crazy Mama«, »Magnolia« »Cocaine«, »Don’t Cry Sister«, »City Girls«, »Devil in Disguise«, ili pak divna »Call Me the Breeze« (Zovite me povjetarac) koju je objavio još 1972. godine i čijim naslovom kao da je najavio svoje mjesto u sjeni, a izvedbom ponudio nježnost i opuštenost koju nikada nitko neće glazbom znati i moći izreći tako što je to činio ovaj tihi čovjek iz Oklahome.
