Program svečanog dočeka Nove godine u organizaciji Grada Rijeke na pozornici smještenoj uz Trg 128. brigade Hrvatske vojske počinje u 22 sata nastupom grupe Diskurz. U novu, 2012. godinu, Rijeka ulazi s Gustafima čiji nastup počinje oko 23 sata. U ponoć, uz šampanjac i taktove valcera, gradonačelnik Vojko Obersnel okupljenima će čestitati 2012. godinu, a ulazak u novu godinu obilježit će i tradicionalni vatromet iznad riječke luke koji također počinje u ponoć. Posljednji nastupaju Dubioza kolektiv koji se na pozornici očekuju oko 1 sat. Novogodišnji doček završava oko 2.30.

    – Nažalost, nismo. Sad, s 31 godinom staža i nakon, rekao bih, možda stotinu koncerata u Rijeci, prvi put sviramo na Novu godinu. Bila je jednom jedna varijanta, čak smo bili nešto i dogovorili, prije jedno pet, šest godina, ali je u zadnji trenutak negdje nešto puklo. 

    A ove se godine konačno sve poklopilo? 

    – Je, na moje veliko zadovoljstvo. 

    Pripremate li nešto posebno za taj novogodišnji nastup? 

    – Ma ne, ništa posebno. Malo mi je teško govoriti o tome što je to posebno jer sam ja totalni insajder… Neke stvari koje su meni posve normalne, nekom će biti posebne. U principu, ne pripremamo nikakvu pamet, to je dan za zabavu, dan za provod, beskompromisnu zabavu. 

   Bez želja

 – Imamo tajming, pripremit ćemo repertoar u odnosu na vrijeme koje dobijemo za nastup. Ne možemo mi sad prosuti ne znam kakvu pamet. Samo je pitanje kolika će nam biti minutaža i hoćemo li nastupati prije ili nakon ponoći. I po običaju ne prihvaćamo nikakve želje. Volim to ponoviti sto i peti put – ako mi izgledamo kao zlatne ribice koje ispunjavaju nečije želje, onda netko loše vidi ili slabo razumije. 

    Jeste li svirali puno pred blagdane? 

    – Kao i svake godine, pred blagdane sviramo više, ali to nije puno kao što je nekad bilo. Kao i svima, i nama se smanjio broj nastupa. Znamo u kakvom trenutku živimo, kako je svima, tako je i nama. Svira se manje. U 12. mjesecu imamo osam koncerata. 

    Koliko ste ove godine imali nastupa? 

    – Dosta je velik pad u odnosu na prošlu godinu, ako ne uleti još nešto na brzinu, ove ćemo godine imati 62 nastupa, a to je čak 12 manje u odnosu na prošlu godinu, a još 12 manje u odnosu na godinu prije. Život nije bajka. 

    Hoće li biti bolje iduće godine? 

    – A, uvijek polazimo od toga, mora biti bolje. 

    Gore ne može ili…? 

    – Može, može. Mi imamo jednu, takozvanu »Privremenu božićnu pjesmu« koja kaže »Ni nan tako loše, da ne bi moglo biti još i lošije«.   

Nema bolje ekipe

Što se tiče drugih bendova koji sviraju na dočeku, Diskurza i Dubioza Kolektiva, jeste li upoznati s njihovim radom? 

    – Nismo mogli poželjeti bolju ekipu, Diskurz su vrlo mlad, ali kvalitetan i perspektivan bend, o Dubiozi ne treba puno trošiti riječi, možda su i »number 1« bend na Balkanu u ovom trenutku u toj muzici. 

    U utorak ste obilježili 31. obljetnicu prvog nastupa Gustafa… 

    – Da, pravi rođendan nam je 27. prosinca, ali smo godinama obljetnicu slavili na Božić. Nažalost, ove godine, nakon što smo od ’92. do lani u kontinuitetu svirali svaki Božić, nismo imali božićni koncert. Jednostavno, izostalo je volje, sluha… 

    Mislite na koncert u Puli? 

    – Da. To je koncert koji se s naše strane poklanja, ali je produkcija vrlo skupa i netko mora stati iza toga. Malo sadašnja financijska situacija, malo nezainteresiranost određenih institucija i imamo dovoljne razloge da se taj projekt ne ostvari. Ali živimo mi i bez toga. Napravit ćemo iduće godine još bolji i stariji! 

    Znači, ove ste godine bili kući na Božić? 

    – Da. 

    Ove ste godine pokrenuli novu grupu, Gufsone, što se događa s njima? 

    – Ta nam je priča malo bila stala u zadnje vrijeme. To je projekt koji je nastao u ožujku. U kratkom smo se roku osposobili za svirku, odradili smo desetak koncerata, onda je došlo ljeto pa nas je prekinulo u cijeloj toj priči. Gustafi su imali koncertno razdoblje u sedmom i osmom mjesecu, odradili smo brdo koncerata, to je svake godine tako. Bili smo započeli snimanje prvog CD-a, onda smo to malo zapustili pa je došla jesen, pa kad se čovjek ulijeni, nikako da krene… Međutim, evo, upravo sad radimo na tom albumu, prioritet nam je da to dovršimo. Pretpostavljam da bismo u prvom ili drugom mjesecu mogli zgotoviti produkciju prvog albuma Gufsona.   

Pakleni plan

 – Da, da, kako je sad manje svirki, radimo paralelno i na studijskom albumu Gustafa, dapače, čak mogu reći da se radi na dva albuma koji su nekako stilski odvojeni. Bilo je govora da ćemo nakon »Chupakabre« odraditi jedan veseljački album, tipa tex-mex. Album ima radni naziv »Deset lakih komada«, to je trebalo biti onako, dum-tras, harmonika, gitara i praši. Počeli smo raditi na tome, napravili smo jedno pet, šest pjesama, međutim, opet nas je naš istraživački, avangardni duh odveo na drugu stranu tako da će album više biti nastavak »Chupakabre« nego »Deset lakih komada«. S tim da i »Deset lakih komada« još uvijek igra, imamo pet šest pjesama, »San Pjerino«, »Hvala tebi, hvala meni«, to su vesele, vedre pjesmice… Sigurno će i taj projekt zaživjeti. Ako nam uspije izdati album Gufsona na početku godine, možda nam uspije taj presedan da izdamo četiri albuma u jednoj godini. A možda i ne budemo ništa. Ali barem volimo pričati. 

    Izvodite li već te nove pjesme? 

    – Da, nisu to baš najnovije pjesme, izvodimo ih već neko vrijeme. Imamo tri, četiri tipa »Privremene božićne pjesme«, zovemo je po potrebi, »Privremena proljetna«, »Privremena božićna«… Ima samo jedan stih koji se mijenja, a pjesma je inače vedra i vesela i funkcionira dobro cijelo vrijeme. Kad je Božić, pjevamo »Sprid naših vrati Božić je«, kad dođe proljeće, pjevamo »Sprid naših vrati šparuga je«, kad je ljeto, pjevamo »Sprid naših vrati švabice, turisti«… To je vrlo privremena i predivna pjesma i dosta je izvodimo. 

    Autorski, tko potpisuje pjesme? 

    – Pjesme radim ja. U zadnje vrijeme mi značajnu stvaralačku podršku pruža Barbara Munjas. Kad dođe vrijeme da se uključi i bend, onda se i oni maksimalno uključe.   

Gonzin filmić

Čitala sam da pripremate i live DVD… 

    – To je jedan od projekata koje radimo. Tužna istina je da smo glavni dio tog DVD-a snimali 2007. godine u Tvornici, na Martinje. Htjeli smo ubaciti još neke dodatke, bonuse, s time se toliko razvuklo… Htjeli smo ubaciti turneju po Italiji i Francuskoj, Gonzo je radio filmić o tome, pa nikako da to zaokružimo u jednu cjelinu i isporučimo. Ali bit će… 

    S Gonzom redovito surađujete? 

    – On je počeo raditi s nama, onda je radio Mauro Ferlin, onda su neko vrijeme radili paralelno, onda sam se i ja nešto počeo miješati u posao jer volim te stvari, tako da sam tri, četiri spota ja napravio. U zadnje vrijeme dosta Gonzo radi s nama jer se Mauro povukao iz tog posla i više ne želi raditi spotove. A, da budem iskren, to je počeo biti jako velik luksuz. Zato sve više sebe aktiviram, u idućem ću periodu vjerojatno sve raditi sam. Bit će to low budget projekti, spotovi, snimljeni mojim kamericama, u mojoj režiji, režiji cijele ekipe. Pokušat ćemo napraviti jednostavne, a zanimljive i neskupe projekte. Danas nije moguće napraviti spot s manje od 3, 4 tisuće eura, a s druge strane, nemaš ga gdje prikazivati, televizije te ne vrte… A na Youtubeu prolaze i spotovi koji ni nisu spotovi, samo staviš svoju sliku i sluša se… Kao što se pjesme rade u »home made« studijima, tako se danas rade i spotovi. 

    Vratimo se malo riječkoj publici. Puno ste puta tu svirali, pamtite li neki nastup posebno? 

    – Mi smo ovdje doma tako da mi je malo teže pričati o toj publici. Zna biti fenomenalna, a zna biti i hladna. Ali to su moji ljudi, ni ja nisam uvijek dobre volje… 

    Kad nastupate, govorite li publici »Vi ste najbolja publika, nikad nismo imali tako dobru publiku«? Imate li običaj tako nešto izjavljivati? 

    – Ma ne, zahvalim svakoj publici, ali nema teorije da joj baš podilazim, dapače, iskreno izbjegavam te »ajmo ruke, ajmo noge« fraze. Nisu ljudi na terapiji da im ja moram govoriti da dignu ruku ili nogu. Mogu tu i tamo nešto dobaciti, »ruke u zrak« pobjegne nekad, ali to je zbilja odmjereno. Ali ljudi jesu ovce, garantirano, kažem to bez grižnje savjesti. Ti im kažeš »digni ruku«, oni dignu ruku. Začudiš se da te uopće slušaju. Kažeš »ajde, skočite«, oni skoče. Jesam ja lud ili oni… 

   Bilića za predsjednika

    Na Facebooku ste pokrenuli i izbor najhumanitarnije osobe 2011. godine. Koga ste nominirali? 

    – Lepeza je jako, jako, jako široka, ima jako puno kandidata, među najvećim humanitarcima spomenut je Horvatinčić, spomenut je Kerum, Mamić, Sanader, Kosorica, Marijana Petir, i još nekolicina, a lepeza je, ponavljam, jako široka. Popis je pozamašan. A što da ti kažem, to su ljudi s kojima ja jednostavno ne mogu surađivati, to je mentalitet s kojim ne mogu raditi. Ježim se pri pomisli da moram surađivati s ljudima koji na taj način funkcioniraju.   

Najmanje koncerata ikad

    Možemo li za kraj, zaključiti – što je Gustafima obilježilo ovu godinu? 

    – Rekao bih da je 2011. obilježilo najmanje koncerata u zadnjih 18 godina, ali zato i najviše rada u studiju. Imali smo dosta slobodnog vremena. U ovom trenutku to se još nije pokazalo, ali zato će 2012. biti vrlo plodna. Evo, i nakon dugo vremena ni jedan čovjek nije ni došao ni otišao iz Gustafa. Ustvari, jedan čovjek je došao, naš novi udaraljkaš Teo Pokrajac koji je još uvijek u fazi ufuravanja, još se adaptira. Mi smo bili u puno turbulentnih situacija, stalno je neko odlazio, dolazio… Svi misle da je rock ‘n’ roll – puno para, puno slave i malo rada, a kad skuže da se radi o krvavom poslu u kojem moraš bit lud da bi preživio, onda vrlo brzo i odustaju. A i ja sam teška osoba, težak karakter. Ne želim se izvlačiti, nekim ljudima ne pašem pa odu i zbog toga… U jednom je razdoblju otišla cijela jedna generacija iz Gustafa, stjecajem okolnosti svi su dobili djecu, obitelj, i to zahtjeva stalna primanja, a mi smo bijeli cigani, uvijek na putu, uvijek nešto radimo, a nikad ne znaš koliko ćeš love dobiti, hoćeš li moći preživjeti, tako da je to teško. Ili moraš biti lud, ili moraš biti slobodan klinac. Zato imamo dio benda, nas nekoliko, koji imamo više od 50 godina, a ostatak ima 25. Nemamo nikog srednje dobi. 

    I kako onda funkcioniraju zajedno te dvije različite generacije? 

    – Besprijekorno. 

    Kolika je razlika u godinama između najstarijeg i najmlađeg člana? 

    – A ja imam skoro 60, a Barbara ima 23, ona je najmlađa. 

    Koliko, na kraju, Gustafi imaju članova? 

    – U ovom trenutku i dalje nismo formalna postava, maksimalan broj ljudi koji će biti na koncertu, ako nam se ne pridruži neki bivši član, je jedanaest.