Grupa Kojoti, jedan od najutjecajnijih rock bendova regije, ove će godine prvi put nastupiti na pozornici Jerry Ricks Blues Festivala u Kastvu! Ovaj nastup za njih predstavlja svojevrsni povratak na poznati teren…

Subotnji nastup na Jerry Ricks Blues Festivalu za Kojote nije samo još jedan koncert, već prilika da se izravno uključe u priču o bluesu koju ovaj festival njeguje već gotovo punih 18 godina.

– Ovo su one priče koje iznutra osjetiš. Blues festivali često nastaju iz osobne strasti, iz intimnih priča, i upravo zato želimo biti njihov dio, govori Vanja Marin.

Iskonski blues

Iako ih publika prepoznaje po eksplozivnom spoju rocka i bluesa, temeljna energija benda oduvijek je bila blues.

– Apsolutno da, bez dvojbe. Tko god bi analitički slušao što sviramo, morao bi u temelju prepoznati iskonski blues, poručuje bend, ističući da su se upravo kroz razne glazbene utjecaje, od Iggyja Popa i Clasha do delta blues korijena, oblikovali u ono što su danas.

Iako se ne smatraju dijelom isključivo žanrovske blues scene, iskustvo s publike sličnih festivala pokazalo im je upravo ono najvažnije, povezanost.

– Na blues festivalima često nas iznenadi koliko nas publika prepozna i osjeti pa čak i kada očekuju nešto »klasičnije«, ostanu s nama do kraja. I to je najveće priznanje, dodaje Vanja Marin.

Kojoti u Kastav dolaze bez velikih rituala, ali s dubokom sviješću o trenutku, »taj sat i pol na pozornici, to je naš trans, naša jedina liturgija,« kažu u šali.  Usto, i dalje su aktivni u stvaranju, a kažu kako novi materijali nastaju bez pritiska, ali sa željom da ostanu vjerni svom stvaralačkom kompasu.

– Blues je naš pradjed i kroz naš zvuk on još uvijek govori, sada u jednom modernijem, ritmičnijem jeziku, ističu.

O skorašnjem koncertu u Kastvu i važnosti riječke regije za cjelokupni rad benda više nam je otkrio Vanja Marin.

Posebna vibra

Ovo će vam biti prvi nastup na Jerry Ricks Blues Festivalu. Veselite li se nastupu u Kastvu?

– Neću niti najmanje pretjerati, ako kažem da su nam Rijeka i riječka okolica bili jako bitno i inspirativno mjesto, od prvih dana benda, tamo, sada već doista davnih ranih devedesetih, pa nadalje… Po riječkom prijemu publike smo interno mjerili koliko smo čime doista zadovoljni, od albuma, prijema pjesama, načina kako materijal i bend dišu s publikom… I taj grad je imao neku posebnu vibru – no što ja vama o tome – to sami najbolje znate…

Baš tu negdje u blizini Kastva smo i preselili svoj studio pred kraj prošlog milenija, ne bismo li uspjeli još više vremena provesti u vašem »rejonu«… Tamo je nastao naš treći album, »Sex, Disco, Kung-Fu«, kao posljednji album naše prve faze postojanja, ali i naš »povratnički album« – »Sve je pod kontrolom?« – također nas je vratio u momentum…

U istom postavu kao i onomad, skupli smo se 2019. kod Zeca u studiju i iznjedrili, po nama, naravno, najbolji, ali i, još uvijek, najsvježiji album! I kako god ili na koju god stranu da se okrenem, svaki nastup u Palachu, Točki, gore, u prizemlju Palače, Stereu, Dvorani mladosti, Opatiji pa čak i na Kantridi (sve mi je to nekako Rijeka, mada znam da idemo put koncentracije prema Kastvu kao centru ove priče), ali ne mogu zanijekati da su baš vaši »meridijani/paralele« uvijek veselile naš sastav i njegov sustav, pa tako jest i ovaj put….

A sam kastavski festival i priča o Jerryju Ricksu i festivalu koji je utemeljio, nešto je čemu se radujemo sudjelovati iznutra, iz prve ruke upoznati ovu priču, jer ovo su obično vrlo intimne i prekrasne priče, koje, onako, čini se, usput, iznjedre i festivale…

Kraći odgovor na pitanje veselimo li se nastupu, bio bi: DA!

Glazbeni poštari

Koji vam je najvažniji cilj ili poruka koju želite prenijeti publici kroz svoju glazbu?

– Ovo je pitanje o kojem bih lamentirao prije 25 godina, u doba kad je bilo još barem dima, ako ne više vatre, za neke mogućnosti velikih, kolektivnih, generacijskih, da ne kažem, gotovo revolucionarnih promjena…

A danas mi je barem do promjena individualnih pogleda na svijet. Ne samo pogleda… Možda pRogleda!

Zato danas kada poslušam neke tekstove s ranih nam albuma (a siguran sam da svatko u bendu ima svoje »favorite«) uhvatim sam sebe u upitniku o dozi naivnosti koju smo kroz mladost nosili… Ali, to je zadatak mladosti. Iz današnje perspektive, ne bih više pokušavao mijenjati makrosvijet i gomile… Više bih se obratio mikrozajednicama…

Onim osnovnim, koje na kraju završe s »čovjek sa samim sobom«… Zadovoljan, a skroman, ispunjen, a ne »alav«, smiren, ali ne na tuđem nemiru, slobodan, koliko slobode individua danas može »forsirati«… Dakle, teška filozofija (smijeh). Mislim da su i blues i rock and roll načelno oduvijek nosili iste poruke…

Mi smo jedni, od hrpe tih poštara koji se još uvijek trude probiti granice i naći nove teritorije do kojih poruka možda još nije uopće ili nije dovoljno stigla.

Nada namiguje

Kako vidite blues danas, kao tradicionalan ili moderni žanr?

– Mislim da ga ima i jednog i drugog. I vidim ga i čujem u svakakvim varijantama… Srećom, hrpa je onih, dužinom cijelog Mississippija pa u krug – koji ga čuvaju i njeguju u izvornom obliku…

Nama također zapinju za uho i razni »likovi« koji jezde ovim dimenzijama, svako malo (eto, bar svaku dekadu) se pojavi neki Jon Spencer Blues Explosion, koji iskopa RL Burnsidea (znam da sam u dubokoj prošlosti), ali i dalje je tako i trenutačno je tako… Ne brinem se za blues. Za blues na ovim prostorima već se malo brinem…

Ali, evo, zahvaljujući festivalima poput vašeg ili triljskog (a ima ih još), neka nada ipak treperi. Trepće. Namiguje!