ZAGREB Da je koncertna ponuda u Hrvatskoj centralizirana, odnosno zagrebocentrična, teza je koju se može braniti i osporavati. Ljeti metropola tradicionalno »umre«, a koncertna događanja presele se na obalu, uglavnom u formi ljetnih festivala, koji su postali najdraži oblici konzumacije muzike. Zadesi li se koji samostalni koncert, on se opet fino uklopi u kakvo Ljeto u… No u bilo koje drugo doba godine osim ljeta, gotovo se sve zapravo događa u Zagrebu. 

    Ova godina, pak, ne odudara previše od prethodnih nekoliko: Zagreb su i opet od svjetskih zvijezda pohodile uglavnom one s patinom godina na svojem sjaju, u potrazi za novom (čitaj: tranzicijskom) publikom, puno zahvalnijom za zvjezdano ukazanje od one matične, puno puno razmaženije. I sve bi upućivalo na možda još samo jednu običnu zagrebačku koncertnu godinu u kojoj se puževim koracima probijamo prema mitskoj poziciji željene koncertne destinacije da nije bilo otvorenja nove/stare Tvornice kulture. I tamo je dakako bilo nešto ocvalih zvijezda, ali koncertna je ponuda u tom klubu gradu doista donijela dodanu kulturnu vrijednost i, konačno, mogućnost da se i usred tjedna ode na piće u preuređeni klub poslušati neko posve novo, nekomercijalno muzičko ime. 

    No za koncert godine u Zagrebu ipak ne konkuriraju imena iz Tvornice, iako je i tamo bilo odličnih nastupa, ili bolje: zanimljivih imena poput Fleet Foxes, koji možda ipak nisu ispunili očekivanja fanova, odnosno Chinawoman, koja je baš u Tvornici zaliječila dio boljki svog nastupa, vidljivijih na prvom njenom zagrebačkom ukazanju u veljači u klubu Željezničar. No u Tvornici prava priča tek počinje; ovu su godinu i tako započeli u rujnu – u sljedećoj ćemo ih pozornije promatrati. 

   Zvučni Zid u Areni

Ako bismo pod samostalnim koncertom godine podrazumijevali spektakl, onda odgovor može biti samo jedan: Roger Waters i njegov obnovljeni The Wall u Areni. Jest, to je jedino na što Waters ima autorska prava, krediti vjerojatno stišću, i da, apdejtana priča o Pinku, frustiranoj rock zvijezdi s krizom identiteta, a zapravo metafora ugnjetavanja i opresije, pomalo se ispuhuje u forsiranom kontekstu brutalnog kapitalizma, ali sve je to skupa izgledalo fenomenalno. I zvučilo. Arena, to često otužno, poluprazno zdanje puno jeke, prvi put zvučila je kao da ima smisla. Grozdovi zvučnika strateški postavljeni po cijelom prostoru dali su neponovljiv osjećaj surrounda, a kad su po dvorani počeli lijetati avioni i zabijati se u Zid, nije bilo druge nego potpuno zaroniti u tu priču. 

    Ako nam ipak nije u prvom planu spektakl nego muzika, onda bi samostalni koncert godine mogao biti i nastup Skunk Anansie u Aquariusu. Mnogi su tamo otišli skeptični misleći da je Skunk vjerojatno najbolji u best of varijanti, no to su odradili na prošlogodišnjem Mars Festivalu, dok je Aquarius bio rezerviran za novi album, ne baš tako sjajan. Ipak sve je na kraju završilo fenomenalnim dvosatnim energičnim nastupom, aranžmanski osvježenim starim i uvježbanim novim pjesmama uz odličnu komunikaciju s publikom. Jedna od najboljih pjevačica na alter-sceni, Skin, čak se dvaput bacila na glavu u publiku. 

    Skunk su bili iznenađenje, ipak, ali ne veće od Lennyja Kravitza u Areni. Niti 4.000 ljudi u Areni izgledalo je tužno, a još tužnije izgledao je stage postavljen usred partera, uz crne zavjese koje su trebale zakloniti pogled na prazne tribine i spasiti dio zvuka. I sve je krenulo nekako traljavo, nove Lennyjeve stvari, prenemaganje stiliziranog rockera. Ali onda se nešto desilo i ukazao se rasni muzičar koji istinski uživa u onome što radi, okupivši oko sebe slične entuzijaste koji rade sve, ali ne »odrađuju« koncerte. 

   Impresivna Sade

Glazbeno ne toliko impresivno, ali u smislu koncerta kao audiovizualnog doživljaja najviše je ove godine u Zagrebu napravila Sade. Ili napravio, uzmemo li da je Sade bend. Maestralna režija koncerta, koordinacija zvuka i slike uz mnoga originalna vizualna rješenja potpuno su napunili Arenu i opovrgnuli sve one skeptike koji su mislili da će se u tom ogromnom zdanju smooth jazz, gotovo kabaretski Sade izgubiti. 

    Svrnemo li pozornost pak sa samostalnih koncerata na festivalske nastupe, onda je tu dakako nezaobilazan INmusic festival, koji polako postaje nezaobilaznim regionalnim muzičkim događajem. Istina, line up je često vrlo »egzitovski«, kao mali Exit za siromašne, ali to mu nećemo pretjerano zamjeriti, jer nas pošteđuje putovanja do Novog Sada. 

    Tako smo ove godine dobili fenomelnu koncertnu postavu, koju su predvodile kanadske zvijezde Arcade Fire. Istina, bili bismo sretniji da smo ih mogli gledati na Funeral turneji, ali i ovo što su nam dali bilo je i više nego vrijedno slušanja. Presjek dosadašnje karijere u skraćenom, festivalskom nastupu nije im dopustio da se razmašu onako kako to znaju na samostalnim koncertima, ali brojnim posjetieljima to i nije previše smetalo. Ugodno su iznenadili i inače klupski TV on the Radio, ali je zato Jamiroquai bio dozlaboga dosadan. Grinderman, novopronađena žestina u ovom projektu Nicka Cavea, ispunio je očekivanja publike, a valja još barem spomenuti nešto regionalaca – stare Partibrejkerse i sada već hipstersku Dubiozu.   

Tom Jones, George Michael..

 Gledali smo i reklamu za šampon u obliku benda 30 Second to Mars glumca Jareda Leta, kojemu nije bilo dovoljno zabacivanja friško oprane duge kose na stageu, nego se i nasnimio te to isto puštao u formi videospotova. Ali to ćemo brzo zaboraviti, kao i cijeli ovogodišnji Mars festival, koji nije uspio nadmašiti izdanje iz 2010. 

    Sve u svemu, koncertna ponuda u Zagrebu nije bila loša, tranzicija mu je nešto donijela a nešto odnijela. Najava zagrebačkog koncerta Red Hot Chilli Peppersa sljedeće godine, bez obzira na ukuse, najava je megaspektakla nikako još zvijezda na zalazu. Još da se netko sjetio dovući Foo Fighterse u Zagreb u sklopu njihove svjetske turneje pa da konačno možemo prestati govoriti da smo dobri samo za one s rupama na bankovnim računima koji su svoje zenite davno dostigli, i sve bi bilo super. Ovako, ostaje nam nadati se da će Tvornica kulture nastaviti proizvoditi muzičku kulturu u malim porcijama, dok ćemo po veće, one recentnije, još uvijek izgleda morati potezati do Beča, Budimpešte, Milana…