Vlada Divljan: Lijepo mi je biti potpuno anoniman

Anonimnost omogućava da živite neki normalan život, da iskoračite sa scene i iz svoje "medijske projekcije"

Trideset godina nakon Idola, kao “Ljetno kino big band & Vlada Divljan” okruženi starim suradnicima i nekim novim mladićima, za ljeto 2012. objavljujete singl. Kako je došlo do te suradnje?

– Ta priča ima dvije verzije, jednu, spontanu i drugu, onako više povijesnu, i obje su točne. Po prvoj, sve se dogodilo gotovo slučajno. Max me krajem 2010. zvao da s Ljetnim kinom sviram na studentskom KUFer festivalu u Puli, i to je bilo super, i festival i svirka. Slijedio je uzvratni poziv s moje strane za koncerte u Zagrebu i Beogradu i tako smo počeli svirati zajedno. Pripremajući se za te koncerte odsvirao sam Maxu neke svoje, njemu nepoznate pesme. On je odmah izdvojio “Najlepšu” i poželio je snimiti za prvi, ljetni singl svog benda Ljetno kino. Predložio sam mu “Vodim te na more” za B stranu singla, koji se baš ovih dana pojavio u izdanju zagrebačkog Aquarius recordsa. Ona druga, povijesna verzija, više je sudbinskog tipa. Max i ja se poznajemo gotovo 33 godine i sve to vrijeme se na neki način družimo, iako smo živjeli i na različitim krajevima svijeta. Osim što se družimo, svaku priliku koristimo i da radimo skupa. U drugoj polovici osamdesetih, bio sam čest gost Pikovog i njegovog benda “Le Cinema”, išli smo i na turneje zajedno, stanovalijedan kod drugog, sve to uz puno radosti i dobre energije, tako da se ovo prije ili kasnije moralo dogoditi.

Neosporna je činjenica da ste umjetnik s nizom talenata i čitavim spektrom različitih poslova iza sebe. Od svih poslova kojima se bavite što biste ipak izdvojili kao najomiljeniji?

– Hvala na komplimentu, trudim se, no nemojte pretjerivati. Ja sam muzičar i sve to čime se bavim je muzika, ova ili ona vrsta, ponekad napravim iskorak u zvuk i onda shvatim da je i to muzika, samo je treba znati slušati. Najviše mi prija da se od rada na pjesmama odmaram radom na muzici za film. To su dvije bliske, a ipak različite stvari koje se u mom slučaju savršeno nadopunjuju. Iako zvuči nevjerojatno no više od četvrt stoljeća nakon raspada, Idoli su u Hrvatskoj i dalje popularni. Kako to objašnjavate?

– I meni je ponekad nevjerojatno, ali mi je ipak, prije svega drago ako je tako. Valjda ima nešto i u tim pjesmama. Nije to slučaj samo s pjesmama Idola, slušaju se i skladbe drugih novovalnih bendova, vjerojatno i zato što u sebi nose bezbrižnost i optimizam tog vremena. 

ŽIVOT NAKON IDOLA

Članovi Idola nisu bili školovani glazbenici, neki od vas uopće nisu znali svirati. Zašto ste se ipak odlučili osnovati bend?

– Svoj prvi bend sam osnovao s deset godina, revolucionarne 1968., i od tada sam uvijek svirao u nekom, najčešće svom, bendu. Zanimljivo je da su sa mnom, u toj prvoj grupi bili i Zdenko Kolar i Boža Jovanović, kasnija prva ritam sekcija Idola. Dakle imali smo bend, ali nismo znali svirati, pa smo polako učili, uglavnom na beskonačnim probama po raznim podrumima, ložionicama i garažama. Krajem ljeta 1979.  raspao se bend “Zvuk ulice” u kome su osim mene svirali još dvojica Idola, Zdenko i Kokan, a kako sam se u to vrijeme intenzivno družio sa Srđanom Šaperom, prijateljem iz gimnazije i njegovim prijateljem, studentom medicine Nebojšom Krstićem, više šale radi napravili smo band “Dečaci” koji nikada nije saživio. Međutim, ispostavilo se da je ta “šala” prilično dobra i da je taj čudni spoj muzičara i ne-muzičara (jer se Šaper i Krstić prije toga nisu bavili muzikom) koji je nastao kada smo, nekoliko mjeseci kasnije, osnovali Idole izrodio neki novi kreativni naboj i mene inspirirao da napišem neke od svojih najboljihpjesama. 

Tada ste u svojim pjesmama vrlo ozbiljno govorili o aktualnim društvenim temama. Jeste li to svjesno radili kako biste osvijestili javnost?

– Radili smo sve to vrlo svjesno, no možda je malo pretenciozno govoriti o “osvješćivanju” javnosti, uprkos svoj našoj mladalačkoj nadobudnosti. Više bih rekao da smo, kao i drugi iz naše generacije, ukazivali na neke stvari, progovorili o nečemu što se u to vrijeme, u toj sredini, nije očekivalo od rock muzičara. 

Kako se privatno nosite s nepravdom?

– Da budem iskren, teško. Prilično me pogađa nepravda, no budući stalno plivamo u njoj, čovjek se nekako navikne i nauči da ne potone. No i dalje naivno vjerujem da se protiv nepravde treba boriti.

 Zašto su se Idoli raspali 1984. godine?

– S jedne strane – zbog zamora materijala. S druge, još važnije – zbog prestanka prijateljstva. Ta naša, u početku tako inspirativna, međusobna različitost i činjenica da su neki od nas muzičari a neki nisu, počela nas je gušiti i sve više su izlazili na površinu različiti motivi i pogledi na svijet koje smo u međuvremenu oformili.

Živjeli ste u Australiji. Kako ste uopće tamo završili?– Završio sam slučajno, budući sam otišao na mjesec dana, a ostao šest godina. Jedan od razloga što sam ostao je svakako i rat koji je kod nas počinjao, ali svakako ne i jedini, budući sam na put krenuo iz romantičnih razloga. Uglavnom sam radio muziku za kratke i dokumentarne filmove. Poslednjih godinu i po dana sam studirao, točnije specijalizirao dizajn zvuka  na Australijskoj filmskoj akademiji (AFTRS) i moram se pohvaliti da sam za rad na jednom  kratkom filmu dobio glavnu nagradu tzv. Ampeg audio exelence award, a za drugi sam bio nominiran za AFI award, australsku verziju Oscara. To su mi ujedno i jedine nagrade za profesionalni rad koje sam dobio u životu.

Trenutno živite u Beču. Koje su prednosti i nedostaci života na Zapadu u odnosu na Beograd?

– Prednosti života u Beču su prije svega estetsko-organizacijskog tipa: to je izuzetno lijep i dobro organiziran grad, veoma prijatan za obiteljski život. Također, lijepo je biti potpuno anoniman, što omogućava da živite neki normalan život, da iskoračite sa scene i iz svoje “medijske projekcije”. Ono što trpi i što bi u Beogradu bilo bolje jest rad na novim pjesmama, u Beču sam više u “instrumentalnom” okruženju. Zato u posljednje vrijeme sve više radim na pola putaizmeđu Beča i Beograda, u Zagrebu.

Kako je biti glazbenik izvan svoje zemlje i svojeg jezika?

– Nije lako, a naročito kad imaš i djecu, a i sam si dijete u ranim pedesetim, ali što je danas lako? U svakom slučaju, puno mi je zgodnije ovdje u Beču nego u dalekoj Australiji, koliko god da engleski govorim bolje od njemačkog, prije svega zbog blizine “naših” krajeva.

HRVATSKA U MOM SRCU

Kako vidite rock scenu u Hrvatskoj danas?

– Gledam je s dosta optimizma, moram priznati. Ima odličnih bendova i pojedinaca, moji favoriti su Jinxi, Lolobrigida, TBF i mogi drugi, da ne spominjem starije. Nabrajanje je nezahvalno, uvijek nekog važnog zaboraviš.

Tko je najviše utjecao na vašu glazbu?

– S jedne strane Beatlesi jer sam ih počeo slušati s nepunih devet godina, 1967. godine i nikada nisam prestao, a s druge strane JRT (Jugoslovenska radio televizija) tj. sve ono što sam slušao odrastajući, od Đorđa Marjanovića i 4M, preko Indexa, Korni grupe i Timea, do izvorne narodne muzike i klasike. Dakle slušao sam, slušam i slušat ću svašta, jedini kriterij je da mi se dopadne. Od imena bih svakako još spomenuo i Paula Simona, ali i jazz gitaristu Kenny Burrella.

Svirali ste po cijelom Balkanu. Više je no očito da vas publika cijele bivše države voli. Tko vas je ipak najbolje prihvatio?

– To bi najbolje bilo pitati publiku, no malo je komplicirano. U  svakom slučaju, ne mogu se žaliti, ali je ta ljubav obostrana i moram priznati da mi je i velika čast, što poslije svega što se desilo na Balkanu i dalje sviram u svim dijelovima bivše države. Najčešće sam u Beogradu, ali u posljednje vrijeme sam isto toliko, ako ne i više, u Zagrebu. Također, s obzirom na moju višegodišnju vezanost za zagrebački Jugoton, današnji Croatia records, kao i prijateljstva iuaradnju s Maxom, Pikom Stančićem, Kuzmom, Barakudom, da spomenem samo neke,  kao i silne kocerte koje sam do sada tu odsvirao, hrvatska publika u mom srcu ima posebno mjesto.

Kakav odnos imate prema novom valu?– Drago mi je što sam bio dio svega toga, što sam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu, tako bar svi kažu. To je sve vjerojatno imalo veze i s nekim krupnijim društvenim događanjima, raspadom jednog sistema koji se tada lagano počeo  urušavati, što je za rezultat imalo popuštanje cenzure i, što je naročito važno, autocenzure kod mnogih. Također, nesmijemo zaboraviti ni novi val kao svjetski pokret koji nas je sve inspirirao i pokrenuo.

Kakvi su vam daljnji profesionalni planovi?

– Poslije višegodišnje pauze, ponovo sam počeo snimati i pisati nove pjesme. Za jesen planiramo još jedan singl s Ljetnim kinom big bandom, s dvije nove pjesme, i još jedan za proljeće 2013. Također sam počeo snimati i u Beogradu, što sa svojim bendom Nevladina organizacija, što s mladim bendom Svi na pod, s kojima sam već snimio pesmu Zvuk ulice.  Trebalo bi i da mi do kraja godine izađe dupli cd s tzv. primijenjenom muzikom pod nazivom Muzika za ekran, binu i lift. 

Jedan od vaših sinova krenuo je glazbenim vodama. Podržavate li ga u tome?

 - Naravno, ali ne želim vršiti bilo kakav pritisak na njega. Muzika je od onih poslova koji zahtijevaju cijelog čovjeka i samo potpuna posvećenost može dati zadovoljavjuće rezultate, a to zna biti naporno.