Imao sam nekoliko »kriza«, ali sam se glazbi vraćao uvijek s čvršćim uvjerenjem da je to moj put. Ne mogu prizvati ni jedno sjećanje koje na neki način nije povezano uz glazbu
Riječanin Vid Veljak ima 17 godina, pohađa treći razred srednje glazbene škole i treću godinu Muzičke akademije u Zagrebu – on je još jedna violončelistička osobnost iz klase međunarodno priznatog profesora Valtera Dešpalja. O nadarenosti ovog mladog Riječanina govore uspjesi koje niže iz godine u godinu, a posebno su učestali posljednjih mjeseci kada je nastupio kao solist sa Stuttgartskim komornim orkestrom, potom i sa Zagrebačkim solistima, a u četvrtak ćemo ga imati prilike vidjeti u izravnom prijenosu na HRT2, kao jednog od osam hrvatskih finalista koji se natječu za odlazak na najveće europsko natjecanje mladih glazbenika do 19 godina, Euroviziju u Kölnu. Pritom Vid paralelno studira i na Akademiji u Lichtensteinu, pohađa radionice svjetski poznatih profesora violončela, a preko ljeta – svaki slobodni trenutak – posvećuje nastupima s obitelji, poznatom kao Quartet Veljak.
Uoči eurovizijskog natjecanja razgovaram s Vidom Veljakom, mladićem koji plijeni ozbiljnošću i skromnošću, sve uz širok, razoružavajući osmijeh:
Rijeku, gdje ste odrasli i dobili prvu glazbenu naobrazbu, napustili ste s 14 godina.
– Na nagovor prof. Valtera Dešpalja, koji me čuo svirati kad sam imao 13 godina, nakon završene osnovne škole pristupio sam prijemnom ispitu i s četrnaest godina se upisao na Muzičku akademiju u klasi prof. Dešpalja. S tim je događajem, na neki način, završilo moje djetinjstvo – bila je to velika promjena u životu – ali ja sam bio psihički spreman na nju. U Zagrebu živim s mamom i sestrom, a tata i starija sestra su nastavili živjeti u Rijeci, tako da često dolazim kući i na neki način sam i dalje tu.
Zagreb – dobra odluka
Što vam je najviše nedostajalo odlaskom u Zagreb?
– Nedostaju mi prijatelji, naravno, ali ja nikada nisam pripadao velikom društvu, niti danas mnogo izlazim. Uvijek sam imao posla, pohađao sam dvije škole, dobro napredovao u violončelu kod prof. Maura Šestana, pripremao se za natjecanja… A tako sam nastavio i u Zagrebu. Posvetio sam se vježbanju kako bih dokazao da je upis na Akademiju – bio dobra odluka. Naravno da nije bilo lako! Trebalo je uskladiti tempo sa zahtjevima prof. Dešpalja koji nisu mali, ali je za mene od početka bila poticajna »pozitivna konkurencija« ljudi u klasi. Prve godine nas je bilo šestero, a sad nas je četvero. Atmosfera je uvijek radna – najveći dio dana provodimo svirajući – slušamo se, kritiziramo i podržavamo! Kad netko od nas priprema koncert – svi odlazimo na probe, dajemo sugestije… Jednako tako smo podrška i kad netko od nas ima problem, bez obzira kakav…
Na koji je način Zagreb utjecao na vaš razvoj kao glazbenika?
– Upoznao sam mnogo izvrsnih muzičara, dobrih profesora, slušao sjajne koncerte, otvorile su mi se mnoge mogućnosti o kojima ranije nisam ni razmišljao, tako da je sve to bilo poticajno za moj razvoj. Ponovo kažem – nije bilo lako, bio sam dječak koji nije uvijek do kraja razumio sve što je radio – tek sad mi je jasno koliko su neki zahtjevi mog profesora, njegovi planovi i metode bili važni u onom trenutku, za rezultat koji se vidi sada. Zbog toga planiram ostati u klasi prof. Dešpalja još nekoliko godina, kako bismo zatvorili do kraja sve što planiramo.
Večer u Rutesheimu
Prošle godine ste bili u Rutesheimu, na prestižnoj Cello akademiji, gdje ste na završnoj festivalskoj večeri svirali s možda najboljim komornim orkestrom na svijetu – Stuttgarter Kammerorchester – s dirigentom Aurélienom Bellom.
– U Rutesheimu djeluje akademija koja tijekom godine ima tjedne masterklasove za pojedine instrumente. Jedan tjedan krajem listopada posvećen je violončelu, a klase vode najistaknutiji cello pedagozi – ove godine su to bili Wen Sinn Yang, Jens Peter Maintz, Laszlo Fenyo, Claudio Bohorquez, Wolfgang Emanuel Schmidt i Stephan Braun. Organizatori kažu da masterklas pohađa svake godine oko dvije stotine violončelista, a prijavljuje ih se daleko više, ali je i selekcija vrlo oštra. Svaki profesor prima desetak studenata u svoju klasu, a ja sam došao na poziv prof. Laszla Fenya (trenutačno predaje na Univerzitetu u Karlsruheu), s kojim sam radio prije dvije godine na Akademiji za komornu glazbu u Gegenbachu, gdje je bila i Latica Anić, moja kolegica iz zagrebačke klase prof. Dešpalja.
Svaki profesor nakon tjedan dana rada na Akademiji u Rutesheimu, predlaže jednog ili dvoje svojih studenata za završni koncert. Ove godine – među osam ili devet sudionika tog koncerta – čak troje nas je bilo iz klase prof. Dešpalja: Latica Anić, Kristina Wieniarski i ja.
Na You Tubeu se pojavila i snimka vašeg nastupa sa Stuttgartskim komornim orkestrom.
– Svirati s takvim glazbenicima je zaista impresivan doživljaj – na probi sam ostao bez riječi! Najviše me fascinirao odnos prema radu – toliko su svi pozitivni, svaki se problem rješava na optimalan način, a prema meni su iskazali zaista veliku podršku – pljeskali su mi na svakoj probi! Radili smo precizno, sve detalje doveli do maksimuma, a opet radili opušteno. A spremao sam se s velikim strahopoštovanjem, nisam imao ni mnogo vremena – oko mjesec dana – ali na kraju sam bio vrlo zadovoljan. Na završnom me koncertu slušalo više od 500 violončelista, najboljih na svijetu, i s tim i takvim orkestrom! Nakon koncerta su mi čestitali ljudi o kojima sam samo slušao i nisam mogao sanjati da će mi govoriti tako lijepe stvari o mom sviranju! Bilo je to zaista nevjerojatno iskustvo.
Nezaboravno iskustvo
U siječnju ste, u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži, svirali sa Zagrebačkim solistima i to na koncertu u Velikoj dvorani Lisinski.
– Bio sam jedan od trojice solista na tom koncertu (uz Ivana Mučića, trombon i Tvrtka Emanuela Galića, violina). Svirao sam tri kompozicije Ernsta Blocha. I to je bilo nezaboravno iskustvo: odlične probe, poticajne i s mnogo vjere u nas mlade, a na kraju taj zvuk u Velikoj dvorani Lisinski… Stvarno sam uživao!
Radujete li se finalu hrvatskog izbora za Eurovizijsko natjecanje mladih u Kölnu?
– Jako sam uzbuđen, jedva čekam! Ne zato što mislim da moram pobijediti – kad se natječe osam različitih instrumenata a svi su izvođači odlični, o pobjedniku presuđuju nijanse – ali ja se radujem izvedbi!
Naime, ovogodišnje propozicije natjecanja propisuju nastup od svega pet minuta. Nije lako naći komad koji će za tako kratko vrijeme pokazati sve sposobnosti i umijeće izvođača. A profesor Dešpalj i ja smo se odlučili za jedan stavak vrlo rijetko izvođenoga koncerta za violoncello Friedricha Gulde – fizički vrlo težak, neka kombinacija jazza i klasike.
I za ovo sam natjecanje kasno saznao jer sam bio u Lichtensteinu – imao sam za pripremu svega dva tjedna, tako da sam mnogo sati dodatno radio s profesorom, pa vježbao kod kuće, a paralelno sam morao položiti razredne ispite u srednjoj školi, da ne izgubim godinu. Sve se ipak dobro posložilo – prošao sam prvu etapu i jako mi je drago što ću nastupiti na finalnom koncertu, pod dirigentskim vodstvom maestra Alana Bjelinskog. S njim nisam nikada svirao, orkestar nije u klasičnoj formaciji – samo puhači, udaraljke, gitara, bas – sve kao jazz, a opet klasika. Jako uzbudljivo! A riskantno, jer je virtuozno napisano.
Skup je Lichtenstein
Spomenuli ste Lichtenstein, na čiju akademiju odlazite svake godine, u nekoliko navrata.
– Tamo, praktički, paralelno studiram. Prvi sam put bio prije tri godine, odmah po dolasku u Zagreb. Akademija radi čitavu godinu, samo se (u ciklusima predavanja) izmjenjuju profesori – jedan od njih je i prof. Valter Dešpalj. Lichtenstein spada među zemlje s najvišim standardom na svijetu, to znači da je sve jako skupo, pogotovo za nas, a ja tamo studiram zahvaljujući stipendiji Zaklade glazba i mladi, koju je utemeljio Dražen Domjanić. Ne mogu opisati riječima koliko sam mu zahvalan! Odlazim nekoliko puta godišnje, u rujnu prošle godine radio sam s prof. Jensom Peterom Maintzom, u siječnju s prof. Dešpaljem. Svaki profesor bira svoje studente na temelju njihovih snimaka, a satovi su svaki dan, što je rijetko na jednotjednim masterklasima. Atmosfera je fantastična, studenti žive u iznajmljenoj kući, svi pakleno vježbamo u svojim sobama, ali sve se to čuje i vani, tako da znamo kad netko ima problem i pomažemo jedni drugima. Jer, ništa u muzici nije teško, pogotovo neizvedivo, samo treba imati pravi pristup. I u Lichtensteinu sam sreo divne glazbenike – pri svakom dolasku upoznam uglavnom nove ljude, ali uvijek ima i nekoliko kolega koje znam od ranije. Cello svijet – kolikod je sve jači – nije jako velik i mi se uglavnom poznajemo, dobri smo prijatelji, dogovaramo buduća druženja…
Kada ste shvatili da je violončelo, tj. muzika vaš životni izbor?
– Rekao bih od trenutka kad sam odlučio ozbiljno prionuti vježbanju. Imao sam nekoliko »kriza«, ali sam se glazbi vraćao uvijek s čvršćim uvjerenjem da je to moj put. Počeo sam svirati s tri godine, tada naravno nisam znao ni htio vježbati, ali kad jednom osjetite ljepotu zvuka – to postaje droga, od koje nema lijeka… smisao života. Ne mogu pronaći ni jedno sjećanje koje na neki način nije povezano uz glazbu.
