Iskoristila sam mogućnost da prvi put dam ime albumu bez ikakve konzultacije s ostalim autorima, po pjesmi koju sam sama napisala, za koju mislim da je tematski sveobuhvatna i intrigantna za naslov
Ivanu, nekada Ranilović, a danas Vrdoljak, no prije svega Vannu, u Hrvatskoj znaju svi. Jedan od najboljih vokala na našoj sceni, ne mora izbacivati albume na traci da je publika ne bi zaboravila. Pa iako bi je nepošteno bilo poistovjećivati s nekim starim hitovima poput »Tek je 12 sati« – jer činjenica jest da je i nakon razdoblja s grupom E. T. imala zapaženih pjesama – mora se reći da je u vrijeme haranja te uspješnice ona bila međa koja je dijelila tzv alternativce od tzv. šminkera. Danas je to samo nostalgija na koju i jedni i drugi gledaju sa simpatijama, pa nas je u razgovoru s Vannom zanimalo i kakav ona danas ima odnos prema tom razdoblju i tim starim hitovima.
Nerv ne spava
– Iskoristila sam mogućnost da prvi put nazovem album bez ikakve konzultacije s ostalim autorima, po pjesmi koju sam sama napisala, za koju mislim da je tematski sveobuhvatna i dovoljno intrigantna za naslov. O čemu se i kakvom sjaju radi… Neki su me novinari pitali je li to sjaj glamura (smijeh), ali nije, uopće ne, to je sjaj u očima koji nastaje iz nekih drugih razloga, a ne zato što ste si kupili novu torbu ili čizme, ili zato što ste na nekom crvenom tepihu. Mislim da smo pogodili i s omotom i s fotkama, koje su dosta poticajne u atmosferi, dakle nije samo: ja sam jako lijepa i poziram, nego čini se da sam pronašla taj sjaj.
Ne bojite se negativnijih konotacija, kao kad je Massimo izašao s »Vještinom«, pa bi »Sjaj« onda mogao biti i malo pompozan?
– Ma, Massimo je imao svako opravdanje tako nazvati album, s obzirom na to kako pjeva, ali ja volim kad su stvari malo ambivalentne, je li ovo ili ono, pa da onda treba poslušati album da bi se shvatilo.
Spomenuli ste vlastito autorstvo; na »Sjaju« su dvije vaše pjesme pa me zanima jesu li najprije nastale te pjesme pa ste po njima tražili ostale ili su one nastale u procesu?
– One su zapravo došle davno prije, samo sam ih imala nedovršene. »Svakodnevnu ženu« sam još davno pjevala svojim najbližim suradnicima, pa su mi govorili da je super, ali da je razradim. No meni prođu mjeseci dok to napravim, jer nisam verzirani autor i malo sam spora. Što ne znači da to ne znam, jer tako sam i počela u E. T.-ju. Nas troje smo potpisivali sve pjesme, tako da imam to u sebi, samo sam to svjesno zanemarila, jer kad se bend raspao u onom sazivu, bila je varijanta: hajde sad da mi svi ti genijalni autori oko mene počnu pisati pjesme. Tako je i bilo, ali nerv ne spava, a budući da ovu ploču plaćam sama (smijeh), napravit ću te dvije pjesme, pobogu, koje mi vrludaju glavom. A imam ja i drugih materijala, koje nisam stigla napraviti za ovaj album.
Je li sazrelo vrijeme da kao jedan od najboljih ženskih vokala na sceni napravite duet s nekom, da ne budem grub pa kažem ocvalom, zvijezdom kojoj treba proboj na istočno tržište?
– Da, pa je, ja bih to rado učinila. Nisam, doduše, o tome puno razmišljala, malo ste me zatekli. Volim ići na koncerte kolega, ali nije da me svi obaraju s nogu, iako bi to trebala biti dobra fora. Ali ne bih baš da je ocvala zvijezda. Pa mislim, Prince ima 50 godina, a nije ocvao (smijeh).
Je li to možda najava kakvog samostalnog kantautorskog projekta?
Suradnja s Nikolinom Kovačević
Recite još nešto o autorskom timu.
– Ante Pecotić je, dakle, tu otprije, i moram priznati da je on moj najuspješniji autor, kao što sam i ja njegov najuspješniji pjevač. On je napisao četiri pjesme, Bruno Kovačić dvije, Aleksandra Milutinović i Miro Lesić po jednu i ja dvije. Mislim da sam uzela najbolje od svih – nisam dala nikom da zagrize najveći dio kolača, pa da ovo bude njegov autorski album. Jer moram priznati da mi je teško slušati neki rukopis, autorski ili vokalni, sat vremena. Može Franka Sinatru ili Princea, ali autori se znaju početi vrtjeti u istom krugu. Ante je dao četiri brze pjesme, u čemu je najbolji, Bruno je napisao nevjerojatne stihove i mislim da smo to dobro posložili.
U priči oko albuma, priprema li se naporna i iscrpljujuća turneja?
– Ma ne znam je li naporna i iscrpljujuća u zemlji od četiri i pol milijuna stanovnika. Sve to se svede na nekoliko dobrih koncerata. No prije toga bih voljela da se album dobro izvrti i da ljudi popamte te pjesme, jer će onda i koncerti biti bolji, pa kad tome dodam i hitove iz 90-ih, mislim da imam više od dva sata odličnog programa. Ali to sigurno nećemo raditi na silu.
Imate dvije vokalne suradnje s mladim, odnosno manje poznatim pjevačima – Nikolinom Kovačević i Mariom Huljevim. Je li to smišljen koncept pomoći mladima ili su vam se jednostavno svidjeli njihovi vokali?
– Ovo drugo. Ali prvo sam mislila da neće biti nikakvih dueta. U životu sam se zbilja napjevala s mangama, pa budući da sam na prošlom albumu imala dva dueta, rekla sam si da na ovom neću imati nijedan. Ali kad sam čula pjesmu »Pamtim«, tako snenu i retro, pomislila sam da nije za mene, nego za Nikolinu, u čiji glas sam se zaljubila kad sam je čula na HTZ-u. Onda sam pomislila da bi njoj to moglo biti problem, zbog ugovora i činjenice da nema album, pa aj’mo je onda otpjevati zajedno i zainteresirati ljude za Nikolinu. S Mariom je, pak, bilo to da je pjesma »7 minuta« bila skoro pred ispadanjem. Nismo joj mogli naći završni udarac, refren. I onda smo jedno poslijepodne pomislili na muški vokal, i ja kažem gdje je onaj koji je surađivao s mojim Darkom iz E. T.-ja? Ja sam prije stvarno mislila da je on neki crnac – ima nevjerojatan glas. Tako smo došli do njega i oduševio nas je.
Dotakli ste se priče oko ugovora mladih pjevača. Što općenito mislite o fenomenu supertalenata i zvijezda, otkrivanja mladih pjevača, ali onda i njihovog vezivanja ugovorima?
– Razumijem ideju diskografa da one najbolje zavežu, ali… mislim da je najbolje kada mladi ljudi surađuju sa sebi ravnima jer najbolje pjesme naših vršnjaka, autora s kojima dugo surađujemo, uzet ćemo mi, njihova generacija, tako da za mlađe neće ostati puno. Tako to ide. Zato mislim da je važno da se pojavljuju autohtoni oblici zabavljača, dakle, nađi svog vršnjaka koji nešto svirucka i piše; možda je to sad malo nebrušeno i grubo, ali možda baš u interpretaciji vokala koji nije ispoliran može zvučati novo i svježe. Neka samo na to dođe dobar producent da stvar malo ispolira i to je to. Treba donijeti novi izričaj, jer da meni pjesme pišu osamnaestogodišnjaci to bi bilo fejk, ali ako se vršnjaci ujedine… Ipak, postoji deficit autorstva, pa bi trebalo napraviti reality show »Tražimo autora s pjesmom«, pa neka ljudi glasaju. Onda bismo možda otkrili i neki ukus širokih masa za koji nismo znali.
Evo ideje za HRT koji još uvijek nema svoj show…
Bili smo entuzijasti
Vi se u karijeri niste libili komercijalnog, što je kao stav fer i pošteno, no što je za vas komercijalno?
– Vrlo jednostavno: baviti se nečim što nazivate umjetnost, ili s time barem koketira, a dobro je i vama i vašoj familiji – to onda nije vrijedno spomena. Ako se time bavite i stekli ste neki određeni broj poklonika, onda znači da se u vašem radu prepoznaje neki broj ljudi pa nije sramotno reći da je to komercijalno. No, recept za hit ne postoji. Poanta je da se prepoznajemo u tome što smo napravili; tiče li se to nekoga i je li možda nekoga pogodilo. To je za mene komercijala, a ono što se radi da djeluje kao komercijalno, to naprosto ne smatram glazbom.
Vaš novi album objavila je izdavačka kuća vašeg supruga. Pa kakav je on poslodavac, je li bio izdašan honorar ili je išlo po onoj: ne radi za familiju?
– Smatram da je to danas ne nužno nego fer, jer moramo svi priznati da se diskografi i na svjetskom planu ne snalaze najbolje u ovoj zoni besplatnog downloada, gdje gube tlo pod nogama pa bacaju šape na izvore prihoda na koje i ne bi trebali. Ali Bože moj. A s druge strane, autori očekuju strašne slobode, a nisu uložili ništa. Pa ako želiš biti slobodan u odabiru autora, pjesama, termina izlaska i slično, onda bi možda bilo u redu da i sam nešto investiraš.
Što mislite o aktualnoj poplavi revivala koji igraju na nostalgiju? Biste li se opet okupili s dečkima u neki novi/stari E.T.?
– Kako bi rekao Edo: Kad isprazni se kasa, bit ćete Četiri asa? Kaj ja znam, pa čujte, E.T. danas postoji u ovom sastavu u kojem postoji, totalno drukčiji od originala, ali ne znam, možda malo to i precjenjujemo, iako mi ljudi prilaze i govore: Kad bi vi samo… Ali ja si mislim…
Ali koncerti Topstars u Hrvatskoj, kao kolaž najvećih stranih i domaćih hitova, počinjali su upravo s »Tek je 12 sati«…
– Da, to je bio i ostao megahit. Ali ne znam. Ja sam uvijek za; ne zato što bi to bila povratnička varijanta, nego bi to meni fakat bilo zabavno. Kad se sjetim da smo mi išli s tjelohraniteljima na koncerte, koji nam nisu služili ni za što nego samo za furku, s plesačima koji se nisu imali gdje presvući, ali koji su morali biti tamo. Mi smo imali odličnu furku, danas nitko nema takvu. Mislim da danas sve to puno košta, ali mi smo bili i entuzijasti. Zašto ne? Ipak, mislim da dečki nisu za, ja čak i jesam, jer sam smjestila E. T. na pravo mjesto u srčeku. I’m in peace.
