Davno smo počeli s »izbacivanjem iz cipela« – da basist ne svira samo bas, da gitarist ne svira samo gitaru i da baš uvijek ne pjevam samo ja. Volimo se igrati, od glazbe radimo vlastito igralište. Bilo bi zaista idiotski i glupo da s 47 godina napravim isti album kao prije dvadeset godina
Dvije i pol godine od mini albuma, EP-ja »Kundera«, Damir Urban i Četvorka – Luka Toman, Sandi Bratonja, Saša Markovski i Marco Bradaschia – 5. prosinca objavljuju novi album »Mamut«.
– Album smo najavili kroz prvi singl »Sutra ćemo pričati« i »Priđi mi bliže«. Postoji li iskorak? U nekim stvarima ne možemo previše iskoračiti, ne zato što ne želimo, već zato što je suludo bježati od sebe i nekog svog sentimenta, te emocije to smo mi. No, kako stalno nešto slušamo, gledamo, čitamo, opažamo i družimo se s različitim ljudima, preispitujemo se i radimo na sebi. Davno smo počeli s »izbacivanjem iz cipela« – da basist ne svira samo bas, da gitarist ne svira samo gitaru i da baš uvijek ne pjevam samo ja. Od glazbe radimo vlastito igralište.
Kriza duha
Maknuli ste »zagrade«? – Da. Nema pravila tko što svira i tko je za što zadužen i mislim da se ta naša igra i čuje na pjesmama. Zvučno su slobodnije. Napravili smo pomak i u vizualu albuma. Milica i ja smo već duže vrijeme razmišljali kako napraviti promjenu i u tom segmentu. Veliki smo obožavatelji Tomislava Torjanca, on nam je bio najlogičniji izbor i nismo pogriješili – napravio je čudesan omot.
A tekstovi? – Dogodile su mi se neke stvari u životu koje su naravno utjecale na tekstove. Otac mi je nakon dugogodišnje bolesti preminuo, osjećamo i ovu krizu duha u našoj zemlji…
Sluša li vaš sin Malik Urban&4? – Ne. Ne sluša, niti ga to zanima. Bavi se košarkom i dobar je u tome. Ma ni ja se nisam tako rano uhvatio glazbe. Sigurno neće biti veliki klasični glazbenik jer je sad za to kasno, ali za bavljenje glazbom nikad nije kasno. Sad totalno brije na košarku i nema vremena za glazbu. Ide li s vama na koncerte? – Nije pokazao zanimanje, a ja ga nikad nisam »maltretirao« svojim izborom. Puna je kuća instrumenata, i da je htio, mogao je probati svaki, ali nije. S druge strane, nismo baš sportska obitelj, a on je ipak upravo izabrao sport, odnosno košarku.
Neminovno je da se ta stvarnost pretoči u tekst? – Da. Drugačija je ploča, drugačiji su tekstovi, drugačije je vrijeme u kojem živimo.
A i godine su tu… – Da. Iskreno, u počecima nisam ni u ludilu pomišljao da ću se i u ovim godinama još uvijek baviti glazbom, hahahaha, ali s obzirom na to da sam još uvijek živ i da sam potpuno predan glazbi, nema druge nego se prepustiti stvaranju – naravno da se s godinama svi mijenjamo, pa tako i ja. I bilo bi zaista idiotski i glupo da s 47 godina napravim isti album kao prije dvadeset godina. Bilo bi čudno da se bavim istim temama i da su mi stavovi, razmišljanja, pogledi i energija nepromijenjeni.
Bijeg u bolju stvarnost
Singl »Priđi mi bliže« drugačiji od ostatka albuma? – Ta je pjesma nastala nakon što smo već zgotovili cijeli album. Imam potrebu kroz pjesme progovoriti o trenutku u kojem se upravo nalazim, no isto tako ponekad imam poriv napraviti upravo suprotno – ova pjesma je potpuna kontra od svega što me salijeće svakodnevno. Zapravo, bijeg u neku drugu, bolju stvarnost. Ja i ostatak benda imamo djecu i htjeli smo napraviti pjesmu s kojom bismo se vratili u vrijeme kad smo bili kao oni – djeca. Kad smo bili neopterećeni životom, nismo bili zatrovani predrasudama, kad nas nije zanimala ni religija, ni država, ni rase, ni boje kože, ni društveno uređenje, ni sustavi, ni zastave, kada nam je svaki čovjek bio samo čovjek… I tako je nastala »Priđi mi bliže«. Kao putokaz koji služi da se osvrnemo i vidimo gdje danas griješimo. To zasigurno nije najbolja pjesma na albumu, ali s obzirom na to da ćemo sada biti okupirani božićnim reklamama i političkim kampanjama, nametnula se kao trenutačno najbolji izbor. Pjesma je nastala slučajno, u mom dnevnom boravku. Tamo je i snimljena. Naravno, vokale smo kasnije snimili u našoj prostoriji.
Iskoristio bih priliku i rekao još jednu stvar, zapravo, demantirao bih nešto što je izrekao Emil Tedeschi u prošloj emisiji »Nedeljom u dva«, gdje je gost Stankoviću bio Ripper. Tedeschi je rekao da pomaže Pipse, a onda, kako bi naglasio da u tome nisu izuzetak, spomenuo i nas, kao bend kojem Grad Rijeka pomaže pa nam je tako dodijelio i prostor za rad. Kad bi nam netko nešto darovao, možda i ne bismo odbili, hahahahahaha, ali istina je, u našem slučaju, ipak nešto drugačija. Grad Rijeka sigurno podržava naš rad, ali darivanje od strane Grada je ipak nešto sasvim drugo. Bend i ja smo se javili na otvoreni natječaj pred nekoliko godina, kao i još pet bendova koji rade u istim takvim prostorima pored nas, i nakon toga potpisali ugovor s Gradom. Od tada redovito, svakog mjeseca izdvajamo nama nikako ne malu svotu novaca, za plaćanje najma tog prostora i ostalih troškova. Na isti način plaćaju i svi naši susjedi, drugi riječki bendovi.
Blagodati tehnologije? – Istina. Iako smo se mi kao bend potrudili da svatko od nas doma ima mali kućni studio. Svatko od nas je gotovo pa u svakom trenutku u mogućnosti snimiti neku svoju ideju.
Uloviti inspiraciju? – Da, ali i da je ta snimka doista i upotrebljiva. Svi mi doma imamo svu silu pomagala kojima »hvatamo« inspiraciju. Tako je bilo i s »Priđi mi bliže«. Bend je predložio da pjesma ostane baš takva, »home made«. Luka je organizirao klince iz zbora. Oni su na licu mjesta učili tekst, ja sam s njima pjevao i tako je zabilježena.
Prsti u produkciji
Već ste dugo u istoj postavi. – Iskreno, kako godine prolaze sve smo si bliži. Naravno, ima i kod nas svega. Ma ima i trzavica, baš kao i u svakoj obitelji. A bend koji je na okupu toliko dugo koliko smo mi, zapravo i jest svojevrsna obitelj. Dobro je što smo svi osobe koje ne mogu nešto prešutjeti, odnosno kod nas nema durenja, nismo zlopamtila, a svaki se problem odmah raspravi. Ljudski se super slažemo, a s obzirom na to da je svatko od nas zasebna osoba s vlastitim interesima, ponekad se dogode stvaralačke razlike. Međutim, upravo zbog tih razlika glazba sigurno profitira.
Krenula je kampanja za predsjedničke izbore, iduće nas godine očekuju oni parlamentarni. Zadnji vaš angažman bio je onaj za Josipovića? – Nakon rata, vladala je loša atmosfera, na vlasti je bio HDZ, a njihov stil vladanja i način na koji je tada Hrvatska funkcionirala počeo je sve više sličiti upravo onome zbog kojeg se i raspala Jugoslavija. Ako je za vrijeme Jugoslavije bio problem totalitarizam gdje je najvažnije bilo biti članom partije i podoban, Hrvatska je nakon završetka rata, pod HDZ-om počela sve više nalikovati upravo na taj sistem. Dakle, dobro je, ali ne svima, već samo njima. U jednom momentu ljudi koji nisu bili za HDZ ili u nekim rodbinskim vezama s nekim od njiih, počeli su gubiti poslove ili ih jednostavno ne bi ni dobili. U tom mi se trenutku učinilo da je potrebno zauzeti se za stranke koje su tada činile koaliciju, pa smo svirali u njihovoj kampanji. Prepoznali ste zajednički cilj? – Bilo je potrebno pokazati da je svaka vlast promjenjiva i da želimo normalniju, tolerantniju i otvoreniju zemlju. Nismo sigurno svirali zbog tih stranka, ja nisam član niti jedne stranke. Svirali smo za promjene. A za Josipovića? – Iz istih razloga. Naime, tad su se uz Ivu Josipovića kandidirali i neki ljudi iz takozvanog sivog područja, čak je postojala mogućnost i da Milan Bandić bude ozbiljan kandidat. Užasavala me takva mogućnost. Ivu Josipovića sam poznavao od ranije, znam da je vrijedan, uporan, školovan i pametan. Isto tako, siguran sam i da nikada neće planuti bez razloga. Tad mi se činilo da nam se cijeli sustav vrijednosti urušava i odlučio sam ga podržati jer sam mislio da nam je takav predsjednik potreban – miran, obrazovan i staložen. Danas? – Danas su drugačija vremena, ali ne i bolja. Mislim da ovaj čas nema potrebe da se glazbenici stavljaju u službu politike. Mislim da se glazbenici, odnosno umjetnici uopće, u službu politike trebaju stavljati isključivo kad su krizna vremena, kad je stvarno potrebna promjena vlasti. Trenutačno mi se čini da će ljudi ići glasati isključivo protiv, kako s jedne tako i s druge strane, i da će im to ujedno biti i jedini kriterij za glasanje, a ne gospodarska ili bilo koja druga strategija. Situacija je danas ukupno loša i nisam siguran bih li trenutačno u krugu od tri tisuće kilometara pronašao dobroga političara. Možda će uskoro netko iz raznih inicijativa, udruga ili nevladinih organizacija iskočiti i danas-sutra izrasti u političara neke nove, ispravnije vrste. U svakom slučaju, vrijeme je da se u društvu svi aktiviramo, svatko pomogne na način gdje najbolje može i zna, preuzmemo odgovornost za stanje u kojem smo se našli i učinimo sve da se ova zemlja u bližoj budućnosti pretvori u bolje mjesto za život svih svojih građana.
Svi imate i neke vlastite projekte. Ti različiti projekti utječu na Urban&4? – Naravno. To smo oduvijek gajili. Međusobno si pomažemo. Ulijećemo jedini drugima. Važno je da smo svi ostvarene osobe, da ne postoje frustracije jer bend nije mjesto gdje se takve stvari liječe. To mora biti druženje ljudi koji su ravnopravni. Važno je da je svatko od nas samostalan, da si međusobno nismo potrebni i da se ne trpimo zato što moramo, već zato što želimo zajedno svirati i stvarati.
Na »Mamutu« ste uz Filipa Vidovića radili na produkciji? – Iako svi mi nešto snimamo, Sandi je jedini dosegao neke ozbiljne tehničke gabarite. tako da je bio snimatelj većeg dijela ovog albuma i uglavnom smo snimali u našoj prostoriji. Svi smo imali »prste« u produkciji. Od ideja smo prihvaćali samo ono najbolje. Za svaku pjesmu smo napravili pokazni miks koji smo potom slali Filipu Vidoviću u Zagreb. Njegova je prednost što nije emotivno vezan za nijedan ton, mi znamo koliko smo na nekim stvarima radili, koliko smo se mučili dobiti neki zvuk ili dionicu i onda bi ga pošto poto stavili u pjesmu jer smo vezani smo za njega. Filipu taj zvuk ništa ne znači, ako mu smeta, on bi ga kirurški odrezao. On je gledao pjesme u cjelini i bilo mu je bitno da ta pjesma u cjelini zvuči dobro. S njim smo kliknuli. Suradnika kao što je Filip teško je naći, osim što je iznimno talentiran, dugo je živio i radio u Njemačkoj i tamo je pokupio drugačije radne navike tako da s njim planiramo raditi u budućnosti još brdo drugih projekata koji nam se vrzmaju po glavi, novih albuma, filmske glazbe…
U životu je sve moguće
Kad spominjete film, »Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa« Nikole Vukčevića crnogorski je kandidat za Oscara. Osim glazbe za film, odglumili ste i manju ulogu? – Suradnja je počela na Vukčevićev poziv. On nas od ranije sluša i voli i pitao nas je bismo li obradili pjesmu »Ne brini« grupe U škripcu koja je zapravo glavna glazbena tema filma. Kako se to inače dogodi, upoznao sam se s Vukčevićem i čak dobio jednu malu epizodnu ulogu u filmu.
Zgodan izazov? – Dobra je to zafrkancija, ako ništa drugo na vlastiti račun, što je uvijek zdravo.
Predavali ste na prvoj godini Šerbedžijinog preddiplomskog sveučilišnog studija Gluma i mediji. Kakvo je to bilo iskustvo? – Iskustvo je bilo čudesno. Volim raditi s mladima, ne samo podučavati ih, nego prenijeti energiju, potaknuti ih na kreativno razmišljanje. Da vide da je u životu sve moguće. Ja sam čisti dokaz za to – netalentirani glazbenik bez sluha koji je toliko volio glazbu, trudio se i učio, da danas živi od glazbe. U životu se uvijek valja okružiti i družiti s ljudima koji su bolji od tebe i u takvom okruženju učiti i sebe činiti boljim.
Jeste i u toj ulozi nešto novo naučili? – Naravno. Moj najveći problem je organizacija vremena. I ovo mi je iskustvo pomoglo da se malo »dovedem u red«. Predavanje na faksu traje koliko traje, a ja sam često toliko toga htio reći i pokazati, pa sam se na početku malo gubio. Tako da sam se naučio boljoj organizaciji vremena i pripremi onoga što želim predavati tog dana. To je za mene bio veliki podvig.
Trtaroš
Znači – dobro iskustvo? – Odlično. I drago mi je da me Šerbedžija nagovorio i angažirao. Ne zato što ja to nisam htio, nego sam…
Trtaroš? – Da, trtaroš sam. U stvari, samokritičan sam, nadam se, na jedan zdrav način. To je bila velika avantura. Ne samo za mene, već i za njih. Nisam bio siguran »proizvod«, nitko nije znao kako će to u konačnici izgledati, hoću li se uopće snaći u ulozi predavača, osim Šerbedžije. I drago mi je da mi je ukazao to povjerenje. Ipak, ovu godinu preskačem. Naime, kako nisu upisivali novu prvu godinu studija, ja sam odlučio da bi predavanja drugoj godini studenata trenutno ipak bila preveliki zalogaj za mene. No da se nisam upustio u tu avanturu, ne bih sudjelovao u nekim drugim predavanjima…
Planovi? – Zadnjih smo se mjeseci skroz posvetili snimanju i završavanju albuma. Trenutačno, osim davanja izjava, intervjua i snimanja spota, uvježbavamo nove pjesme i pripremamo se za koncerte i promocije. Krećemo već u prosincu, imamo koncerte u Sloveniji i BiH, a odmah nakon Nove godine krećemo dalje! U veljači nas očekuje i koncert u Rijeci nakon dugo, dugo vremena, ali i prvi koncert u Maloj dvorani Doma sportova, 21. veljače u Zagrebu.
Poput iskustva sa slavnim Belom Tarrom u Sarajevu? – To je bilo čudesno. Bio sam pozvan na studij Bele Tarra u Sarajevu, da u sklopu Film Factoryja održim nekoliko radionica na temu akcentiranja zvuka, pretvaranja slike u zvučni zapis i raznih drugih tema o zvuku. Tamo sam si ponovo potvrdio i to da što su ljudi veći – a govorim o imenima poput Tilde Swinton, Jima Jarmuscha ili pak Bele Tarra i Carlosa Reygadasa s kojima sam imao priliku družiti se – to su skromniji i »normalniji«, da se ponekad zapitaš jesu li to stvarno oni. Mi smo navikli da demo bend ili glumac odmah, s prvom ulogom, postanu velike zvijezde u svom kraju. No, ovi ljudi su zaista skromni i uz to pravi profesionalci, vole to što rade i ne vide u tome ništa posebno.
