Urban: Mi smo Riječani, možda je to jedan od razloga zašto baš u Rijeci tako rijetko nastupamo

Milica CZERNY URBAN

Pitanje plasiranja više nije upitno, publika će lako pronaći način kako doći do željene glazbe. Pitanje je samo  kako će se glazbena industrija naplatiti? Živimo u vremenu gdje glazba više nema fizički oblik i možemo je samo ušima dohvatiti i, naravno, vibracijama koje  osjećamo cijelim tijelom. Osjećaj koji glazba stvara i ostavlja u nama ostat će uvijek isti

Za prve nastupe na »domaćem terenu« Urban i njegova Četvorka spremaju dva posebna programa koja će 2. i 3. listopada odsvirati u riječkom Pogonu kulture. Bit će to prvi koncerti koje će Damir Urban, Marco Bradaschia, Sandi Bratonja, Saša Markovski i Luka Toman odsvirati u svom gradu od objave hvaljenog albuma »Mamut« i rasprodanog Doma sportova iz veljače ove godine.

»Mamut« konačno pred riječkom publikom. Svirka u Rijeci nikad nije jednostavna?

– Hahahaha, nije stvar u svirci već u nama. Mi smo u problemu. Sigurno nećemo naučiti svirati bolje baš pred koncert u Rijeci ili zaboraviti kako se svira baš pred taj nastup. Kad dolazimo svirati u neke druge gradove, onda smo tamo gosti i rijetko se zadržimo duže od par dana. Možemo si dozvoliti određenu distancu ili čak navući i masku, prikazati se ponešto drugačijima nego što uistinu i jesmo. Jednostavno nema vremena da bi nas netko upoznao i vidio u raznim izdanjima. S druge strane, ako se netko napije kad negdje gostujemo samo jedan dan – zapravo, jednu večer – publika iz tog grada te upozna i zapamti isključivo kao pijanog tipa.

U Rijeci živim čitav život i ne postoji mogućnost »skrivanja«. Neki me ljudi sigurno pamte i iz tinejdžerskih dana, sjećaju se mojih ne baš tako sjajnih početaka, vidjeli su me u raznim izdanjima i kada izlazimo na binu u Rijeci, svjesni smo da u publici možda stoje i naši bivši članovi benda, stari prijatelji, rodbina… pa i bivše ljubavi. Isto tako, nisu možda baš svi ni dobronamjerni, a nekima vjerojatno idem, ili idemo i na živce hahahaha… Zbog svega toga, koncerti u Rijeci su nam posebna priča. Mi smo Riječani, možda je to i jedan od razloga zašto je baš Rijeka grad u kojem kao bend tako rijetko nastupamo.

Ne znam plaši li me ili me više čini tužnim svijet koji ostavljam u nasljeđe Maliku i Istoku

 Plaši li vas smjer u kojem se okreću društvena zbivanja?– Naravno, ali ne zbog mene samoga, već zbog moje obitelji. Ustvari ne znam plaši li me ili me više čini tužnim svijet koji ostavljam u nasljeđe Maliku i Istoku. Dovoljno je vidjeti s koliko straha i nepovjerenja dočekujemo ljude koji su morali napustiti svoje domove i svu svoju imovinu i sva svoja sjećanja ponijeti u jednoj torbi. Brzo smo zaboravili što smo i sami kao zemlja doživjeli pred dvadesetak godina. Te obitelji s malom djecom sada ovise o dobroj volji i raspoloženju građana jer je sistem velike i humane Europe potpuno zakazao. Sigurnost granica se stavlja ispred sigurnosti ljudskog života. Kao da ti ljudi uopće ne postoje kao pojedinci, već isključivo kao neka masa ljudi, gotovo zombija, koji kao da nisu bili prisljeni napustiti svoje domove i pobjeći u nepoznato, već im je prava misija da nam otmu žene, poslove i sav naš tako mali, komotan i skučen svijet. Naši političari tješe ovaj narod govoreći kako nema mjesta za brigu jer nitko od tih ljudi ne želi ostati u Hrvatskoj već smo im samo na putu za neke druge zemlje Europe. Meni je to nešto najtužnije što sam mogao čuti. Dakle, nitko od njih ne želi tu ostati i živjeti. Svatko normalan bi se nakon toga morao zapitati zašto je to tako. Jedino se mi tome veselimo. Naravno da sam preplašen. Ipak, još uvijek se nadam da će u budućnosti razum prevladati i pobijediti neznanje, glupost i strah, te sve ono što se kroz povijest izrodilo iz tih par stvari.

Svirate dva koncerta, dva dana za redom, otvarate »novi-stari« prostor – Pogon kulture, naglasak je na »Mamutu«, no naravno bit će i prostora i volje i za hitove. Po kojem principu slažete set listu za koncert?

– Joj, nemam pojma… Ponekad iskoristimo istu set listu od prethodnog koncerta, ponekad je slažemo u hodu, tj. na samoj bini za vrijeme svirke, a ponekad joj pristupamo vrlo studiozno, što opet nije nikakva garancija da će zato biti bolja. Ipak, što se Rijeke tiče, želja nam je odsvirati što više različitih pjesama. Složiti dvije, gotovo u potpunosti različite set liste. Mislim da imamo dovoljno dobrih pjesama za napraviti tako nešto. Iskreno, dok smo birali pjesme za ova dva dana, toliko smo ih morali prekrižiti i da je slučajno postojao i treći dan i za njega bismo imali drugačiju set listu. Pokušat ćemo proći kroz sve faze rada, uključiti neke pjesme koje vrlo rijetko izvodimo, ali isto tako koncert mora imati i onih par pjesama po kojima nas većina publike poznaje. Nemam pojma kako će to ispasti i je li nam ta ideja uopće pametna. Bilo bi najlakše složiti set listu od što poznatijih stvari i ponoviti to i sljedećeg dana, ali ovako je zabavnije.

»Mamut« je već duže vrijeme vani. I jedno od pitanja koje se često provlači kroz intervjue jest: zašto baš naslov »Mamut«?  

– Naslov albuma bi uvijek trebao na neki način oslikati sve ono što se na samome albumu i nalazi. Asocijacije koje se vežu uz mamuta su veliko, moćno, ali i nestanak, izumiranje i čovjek kao jedini prirodni neprijatelj pa i jedan od najvećih razloga samog nestanka te vrste. Podsjeća nas i na činjenicu kako i najveći jednom nestanu, na prolaznost. S obzirom na trenutnu situaciju u svijetu, na urušavanje vrijednosti i propadanje sistema, na naše strahove  pred silnim promjenama koje će time uslijediti. A s albumom smo pokušali to oslikati – mamut nam se činio kako idealan naslov. Isto tako, radi se o albumu, a albumi su ništa drugo nego svojevrsni mamuti.

Mislite li zaista da je vrijeme albuma prošlo?

– Da. Album je stvar prošlog vremena. Na životu ga održavaju još samo stare budale poput nas.

Što je onda zapravo budućnost glazbene industrije?

– Nisam siguran. Bitno je napomenuti da za budućnost same glazbe nisam ni najmanje zabrinut. Pitanje plasiranja više nije upitno, publika će lako pronaći način kako doći do željene glazbe. Pitanje je samo  kako će se glazbena industrija naplatiti? Navikli smo da glazbu kupujemo u nekom fizičkom, opipljivom obliku, da je stavimo u kutiju, poput cipela, odnesemo doma, diramo prstima i stavimo na policu, ali to je samo navika. Trenutno živimo u vremenu gdje glazba više nema fizički oblik i možemo je samo ušima dohvatiti, i naravno vibracijama koje osjećamo cijelim tijelom. Osjećaj koji slušanjem glazba stvara i ostavlja u nama ostat će uvijek isti. Zato, je li nam Beethovenova »Peta« stigla preko kazete, vinila, CD-a, sticka, mreže ili nekim još uvijek nepoznatim medijem – potpuno je nebitno.

Što trenutačno slušate? Ima li neki domaći izvođač koji vas je iznenadio?

– Slušam stvarno svašta. Zadnje vrijeme možda nešto više autore koji se bave istraživanjem mogućnosti zvuka i same glazbe. Dosta »field recordings« albuma, uglavnom, glazbe koja otvara neka nova, meni nepoznata vrata, ali slušam i sve više klasične glazbe koja mi puni baterije ljepotom i duhom. Ipak, uz sve to ponekad jedva dočekam i izlazak albuma nekog od glazbenih dinosaura. Recimo, Keith Richards je napravio predivan album. Vjerujem da će često izlaziti iz mojih zvučnika doma.

Okidač inspiracije

Što vas inspirira za tekstove? Koliko su oni autobiografski?

– Tekstovi su uvijek autobiografski na neki način. Inspirira me sve ono što vidim, čujem ili osjetim oko sebe. Naravno, ne uvijek na direktan način. Ponekad mi neka ideja leži danima u glavi i onda možda pronađe svoj put za izlazak za vrijeme noćne vožnje, pri povratku s nekog koncerta, a da njena tematika nema nikakve direktne veze s tim trenutkom, ali eto, dogodi se neki okidač i riječi ili glazba izlete u slobodu.

Koliko je zapravo za svakog umjetnika važno ogoliti se i biti iskren pred publikom?

– Koji bi to uopće bio razlog za pisanje pjesama ako u njima i kroz njih autor ne otkriva svoja intimna razmišljanja, dvojbe, strahove, ali i divne stvari? Samo je tada moguće da se u tim pjesmama pronađe i netko drugi. Jer svi mi doživljavamo slične stvari, slične nas stvari ljute, ali i vesele. Kad je autor otvoren i gol pred publikom kao da se dogodi veliko zrcalo i slušatelj doživi pjesmu kao svoju ispovjest.

U tom procesu »ogoljavanja«, ipak je važno jedan dio intime zadržati samo za sebe i svoje bližnje. Uspijevate li u tome i kako?

Prijelomne točke

Ako je moguće, možete li izdvojiti pet pjesama koji su obilježili vašu dosadašnju karijeru, koje su na neki način bile prijelomne točke?– Ne volim to raditi jer će onda neke pjesme izvisiti, a stvarno nemam neke posebno drage ili posebno mrske pjesme, ali s obzirom da se tu ne radi o tome, već o pjesmama koje su učinile neki preokret ili kod publike ili kod mene, u autorskom smislu, mogu pokušati. Ajmo onda ovako: »Moja voda«, »Svijet za nas«, »Otrovna kiša«, »Odlučio sam da te volim«, »Kundera« i »Sutra ćemo pričati«. Koliko sam ih nabrojio? Šest, ali nema veze. Zašto su baš te pjesme bitne?– To su pjesme koje su mi na neki način promijenile pravac dotadašnjeg  gibanja. Neke od njih su nas približile publici i povećale popularnost, neke su potvrdile neodstupanje od nekih principa i napravile zdrav temelj za dalje, a neke su pomogle meni da se pomaknem s »mrtve točke« i otvorile neka nova vrata i pomogle mi da se promijenim.

– Kad pišem, uopće ne razmišljam o tome. Ne razmišljam do te mjere, da se u pjesmama ponekad nađu i neke rečenice mojih ukućana, neke naše zezalice ili poštapalice. To me uopće ne brine i ne pazim na to. Pjesme nisu novinski članci i nisu tu da na dokumentaran način prenesu događaje. Sasvim su druga stvar izjave koje dajem za razne medije. Brbljav sam i otvoren, ali o nekim se stvarima ne priča. Isto tako, nikad neću dozvoliti da mi televizijska kamera ili fotograf nekih novina pređe kućni prag. Koliko god bio otvoren, neke granice i pravila ipak postoje. Još jednom, to se ne odnosi na pjesme i stvaralaštvo. Tu je cijela bit upravo u rušenju granica i pravila.

Krize nakon pauza

Jeste li ikad bili u stvaralačkoj krizi? Jednom ste rekli: »Koferi su mi spakirani već godinama za slučaj bijega u pustinju«. Što bi moglo uzrokovati taj bijeg?

– Svaki put prije nego spustim olovku na papir ili udarim prstom po slovu pisaće mašine – ja sam u stvaralačkoj krizi. Ono što sam vremenom naučio jest činjenica da što čovjek više radi i stvara – to mu više novih stvari pada na pamet. Krize se pojavljuju uvijek nakon nekih pauza u radu, dok se mozak ponovo ne zagrije i dođe na radnu temperaturu. Mene spašava i to što me stvarno veseli raditi puno različitih stvari. Ne veseli me isključivo rad na glazbi – volim i raditi u svom ateljeu, slikati, brusiti, šivati, a onda kad vidim mogućnost zasićenja, uhvatim se baviti nečim kreativnim, ali dovoljno drugačijim, poput recimo, izleta u glumu. Nakon takvih izleta jedva se čekam ponovo vratiti glazbi.

Ovo ljeto uz Radu Šerbedžiju glumili ste u predstavi »Antigona – 2000 godina kasnije«. Nakon poduže pauze, opet ste se vratili glumi. Kakvo je to bilo iskustvo, kako je glumiti sa Šerbedžijom?

– Predivno iskustvo. Divna radna atmosfera. Radilo se puno, ali bez ikakve nervoze, bez nekih zatezanja ili povišenih tonova. Stvarno, teško je zamisliti ljepšu atmosferu prilikom rada na tako velikom projektu. Rade je čovjek s kojim je lako raditi jer je uvijek speman pomoći savjetom, ali i na bilo koji drugi način. Ono što mene posebno veseli jest to što je moguće biti tako uspješan i veliki umjetnik, a tako normalan kao čovjek. Bez obzira na naše prijateljstvo, imao sam veliku tremu pred početak rada s njime jer je on naš najveći i najuspješniji glumac, kako za vrijeme Jugoslavije, tako i sada. Ipak, čim se krene s radom, sve se to odmah zaboravi, isključivo zahvaljujući njemu. Lenka je kao majka cijeloj ekipi i najveća joj je briga da se svi osjećaju ugodno i slobodno pri radu. Spremna je s puno volje saslušati bilo čiji savjet ili pitanje. Sumnjam da bih imao toliko strpljenja i energije za sve nas, koliko je imala Lenka. Veselim se novim izvedbama na sarajevskom Međunarodnom teatarskom festivalu MESS i susretu s cijelom ekipom.

Teniski lakat od nošenja

Jednom ste se opisali kao »nedosljedan, promjenjiva raspoloženja, čangrizav i sitničav«. Jeste li se ipak promijenili?

– Teško, s godinama čovjek postaje sve gori. Ali, imam i poneku vrlinu, pa se nadam da se sa mnom ipak može.

Ove godine obitelj Urban dobila je novog člana – Istoka Zolu. Koliko se promijenila dinamika u obitelji?

– Hm, poprilično. Kad malo dijete dođe u obitelj, sav se fokus usmjeri k njemu. Milica i ja uz noći, preskočimo i pokoji obrok. Nema bolje formule za mršavljenje od malog djeteta. Sve je to sasvim normalno. Za koju godinu ćemo se sigurno s nostalgijom sjećati neprospavanih noći, a zaboravit ćemo i teniski lakat od nošenja. Nešto veći teret je ipak na Milici jer ja povremeno otputujem radi koncerata, ali trudim se nadoknaditi propušteno čim se vratim.

Imate dva sina, tinejdžera Malika i malog Istoka Zolu. Između njih je nemala razlika u godina. Je li teško biti istovremeno i otac tinejdžera i bebe?

– Zanimljivo je u isto vrijeme imati jedno dijete kojem si svojevrsna smetnja i koji jedva čeka da ga ostavimo na miru i da mu iziđemo iz vidokruga i jedno dijete koje treba svu našu pažnju i ne može bez nas. Znači, zanimljivo je, situacija ponekad traži malo više strpljenja i razumijevanja od vas, ali teško nije.