RIJEKA Ponekad su neke svirke puno više od koncerta. Ponekad je dolazak nekog stranog benda puno više od još jednog inozemnog gostovanja. Ponekad je doista važno mjesto na kojem se svirka odvija i publika koja se na taj koncert odazove. E, pa sve to dogodilo se u nedjelju navečer na trsatskoj Gradini kad se u grad na Rječini nakon više od dva desetljeća vratio jedan od najmisterioznijih bendova osamdesetih godina – Tuxedomoon, predvođen kreativnim genijem i multiinstrumentalistom Blaineom L. Reiningerom.

Riječko gostovanje mračnog kvinteta  već je u samoj najavi izazvalo veliko zanimanje okorjelih fanova, onih koji se još uvijek sjećaju njihove svirke u Palachu, tamo negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća i onih čiji je glazbeni ukus formirao upravo Tuxedomoon. Za njih je dolazak Blainea L. Reiningera, Stevena Browna, Petera Principlea, Luca Van Lieshouta i Brucea Geduldiga definitivno bio koncertno događanje godine u Rijeci. Takvih je sinoć na Gradini bilo i više no što su organizatori iz riječkog muzeja informatike Peek&Poke očekivali. A bilo je i onih koji su za Tuxedomoon čuli tek nedavno, koji su nakon najava u medijima »proguglali« bend i na Trsat otišli iz čiste znatiželje. Ni jedni, ni drugi nisu ostali razočarani.

Publika je s velikim nestrpljenjem čekala da se glazbenici popnu na stage, vrlo brzo pokazala da poznaje i stare i nove stvari, te svaku bravuroznu instrumentalnu dionicu nagradila pljeskom i urlicima oduševljenja i bendu jednostavno ne dopustila da završi koncert jer želi još. A trsatska Gradina pokazala se kao stvorena za svirku Tuxedomoona.

Povod mini turneji Reiningera i ekipe promocija je albuma »Vapour Trails« iz 2007., te biografije »Music for Vagabonds« iz 2008. godine. Na službenim stranicama tvrdili su da se vraćaju na scenu »bolji, jači i sjajniji nego ikad«. Oni koji ih godinama vjerno prate, tvrde da je to istina. Vrsni multiinstrumentalisti koji žive na različitim dijelovima svijeta zvuče kao da svakog dana zajedno muziciraju, eksperimentiraju sa svime što im glazba nudi. A što sviraju? I njima samima je teško definirati. Reininger kaže da da sviraju »art hop trip wave minimalist romantic alternative voodoo robot chainfish music«, što god to značilo.

Tuxedomoon je osnovan 1977.  u San Franciscu, u zlatnom dobu post-punk scene, da bi nedugo zatim postali  središnja stvaralačka snaga njujorške No Wave scene. Njihov drugi singl »No Tears« izašao je 1979. godine i još se smatra elektro-punk klasikom čiji zvukovi i dalje pokreću mase na darkerskim plesnim podijima. Danas je to neki drugačiji, zreliji Tuxedomoon što snagu crpi iz nekih drugih izvora, eksperimentirajući s klasikom, rockom i jazzom jednako uspješno.

Praćeni dojmljivim videoprojekcijama, Blaine L. Reininger, Steven Brown, Peter Principle, Luc Van Lieshout i Bruce Geduldig publiku su u koncert uveli lagano, u jazzy maniri i polako dizali tempo, spretno šećući starim i novim stvarima. Doista, bio je to jedan od koncerata što se nije smio propustiti.