Kad je Tom Jones drugi put došao u pulsku Arenu, a bilo je to prije skoro osam godina, noć je bila nepodnošljivo vruća i bilo je pitanje hoće li legendarni glazbenik, već u svojim kasnim sedamdesetim, izdržati taj napor.

Jones ne samo da je izdržao, nego je i održao jedan od najboljih koncerata u pulskom amfiteatru zadnjih deset godina.

Činilo se da je to bilo to i da će se povući u zasluženu mirovinu, ali ne, u utorak navečer, ovaj put u noći koja je temperaturno bila puno ugodnija, vratio se i pokazao da su neki glazbenici izdržljiviji od drugih i da su sazdani od nekog posebno čvrstog materijala.

Impresioniran Arenom

Jones je opet odradio sjajan koncert, napunivši Arenu, ali da ne bude greške, ta konstatacija ne ide njemu i ekipi u džep(ove) iskjljučivo na račun starosti, iako je baš prva pjesma bila »I’m growing old«.

Da, shvatili smo… Bio je to odličan koncert neovisno o godinama izvođača, s vrhunskom audio i videoprodukcijom i legendarnim Velšaninom u prvom redu, spremnim da bez greške isporuči stotinjak minuta hitova, obrada kojima je udahnuo novi život i nekih pjesama koje nisu poznate širem krugu, ali koncerti nekada služe i da se nešto na njima nauči, a ovdje zbilja ima svega, počevši od Dylana, Cohena, Coodera… nadalje.

Naravno, najbolje prolaze njegove najpoznatije skladbe koje je on proslavio i od kojih ne želi odustati, poput »Delilah«, »It’s not unusual« ili »If I only knew« koja je tu da malo podigne prosječni tempo koncerta, dok »Green, green grass of home« pušta za bis.

Sjetio se Jones svojih prethodnih dolazaka na ovu pozornicu, veličanstvena Arena, starija čak i od njega, (to on kaže, citiram po sjećanju), ga je očito impresionirala, dok je mene impresionirao njegov nevjerojatan, čisti, jaki glas koji kao da zvuči sve bolje.

Prvo mjesto top liste

Možda je to pretjerivanje, možda je do čistog zvuka koji se lako proširio do rubova Vespazijanovog spomenika. Ima Jones i odličan bend, ali vidi se tko je gazda, tko priča i šarmira i podiže atmosferu.

Podsjetio je da je njegov zadnji album došao na prvo mjesto top liste te je postao najstariji izvođač kojem je to uspjelo, usput spomenuvši kolegu Willieja Nelsona s kojim je imao prilike surađivati i koji je ušao u deseto desetljeće života, no i dalje je aktivan. Jones mu je posvetio »Across the borderline«.

Kad se radi o set listi, drago mi je da nije zaboravio na odavno pokojnu Sister Rosettu Tharpe, za koju ne znam što Hollywood čeka da o njoj snimi film, te je za sam kraj izveo »Strange Things Happening Every Day«.

Stari šarmer nije propustio u svom stilu opet izvesti »Sex bomb«, »You can leave your hat on« ili »Kiss«, no ako postoji jedna pjesma koja prilično dobro opisuje njegov život, a koja se našla na repertoaru, onda je to »One hell of a life« koju izvorno potpisuje Katell Keineg.

Bio je to zbilja nevjerojatan, vraški život koji je Tom proživio punim plućima, a i dalje ga živi, iako se malo teže kreće, no, nakon svega, jesmo li se spremni okladiti da ćemo ga vidjeti opet? Ne bih se čudio…