Preksinoćnji koncert, prvi u povodu obilježavanja 50 godina rada benda, nije bio klasičan Stones koncert, više je to bio party u povodu rođendana na koji si pozvao sebi drage ljude da se zajedno proveselite. Količina emocija bila je strahovito velika, ali bez imalo potrebe za nostalgičnom prošlošću, budući da je Stonesi žive i u sadašnjosti
Najveći rock’n’roll bend na svijetu ponovo je, nakon više od pet godina, pokrenuo svoju golemu mašineriju i krenuo svijetu pokazati tko je najveći. Neposredan povod bilo je obilježavanje 50 godina rada benda.
U godini kad formalno slave pola stoljeća od osnivanja – Jagger smatra 1963. godinu početkom njihova rada jer im se tad priključio Charlie Watts – glasine o njihovu ponovnom (ne)okupljanju trajale su tijekom čitave ove godine. Bilo je tu raznih priča, od najave nastupa na otvaranju odnosno zatvaranju Olimpijskih igara, sve do službenih demantija samog benda. Da se nešto ozbiljno počinje kuhati, bilo je kristalno jasno na proljeće ove godine. Tad su glasine o probama i zajedničkim susretima postale prečeste da bi bile slučajne. No, jedna je stvar kad se u medijima izleti Ronnie, a potpuno druga kada o tome nešto kaže jedan od Glimmer Twinsa.
Gnušanje »pravovjernika«
Formalna je objava ove mini turneje – dva koncerta u O2 Areni u Londonu te još dva sredinom prosinca u New Jerseyju, a kasnije je dodan i treći koncert u New Yorku – uslijedila sredinom listopada, uz vrlo visoku cijenu ulaznica. Probe su održavane u Parizu, a uključivale su nenajavljeni nastup u klubu La Tribendo te jedan zatvoreni koncert za članove jednog investicijskog fonda, što je izazvalo gnušanje svih rock’n’roll »pravovjernika«. No, mašinerija Stonesa uvijek je užasno skupa, stoga valja brinuti o prihodima.
Najava novog »greatest hits« albuma, kao uvida u ove nastupe, pod nazivom »Grrr!« koji se pojavio na tržištu dva tjedna prije prvog londonskog koncerta, uslijedila je objavomdvije nove pjesme koje se nalaze na toj best off kompilaciji.
Nakon ova četiri koncerta, postavlja se pitanje daljnje budućnosti Stonesa. Naravno, biologija čini svoje, iako se to nije dalo iščitati na upravo održanom koncertu, više nitko razuman ne očekuje najave novih višegodišnjih turneja s više stotina koncerata, svidjelo se to fanovima ili ne, no to naprosto više fizički nije moguće. Da je tome tako, svjedoči i indikativno duga pauza između recentnih londonskih, te američkih nastupa koji slijede slijedeći mjesec. No, glasine ipak govore o turneji 2013., sa znatno manje koncerata – navodno opet bez Hrvatske, nama najbliža lokacija bit će Milano – te s navodnim nastupom na nekim (Glastonbury?) festivalima.
Novim pjesmama i live nastupima kao što je bio ovaj preksinoćnji, Stonesi na najbolji mogući način pokazuju da je moguće biti rocker i u sedamdesetima, makar i s promijenjenim društvenim statusom, a na kritike dežurnih gunđala i profesionalnih skeptika »kako to oni ionako sve rade radi love«, odgovor je vrlo jednostavan: da, novac sigurno može promijeniti način rada i društveni status, da, možemo ih posprdno nazivati rock’n’roll aristokracijom, ali je u njihovom slučaju očito da novac i pozicija u društvu ne utječe na prestanak njihove kreativnosti, te da se mladenačka nepopustljivost i beskompromisnost iz londonskih šezdesetih očito može uspješno prenijeti i u sedamdesete godine njihova života.
Pedeset godina i više od 5 mjeseci od njihova prvog nastupa u čuvenom Marquee clubu, tada kao Brian Jones & Mick Jagger & Keith Richards, Stonesi su par europskih nastupa, sasvim prirodno, odlučili održati kod kuće, tamo gdje je sve i počelo. Londonska O2 Arena bila je sasvim logičan izbor. Nekoliko dana prije prvog nastupa bend je službeno objavio da na koncertu neće biti predgrupe te potvrdio višetjedne glasine kako će se kao specijalni gosti na koncertu pojaviti Bill Wymann i Mick Taylor, što je samo povećavalo znatiželju.
Pozornica u O2 Areni za ovu je prigodu napravljena u formi njihova čuvenog jezika, pomalo dalijevskog dizajna, time da je donji dio usnice predstavljao krug oko najvjernijih obožavatelja. Dvorana je bila puna, s otprilike 20 tisuća ljudi. Jedina slobodna mjesta mogla su se vidjeti u reprezentativnim ložama, a publika je bila u rasponu od dvadesetogodišnjaka do gospođa u najboljim godinama koje su nekadašnja mjesta pod nazivom »Im with the band« sada zamijenile ulogama bakica, uspješnih menadžerica ili dobrodržećih kućanica.
Posveta šezdesetima
– And Now, Ladies and Gentleman, The Rolling Stones! U masi brojnih iznenađenja ove večeri, prvo je bilo izbor »I Wanna Be Your Man«, njihova drugog singla iz 1963. kao uvodne pjesme. Taj Lennon/McCartney uradak bio je samo uvod i u iduće dvije pjesme »Get Off Of My Cloud« i »It’s All Over Now«, koje bend nije izvodio desetljećima, a koje su predstavljale njihovu posvetu ranim šezdesetima. Iako su sve tri pjesme izvedene žestoko, u najboljoj koncertnoj maniri, stekao se dojam da su i bend u tom uvodnom dijelu bili malo suspregnuti. No onda je čuveni Keithov gitarski uvod u »Paint It Black« srušio sve komunikacijske barijere. U tom trenutku bend se kompletira na stageu, izlaze prateći vokali Lisa Fischer i Bernard Fowler – gost Rijeke prije nekoliko tjedana – te počinje koncertno ludilo. Slijedi »Gimme Shelter«, predivna pjesma koju je Richards napisao jedne olujne noći u Londonu, uznemiren sumnjama što rade Jagger i Keithova tadašnja djevojka Anita Pallenberg u pauzama snimanja filma »Perfomance«…
Prvi je gost čuvena Mary J. Blidge. Duet s Jaggerom prepun je međusobnog glasovnog nadmetanja i erotskog naboja – Mary je elegantna, sva u crnom, glasovno izuzetno potentna. Slijedi malo smirivanje s »Wild Horses«, svi su članovi izuzetno raspoloženi, čak se i Charlie Watts stalno smije, kemija je vidljiva prostim okom. Jagger se u uvodnom dijelu zahvaljuje publici što je tolike godine uz bend, duhovito navodeći kako im je od Dartforda (dio Londona gdje su počeli) do Grennwicha (dio Londona gdje je O2 Arena) trebalo 50 godina.
Dvorana na nogama
Prvi vrhunac večeri predstavlja uvod u »It’s Only Rock ‘N’ Roll«, kad Mick poziva bivšeg člana benda – Billa Wymana. Na njegov izlazak dvorana je na nogama i pljesak ne prestaje, emocije su na vrhuncu. Bill Wyman odredio je svoju poziciju na kojoj je bacio sidro te se ovu i iduću pjesmu nije micao. Opći je dojam promatrača da su sadašnji članovi benda u fizički boljem stanju nego bivši.
Ali onda slijedi »Honky Tonk Women«, Bill i dalje nepomično pumpa po basu, u onom svom stavu kao da mu je malo neugodno što je tu, a cijela je dvorana na nogama. Jedna od najvećih Stones pjesama svih vremena jednako je poletna i ritmična i nakon više od 30 godina. Chuck Level dobija priliku i za nekoliko njegovih trenutaka slave.
Inače, zvuk benda je nešto grublji nego na posljednjim turnejama, brass section je sveden na Tima Ricea i čuvenog Bobbyja Keyesa, a i pratećih vokala je manje za trećinu. No, sve zvuči odlično. Mick sredinu koncerta koristi za predstavljanje benda, uspijeva Charlija dovući do pola pozornice, naravno ne i dalje, zapažamo da Lisa Fisher od posljednje turneje nije previše pazila na liniju, minica više ne dolazi u obzir, sada duga crna haljina prekriva gotovo sve čega ima previše… Slijedi Keithovih pet minuta, najprije »Before They Make Me Run«, a potom i »Happy«.
Furiozna završnica
Nema vremena za sređivanje dojmova, slijedi furiozna završnica: najprije »Start Me Up«, onda »Tumbling Dice« te potom »Brown Sugar«. Posljednja traje onoliko dugo koliko im treba da pokažu da još uvijek iskreno uživaju u ovome što rade. Njihova nasmiješena lica na ekranima iznad stagea te međusobna komunikacija govore više od svega. Mick neprestano trči, pleše, skače, ima zadivljujuću energiju, stas kao pubertetlija, Charlie, kao i zadnjih 50 godina drži ritam precizno i čvrsto, dok Keith pokazuje da su ćakule o artritisu samo ćakule. Ronnie Wood? Slikovito rečeno, ako su Jagger i Richards Lionel Messi, onda je Ronnie Wood Xavi. Sve jasno.
Kraj službenog dijela, koji je trajao više od dva sata, zatvara »Sympathy For The Devil«, Jagger u crnom plaštu, cijela dvorana je na nogama, »groopies« iz šezdesetih padaju po tribinama pijane, njihove im kćeri pomažu ustati, unuke se vjerojatno čude gdje su to baka i mama izašle večeras, ludilo. Svi znamo da nije gotovo, da ima još, slijedi bis i »You Can’t Always Get What You Want«, praćeni zborom, cijela dvorana pjeva, dodatnih petnaestak minuta zatvara »Jumpin’ Jack Flash«.
Preksinoćnji koncert nije bio klasičan Stones koncert, bio je to više party u povodu rođendana na koji si pozvao sebi drage ljude da se zajedno proveselite. Količina emocija bila je strahovito velika, ali bez imalo potrebe za nostalgičnom prošlošću, budući da je Stonesi žive i u sadašnjosti.
Je li to posljednja turneja najvećeg rock’n’roll benda svih vremena? Možda, ali zar to nismo pomislili i kada su došle najave turneja koje su uslijedile 1990., 1994., 1997., 2004. i 2007. godine? Jedan je prijatelj na konstataciju da je ovo sigurno zadnji koncert Stonesa koji ću vidjeti u životu rekao: »Nema šanse, oni će nadživjeti sve nas!« Ako su Brian Jones i Ian Stewart negdje odozgo (vjerojatno zabijeni od droge i alkohola ) gledali preksinoćnji koncert, mora da su bili zadovoljni. Zastava rock’n’roll odmetništva još uvijek vijori…
