UZ NASTUP U ZAGREBU

The Pixies: Gitare dižu na noge, ritam sekcija je jaka, a rifovi – ubitačni

Marinko Krmpotić

Glazbeno Pixies ostaju na znanim im teritorijima indie, alter i psihodeličnog rocka nudeći ili agresivne žestice idealne za izbacivanje viška energije ili pak nešto umjerenijem ritmu okrenute pjesme 

Iako nije nimalo dvojbeno da su The Black Keys od svih izvođača INmusic festivala trenutačno najviše »in«, isto je tako sigurno da će najviše emocija, pogotovo kod onih generacija ljubitelja rock glazbe koji su na granici zrelosti, izazvati nastup američkog sastava Pixies, grupe koja je, smatraju mnogi, tamo devedesetih spasila rock glazbu i s četiri objavljena albuma u razdoblju od 1988. do 1991. godine »skrivila« rast i razvoj alternativnog rocka omogućivši time kreativni uzlet čvrstog rocka devedesetih godina prošlog stoljeća.    Grupu u siječnju 1986. u Bostonu osnivaju pjevač i gitarist Black Francis i gitarist Joey Santiago kojima se vrlo brzo pridružuju bas gitaristica Kim Deal i bubnjar David Lovering. Ova četvorka voli različite vrste rock glazbe, a cilj im je kroz što žešći glazbeni izraz stvoriti nešto novo i drugačije. Prvi diskografski istup je mini LP kojeg pod nazivom »Come On Pilgrim« objavljuju 1987. privukavši ponajprije pažnju rock kritike. Slijedi potom godinu dana kasnije odličan debi album »Surfer Rosa« kojeg producira Steve Albini i koji oduševljava europsku publiku pa ga čak časopisi Melody Maker i Sounds proglašavaju albumom godine. Album »Doolitle« (1989) odmak je od žestine što se sviđa širem krugu publike pa postaju sve poznatiji i cjenjeniji, a taj rast nastavljen je 1990. godine albumom »Bossanova« koji ide do trećeg mjesta u Engleskoj, ali tek 70-og u SAD-u pa je sve jasnije kako ih Europa voli, a kod kuće su srednje uspješni. Možda se i zbog toga nakon albuma »Rompe le Monde« (1991) raspadaju, a članovi kreću u solo karijere pa tako Black Francis pod imenom Frank Black objavljuje nekoliko solo albuma, dok Kim Deal nastavlja rad u grupi Breeders.   

Vrag mu ne da mira




No, sjeme koje su posijali vrlo je snažno i na njihovim albumima inspiraciju crpe Kurt Cobain i Nirvana, Radiohead, The Strokes i Weezer, a vrlo pohvalno o njihovoj glazbi izražavaju se i U2, PJ Harvey pa čak i David Bowie koji je njima bio uzor! Usprkos svim tim pohvalama The Pixies ne razmišljaju o obnovi rada sve do 2004. godine kad u travnju održavaju povratnički koncert i kreću na svjetsku turneju koja pokazuje da ih njihovi vjerni obožavatelji nisu zaboravili. Od tog trenutka Pixiesi gotovo da i ne rade drugo do li idu na turneje pa ubrzo svima postaje jasno kako imaju poteškoća s kreativnošću jer, očigledno, nisu u stanju napraviti novi album, već tek tu i tamo poneku pjesmu. I dok je dio njihovih fanova nestrpljiv i u čudu se pita zašto ne rade novi album kad već sviraju, dio drži da je možda i bolje da se kultni status izgrađen na četiri studijska albuma ne dovodi u pitanje. 


   Ipak, Blacku vrag ne da mira i prošle godine pod nazivom »EP1« i »EP2« objavljuju dva mini LP-ja u vinilnom i downlowd obliku, a da se nešto krupno zbiva postaje jasno kada sredinom lipnja prošle godine basistica Kim Deal, na veliko razočarenje fanova, napušta grupu. Black joj pronalazi zamjenu, a početkom ove godine grupa objavljuje i treći mini album pod nazivom »EP3« da bi u travnju ove godine sav materijal snimljen na ta tri mini LP-ija bio objavljen kao njihov peti studijski album pod nazivom »Indie Cindy«. Nažalost, povratnički album stvoren 23 godine nakon »Rompe le Monde«, ni kritika ni publika ne prihvaćaju s oduševljenjem. Najbolje rezultate ostvarili su na listama nezavisnih albuma – u Engleskoj drugo, u SAD-u treće mjesto. Ipak, ti su rezultati više posljedica interesa za novim albumom Pixiesa, n e odraz posebne vrijednosti te ploče. 


   Minus albuma svakako je u tome što je zahvaljujući prethodnim izdanjima tri mini albuma svatko tko voli Pixiese već znao za ove pjesme pa je izostala čarolija novog. Za prave Pixies fanove veliki je nedostatak i to što nema pratećeg, nekad i glavnog vokala osebujne bas gitaristice Kim Deal. Ipak, najveće su primjedbe bile usmjerene na činjenicu da nove pjesme ne sadrže u sebi onu notu provokativnosti, originalnosti i posebnosti kakvu su imali njihovi albumi s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Umjesto eksperimenta sada je tu rutina, umjesto borbe protiv sustava sve skupa djeluje kao da su Pixies postali njegov dio, a dobro snimljena i producirana glazba djeluje odviše polirano u odnosu na provokativnosti i svježinu »Surfer Rose« i ostalih albuma.   

Omiljeni svemirci


No, bez obzira na sve ipak su to Pixies što se osjeti u svakoj pjesmi ovog albuma. Tekstualno Black ostaje u okvirima svojih poznatih poetskih preokupacija koje i dalje iznosi kroz često bizarne, nerealne i fragmentarne stihove govoreći o njemu omiljenoj temi svemiraca (»Greens and Blues«, »Andro Queen«), nasilju (»Silver Snail«, »Blue Eyed Hexe«), zločestim i njemu privlačlnim djevojkama (»Indie Cindy«, »Magdalena 138«) ili pak apokaliptičnim polu-horror, polu-biblijskim vizijama poput one u pjesmi »Snakes«. Glazbeno Pixies ostaju na znanim im teritorijima indie, alter i psihodeličnog rocka nudeći ili agresivne žestice idealne za izbacivanje viška energije (»What Goes Boom«, »Bagboy«, »Magdalena 138«, »Blue Eyed Hexe«) ili pak nešto umjerenijem ritmu okrenute pjesme (»Greens and Blues«, »Ring the Bell«, »Another Toe In Ocean«). Sve to odsvirano je znalački i uvjerljivo i svakako se može dopasti ljubiteljima rock glazbe jer gitare i dalje dižu na noge, rifovi su ubitačni, ritam sekcija jaka i moćna. Istina, Pixies nisu revolucionarni kakvi su bili pred četvrt stoljeća, ali je taj nedostatak i logičan s obzirom na godine koje su protekle. No, to ne znači da ih neće biti itekako lijepo vidjeti i čuti na zagrebačkom koncertu. Ipoak je riječ o legendama suvremenog rocka, grupi koju su po snazi utjecaja mnogi opravdano uspoređivali s grupom Velvet Underground koja je kjrajem šezdesetih stvorila albume na kojima su se napajali rockeri dva-tri desetljeća nakon toga. Pixiesi su »stvorili« rock devedesetih, a njihov utjecaj na mnoge grupe s početka novog tisućljeća itekako je uočljiv pa čak samo i zbog toga treba pogledati grupu koja je bila i ostala simbol otpora kičastom popu i skretanju rocka u zabavnjačke vode.