AMERIČKI BEND ODRŽAO JOŠ JEDAN KONCERT ZA PAMĆENJE PRED HRVATSKOM PUBLIKOM

The National potvrdili kultni status

Vedrana Simičević

»Zborno« pjevanje iz publike nastavilo se tijekom cijelog dvosatnog  koncerta sve zagrijanijeg benda, koji je publici uz ponajbolje pjesme s  odličnog »High Violeta«  darovao i mnoštvo skladbi s također izvanserijskog »Boxera«, pa i pokoju numeru sa starijih i »žešćih« albuma »Aligatora« i »Sad Songs for Dirty Lovers«.



ZAGREB Bez ijednog plakata, Boćarski dom, u koji stane nešto više  od tri tisuće ljudi, bio je gotovo rasprodan dva tjedna prije trećeg po redu hrvatskog koncerta The Nationala.


Takvu dozu samopouzdanja koncertni promotori rijetko si dopuštaju  i za najveća imena, no Mate Škugor dobro je pamtio 2007. godinu i  koncert u Pauku na kojem je publika znala većinu pjesama tada još uvijek relativno nepoznatog indie/americana benda.


The National, poneseni činjenicom da ih je još 2004. godine u Zagrebu fanatično podržalo pedesetak vjernih fanova, u hrvatsku su metropolu već tri godine kasnije došli predstaviti i svoj četvrti album »Boxer«,  kojim će se potom ubrzo  i probiti na ljestvice najboljih albuma godine.  No ako je u svijetu u posljednje tri godine i dalje bujala njihova popularnost, u Hrvatskoj je rasla bar tri puta brže, što se najbolje moglo vidjeti kad su ove nedjelje, nakon predgrupe  Phosphorescent i dva sata  kašnjenja, petorica glazbenika praćena puhaćim duom napokon izletjela na pozornicu Boćarskoga doma, a  tri tisuće ljudi s njima uglas zapjevalo svaku riječ uvodne numere »Runaway«, jedne u nizu prekrasnih  balada s posljednjeg albuma »High Violet« koji sastav upravo i predstavlja na turneji.




»Zborno« pjevanje iz publike nastavilo se tijekom cijelog dvosatnog  koncerta sve zagrijanijeg benda, koji je publici uz ponajbolje pjesme s  odličnog »High Violeta«  darovao i mnoštvo skladbi s također izvanserijskog »Boxera«, pa i pokoju numeru sa starijih i »žešćih« albuma »Aligatora« i »Sad Songs for Dirty Lovers«.


Iako takvu pomalo neobičnu popularnost jednog indie rock benda  neki rado tumače zaokretom prema »običnijem« mainstream zvuku,  izrazito melodične mračne balade koje se s lakoćom »uvlače pod kožu«,  osebujni upečatljivi bariton frontmana Matta Berningera i sviračka uigranost braće Aarona i Brycea Dessnera te Bryana i Scotta Devendorfa,  kombinacija su koja i uživo bez problema tjera trnce niz leđa ponajviše  na odličnim atmosferičnim »laganicama« poput »Afraid of Everyone«  ili »Sorrow«.


Vrhunci simbioze publike i na trenutke manično-depresivnog Berningera svakako su bili svojevrsni zaštitni znakovi benda – »Slow Show« i  »Fake Empire«, a veliko finale upečatljive večeri s čak dva bisa, ponovljena, akustična verzija »Vanderlyle Crybaby Geeks« koju je cijelu, bez  Berningerove pomoći, otpjevala publika.  


– Više fanova imamo u ovoj prostoriji nego u Ohiu – zaključio je karizmatični frontman, ponovo začuđen vjernošću hrvatske publike koja  će se nesumnjivo moći pohvaliti da je svjedočila razvoju danas već velikog svjetskog benda.