Foto: Marin Aničić
Afiniteti nam se mijenjanju iz mjeseca u mjesec. Isto tako i životne situacije, razmišljanja i svjetonazori i spoznaje, a i muzika koju radimo. Svaki singl nam je drugačiji i vjerojatno će i sljedeći biti nešto drugačiji jer i rastemo i surađujemo s različitim glazbenicima
Akustični opatijski ženski duo The Blondes, odnosno Emanuela Lazarić Ella i Kristina Radovčić Kiki, iza sebe imaju brojne koncertne nastupe, a pjesmom Paralelni svijet, za koju su nedavno snimile i spot, osvojile su nagradu publike na 19. Večerima dalmatinske šansone u Šibeniku.
Ljeto broji svoje posljednje dane, kakvu biste mu ocjenu dale?
KIKI: Ljeto? Zar je bilo neko ljeto? Ljeto me nekad asociralo na mir u glavi, sjedanje na motor, odlazak na Jug bez plana, povjetarac, bijele oblake koji putuju dok ležiš na plaži i čuješ graju djece u moru. Ovog ljeta svirale smo gotovo svaki dan, daleko je to od mira… Recimo da sam se trudila priuštiti ljeto svojoj kćeri Dori i s podočnjacima ispod tamnih naočala i osmjehom na licu odlazila s njom ujutro na more. Zapravo, koliko god teško bilo to ustajanje i odlasci na plažu, provoditi vrijeme s njom u njezinom dječjem filmu najviše me opuštalo. A ljeto u pravom smislu Blondama tek dolazi sada u rujnu, kad su turisti pošli kućama, svirke opadnu i lijepo vrijeme potraje.
KIKI: Uf, pofarbala sam se u crveno nedugo nakon što smo se nazvale The Blondes. Nisam mogla podnijeti pritisak tog okvira. A i sad ako mi dođe promjeniti ću boju kose. Pa i Pink nije uvijek roza, šta ne?
ELLA: Ako gledamo po broju nastupa, mislim da smo oborile rekorde. Svirale smo zaista svuda – od većih manifestacija, klupskih svirki do hotelskih terasa. Uglavnom kvalitetan kondicijski trening, i naradile se jesmo, ali smo i jako zadovoljne jer vidimo rezultate.
KIP K’O SVJETIONIK
Iza vas je uspješan nastup na 19. Večerima dalmatinske šansone, na kojoj ste nagrađene za najbolju kantaotorsku pjesmu. Što vam znači nagrada?
KIKI: Ništa i sve. Ništa jer je to samo kameni kipić kojeg smo trenutno dobile od nekih stručnih ljudi i na kojeg se ne trebamo obazirati jer on nije konstanta. On je potvrda samo ovog sadašnjeg trenutka. Treba raditi, stvarati, igrati se, otkrivati da bi mogle napisati još dobrih pjesama i u budućnosti. S druge strane on je sve, zato jer kao što mnogi znaju, ostavile smo svoje struke, arhitekturu i dizajn interijera da bi se bavile glazbom usprkos mnogim »hereticima« oko nas, ali mi nekako vjerujemo da je ovo naš put. Iskrene smo, ne podvaljujemo ljudima poluproizvode zbog novaca.
Stvaramo pjesme zbog ljubavi i potrebe. I cijeli proces prolazi kroz naše prste dok nismo skroz zadovoljne, a super je što imamo pozitivan feedback i možemo živjeti od toga, ali opet, postoje oni neki dani kad ti se nekako izmakne tlo pod nogama, kad sumnjaš u svoje odabire, i kad sve svoje odluke propitkuješ, zašto, kako, kuda, možda sam… E onda će dobro doći ovaj kipić, da zasvijetli k’o svjetionik.
Jeste li očekivale da će »Paralelni svijet« tako dobro odjeknuti među šibenskom publikom?
KIKI: Krenimo od početka. Kada kreneš stvarati pjesmu, najbitnije je da nisi opterećen pitanjem da li će se svidjeti publici i da li ćeš ispuniti njihova očekivanja. Najbitnije je da ispuniš vlastita očekivanja i da uspiješ na najbolji način iscijediti iz sebe i pretočiti u pjesmu sve što si htio. Kada sam konačno jedne noći posložila, zaokružila i snimila na mobitel »Paralelni svijet« htjela sam iskočiti iz kože od uzbuđenja. Takav adrenalin da bi najradije nazvala Ellu i pustila joj pjesmu odmah… To je to. Takav isti osjećaj se onda poskrivečki nadam da će izazvati u ljudima, dakle, nadale smo se.
ELLA: Zanimljivo je to da i strancima izvodimo naše pjesme, i da uvijek reagiraju na to što izvodimo, iako ne razumiju ni riječ. To je samo dokaz, ili te muzika dotakne ili ne, a »Paralelni svijet« je pjesma u kojoj ima jako puno emocije, i to je ono najvažnije što publika očekuje od izvođača.
Iako se posljednje tri godine bavite isključivo glazbom, nalazite li još vremena za dizajn interijera, odnosno arhitekturu?
KIKI: Arhitektura je isto velika ljubav koja me je malo povrijedila pa sam se iz nje povukla na neko vrijeme, što ne znači da se neću opet njom baviti ako me nešto zbilja zaintrigira. Zapravo bih i voljela. Lijep je osjećaj stati pred zgradu koju si nekad crtao i gledao na papiru i koja je sada tu, stvarna, opipljiva i na koju si ponosan.
ELLA: Ma dizajnerski mozak uvijek nešto smišlja, makar premjestila policu ili ofarbala zid. Za nešto više stvarno sad nemamo vremena, prije bih sama adaptirala stan od građevinskih do dizajnerskih radova, ali tome se zaista treba posvetiti, kao i svemu sto želiš dobro napraviti.
PLES NA PLUS 40
Za pjesmu ste snimile i video spot, recite nam nešto o tome.
– Spot, kao i svaki do sada, snimile smo u suradnji s našim dragim genijalnim prijateljima, umjetnicima Irom Tomić i Johnom Kardumom koje iznimno cijenimo i zahvalne smo im što su pomogli neke naše zamisli provesti u djelo na samo njihov, karakterističan način. »Zeznuo« nas je u startu aranžer Zvjezdan Ružić koji je napravio pomalo filmski aranžman pjesme pa smo se odlučili napraviti pravi mali četverominutni film.
Sniman je u Dalmatinskoj zagori ovog ljeta na ravnoj cesti nalik američkoj ruti 66 između Sinjskog Obrovca i bosanske granice. Mi nismo glavni akteri filma, mi smo samo putnici/pomagači. Glavni glumci su glazbena balerina koja traži svoju ljubav i njezina ljubav, muzikant na navijanje. Njih su utjelovili plesači na svili Antonija Vuletić i Dario Zvornik koji su usred Dalmatinske zagore plesali na svili na 40 stupnjeva.
I naravno glavni sporedni glumac prijatelj Albano – koji predstavlja pohlepno, materijalističko suvremeno društvo lažnog morala koje ide naprijed i grabi sve pred sobom. Ovaj filmić bi kategorizirala pod ljubavnu fantastiku. Svakako pogledajte na youtubeu.
Što sljedeće možemo očekivati od vas?
KIKI: Što se glazbe tiče, ne znam. Afiniteti nam se mijenjanju iz mjeseca u mjesec. Isto tako i životne situacije, razmišljanja i svjetonazori i spoznaje, a i muzika koju radimo. Svaki singl nam je drugačiji i vjerojatno će i sljedeći biti nešto drugačiji jer i rastemo i surađujemo s različitim glazbenicima. Glazba je umjetnost, a umjetnost bi po meni trebala značiti slobodu, ne? Biti slobodan u glazbi i ne opterećivati se formom i kalupom albuma na kojem će sve te pjesme jednog dana biti, je prekrasno. A i onako i ovako, oduvijek mi je najdraža bila eklektika.
Proslavile su vas obrade. Kada će broj autorskih pjesama premašiti broj obrada?
KIKI: Uf, sviramo covere od kad sviramo gitaru i jedna i druga, dakle od osnovne škole… Znači trebat će puno vremena da se to nadmaši. Nije lako živjeti od glazbe i samostalno ulagati u nju poglavito kada živiš sam i imaš dijete. Kada bi izdavačke kuće financijski uskakale, sve bi bilo puno lakše i imale bi sad ispred nas album o kojem biste nam postavljali pitanja.
RECIKLIRANJE ODJEĆE
Imate osebujan stil odijevanja. Tko odlučuje što ćete odjenuti za nastupe?
Nosite li se tako i privatno?
KIKI: Inače ne nosim tabletiće, ali, da, znam kombinirati nespojive stvari. Još pred šesnaest godina nosila bih maminu staru bundu, poderane traperice, rukavice bez prstiju, bikerske čizme i imala sam pola obrijane glave tada kad su se ljudi zgražali na to. Sada je obrijana glava i sve to skupa main stream, i nije fora. Dakle za par godina ljudi će nositi tabletiće.
ELLA: Kako kad. Ovisi o raspoloženju, bitno da se u tome osjećam ugodno. Mislim da zbog toga nikad neću dospjeti u top 10 najbolje odjevenih žena u Hrvatskoj.
Kakav vam je plan nastupa za dalje?
