Već dvadeset godina sviraju u nepromijenjenoj postavi i s drugačijim filmom u glavi od onog što se od njihovog samog početka odvijalo na domaćoj i regionalnoj glazbenoj sceni. I tijekom tog razdoblja postali su zaštitno lice domaće, regionalne i svjetske surf scene. Izdali su četiri studijska albuma, dvostruki album uživo, jedan dokumentarni film te jedan koncertni film, dobitnici su nekoliko nagrada što struke, što publike, njihove skladbe nalaze se na kompilacijama koje su objavile razne etikete diljem svijeta, imaju brojne suradnje s velikim i priznatim licima domaće i svjetske rock scene, recenzije albuma objavljene su u magazinima i dnevnim novinama poput Uncuta, Q-a, Sunday Timesa, The Suna, imaju ugovore s kultnim underground etiketama, kao i onaj s major labelom Warner Music, svirali su brojne koncerte uzduž i poprijeko Europe, te bili na turneji po Novom Zelandu. Oni su Dinko Tomljanović, Dalibor Pavičić, Lada Furlan Zaborac i Hrvoje Zaborac, odnosno The Bambi Molesters. No, najvažnije od svega i danas, baš kao i 1994. kad se rodio bend, je to da najviše od svega guštaju u glazbi koju stvaraju. Baš kao i njihova publika.

Propuštene prilike

Uskoro slavite značajnu obljetnicu – 20 godina postojanja. Zabavljate li se još uvijek?

  LADA: Očito je tako, jer inače ne bismo opstali tako dugo. Kako su nam se druge obaveze u životu povećale, čini mi se da nekako sve više cijenimo vrijeme posvećeno bendu i sviranju.

  DALIBOR: Rekao bih da na neki način uživamo i više nego prije, s obzirom da smo savršeno svjesni da sve skupa ima smisla jedino ako se dobro zabavljamo. Uspjeh, na način kako se medijski definira, nam nije pretjerano bitan.

  HRVOJE: Da nam je netko jako optimističan 1994. godine rekao da ćemo u Hrvatskoj slaviti 20 godina postojanja grupe imena The Bambi Molesters, i to svirajući surf rock glazbu, mislio bih da ipak malo pretjeruje.

  DINKO: Uglavnom, meni često zna biti zanimljivo malo izokrenuti ritmove u nekim pjesmama, to mi je sad najzabavnije. Trudim se najprije sebe zabaviti…

  Postali ste svojevrsno zaštitno lice domaće, regionalne i svjetske surf scene. Kad podvučete crtu, jeste li zadovoljni? Ima li nešto za čim žalite?

  DALIBOR: Naravno da smo zadovoljni. Dvadeset godina u neizmijenjenoj postavi je uspjeh sam za sebe. Većina brakova ne opstaje tako dugo. Postoji dosta propuštenih prilika u tih 20 godina, ali s druge strane imali smo i dosta sreće. Kako bi Hrvoje u šali rekao: »Da nas sad otjeraju, dobro smo prošli«.

  HRVOJE: Prvi album »Dumb Loud Hollow Twang« iz 1997. godine snimali smo ilegalno u kazalištu ZKM i to 16 pjesama za 3 sata, jednu za drugom, gotovo sve uživo, bez preslušavanja. Danas bismo možda ipak odvojili barem cijelo popodne, a i pitali bismo ravnateljicu za dozvolu.

  LADA: Razvoj benda vjerojatno je iz nekih razloga bio baš takav kakav je bio. Bilo je nekih propuštenih prilika ili možda krivih odabira, međutim, nema neke prevelike koristi od razmišljanja unatrag. Mislim da smo puno stvari, nesvjesno, učinili baš kako treba, tako da smo čitavo vrijeme na nekom svom putu.

  Sjećate li se prvih nastupa, kako je publika tada reagirala na vašim koncertima? Ipak je tada bilo pomalo neobično da četvero glazbenih istomišljenika iz Siska formira surf bend? I zašto baš surf rock?

  HRVOJE: Publika se od prvih nastupa zabavlja na našim koncertima, a i mi zajedno s njima. Pogodi se na svakom koncertu nekoliko trenutaka kad svi zajedno odemo negdje daleko. To je to – zbog toga i postoji glazba, da nas barem na trenutak odvoji od sada, od tu, od nas.

  DALIBOR: Na ovim prostorima je i električna gitara čudo. Zašto surf? Zašto bilo kakva glazba, a ne recimo nogomet.

  LADA: U počecima je publika djelomično bila zbunjena, međutim, nekako mi se čini da energija koju naše pjesme imaju vrlo lako dopre do ljudi na koncertima. Instrumentalna glazba nije pretenciozna, ona svakome dopušta da je doživi na vlastiti način i mislim da je i to nešto što privlači slušatelje. Što se tiče glazbenog ukusa, ni u trenutku okupljanja, ni danas, ne bi se moglo reći da slušamo istu glazbu, ali ukusi nam se djelomično preklapaju, postoje izvođači koje svi volimo… Surf je svima nama u počecima bio sasvim nov i svjež žanr. Dinko je prvi krenuo tim smjerom, ali nekako mi se čini da nas je tom zvuku, između ostalog, i privukla i njegova izravnost.

  DINKO: Ja sam imao jednu kompilaciju surfa »Wail on the beach« koja se jako dopala Daliboru i meni, bio nam je fora zvuk i sva ikonografija oko toga. Ja dotad nisam uopće bio čuo za nekakav instrumentalni surf, znao sam samo za Beach Boyse, a ovo je bio jedan lud zvuk, poslije sam saznao kako se zvao. Reverb. Skidali smo stvari, radili svoje, našli smo Ladu i Hrvoja, nabavili smo dobru opremu i počeli zvučati uvjerljivo, barem meni, kao pravi bend.

  U nepromijenjenoj ste postavi već 20 godina. Kako funkcionirate? Kako rješavate razmirice? Kako funkcionira bračni par Zaborac unutar Molestersa?

  HRVOJE: Sama činjenica da smo u nepromijenjenoj postavi od početka govori da dobro funkcioniramo i kvalitetno rješavamo probleme. Na istim zasadima funkcionira i navedeni par. Hehe.

  DALIBOR: Nekih posebnih razmirica se ne mogu sjetiti. Uglavnom netko zna biti manje ili više nervozan nakon dužeg vremena provedenog na turneji i u kombiju. Uglavnom smo svi svjesni kome što smeta i nastojimo se prilagoditi.

   LADA: Funkcioniramo kao četiri odrasle osobe… To je već dobar početak. Sada se već toliko dobro poznajemo da svatko od nas zna što može očekivati od ostalih, u smislu sviranja, ali i običnih, svakodnevnih stvari. Nekako su se prirodno raspodijelile uloge u i oko benda, i mislim da nam to dosta olakšava stvari. Svatko od nas doprinosi bendu kroz vlastitu individualnu kreativnost.

Bez fige u džepu

Posljednjih nekoliko godina imate i pridružene članove. Gdje ste ih »našli« i kako funkcionirate s njima?

  LADA: Sve suradnje koje smo ostvarili dogodile su se nekako prirodno i traju i na glazbenoj i na nekoj običnoj, »ljudskoj« razini. U proširenoj postavi su Luka Benčić na klavijaturama, zatim Andrej Jakuš i Ozren Žnidarić, koji čine brass sekciju. Luka se odlično snalazi u ulozi klavijaturista, a mijenjao je također i mene na basu dok sam bila na porodiljnom. Super se uklopio, iako se radi o ulozi dosta različitoj od one frontmena u njegovu matičnom bendu, odličnim My Buddy Moose. Dinamika odnosa u bendu je drugačija kad sviramo i nastupamo u proširenoj postavi, pjesme zvuče svježije i nama zanimljivije. U tom smo smislu otvoreni za suradnje, tako da se nadam da će se i ove dosadašnje nastaviti.

  DALIBOR: Andrej je s nama što na sceni, što na snimkama već zadnjih 10 godina. Dosta toga smo zajedno prošli. Većinu aranžmana za duhače je upravo on složio. Ozren i Luka su nešto kraće od Andreja u bendu, ali su jednako bitni s obzirom da svatko od njih daje svoj osobni pečat cjelokupnoj zvučnoj slici benda.

  DINKO: Luku znamo već 10-ak godina, čini mi se, i bojim se da možemo reći da je razvidno da definitivno postoje različita, lako razlučiva razdoblja prije i poslije Luke. Ustvari, još traje razdoblje s Lukom, tako da ovo poslije Luke ne drži vodu, al’ znaš na što mislim…

  Objavili ste pet studijskih albuma, dvostruki album uživo, jedan dokumentarni film, te jedan koncertni film, vaše skladbe se nalaze na kompilacijama raznih etiketa diljem svijeta, imate suradnje s velikim i priznatim licima domaće i svjetske rock scene, kao što su The Cramps i R.E.M. Jeste li mislili da će vaša priča tako teći? Kako je tekao prvi razgovor s diskografima?

  HRVOJE: Mislim da smo imali veliku sreću da su naša prva dva izdavača bili Zdenko Franjić iz Slušaj Najglasnije i Igor Banjanin iz Dirty Old Town. Ako itko od izdavača nema figu u džepu, onda su to njih dvojica. Prva dva albuma baš s tim etiketama bila su nam velika potvrda i poticaj za dalje.

  DINKO: U Ivanić Gradu negdje 1996. sviramo na nekom punk festivalu, dolazi nam Igor Banjanin i kaže da bi nam htio objavit’ ploču. Naravno da smo ga pitali je li on siguran. Ne sjećam se više uvjeta dogovora, ali siguran sam da je svima išao u korist, takvi smo kao ljudi.

Sve je dio puta

Dobitnici ste Porina, Statusa i Crnog mačka. Bili ste nominirani za European Independent Album of the Year. Recenzije albuma izašle su novinama poput Uncuta, Q-a, Sunday Timesa, The Suna… Koliko ta priznanja i kritike utječu na bend? Imaju li ikakvog utjecaja na publiku? Imaju li utjecaja na diskografe u smislu boljih uvjeta i imaju li odraz na broj svirki?

  DINKO: Tko je ono rekao: »Ja volim dobivati nagrade«? Naravno da je jača fora kad ti u novinama piše da ti je ploča fora, a nikako nije fora kad te popljuju. To ujedno može biti iskorišteno i za čeličenje karaktera pod stare dane. Dalibor uvijek kaže: »Nova ploča mora biti bolja od prethodne, inače nema smisla«. I uvijek i bude, meni je zadnja najbolja.

  Zapravo ste jedan od rijetkih domaćih bendova koji se mogu pohvaliti s inozemnom karijerom. Tu je ugovor i s kultnim underground etiketama, kao i onaj s major labelom Warner Music, brojni koncerti uzduž i poprijeko Europe te turneja po Novom Zelandu. Koliko se rada i truda krije iza toga?

  DINKO: A ne znam. Puno, puno.