Ovo je prvi album na kojem su članovi grupe isključivo bili autori pjesama što ih je dodatno motiviralo za rad i pokazalo im kako nisu dobri samo u izvođenju tuđih pjesama. Također, to je bio prvi album na kojem su upotrijebili danas već jako prepoznatljiv logo s imenom grupe
Ljubitelji temeljnog rock zvuka zaista mogu biti žalosni zbog toga što grupa Status Quo nedavno nije održala najavljeni koncert u Puli. Naime, bila bi to prilika na djelu vidjeti živuće legende rock glazbe, grupu koja je u 47 godina dugoj diskografskoj karijeri s više od šezdeset singl ploča plasiranih na britansku top ljestvicu postala po tom kriteriju najuspješnija rock grupa svih vremena. Od tih šezdesetak singl ploča, čak 22 ušla su u Top 10, a isto su tako vrlo uspješni bili i s albumima pri čemu se upravo ove godine navršava punih 40 godina od albuma »Hello!« kojim su, iako je objavljen krajem 1973. godine, obilježili cijelu 1974. godinu postavši svjetska boogie rock atrakcija.
Hard rock boogie zvuk
Prava karijera počinje 1968. godine singl pločom »Pictures of Matchstick Man« koja osvaja sedmo mjesto u Engleskoj i dvanaesto u SAD-u, a zapažen im je i debi album »Picturesque Matchstickble Messages«. Usprkos dobrom početnom iskoraku odlučuju promijeniti glazbeni izraz te se umjesto harmoničnog pop stila i utjecaja psihodelije više okrenuti hard rock boogie zvuku, odnosno kako to neki zovu boogie rocku. Najava te promjene je sjajni singl »Down the Dustpipe« iz 1969., ali većeg uspjeha nema što ih ne deprimira. Naprotiv, ustrajno ostaju kod svojih ideja, a nagrada stiže 1973. godine kad ostvaruju prve velike uspjehe. Najprije im album »Piledriver« ide do 5. mjesta britanske ljestvice, a singlovi »Paper Plain« i »Mean Girl« do osmog i dvadesetog. No, još je veći uspjeh ostvaruje u drugom dijelu te godine kad im je najprije objavljen singl »Caroline« koji osvaja peto mjesto na ljestvici singl ploča dok odličan album »Hello!« osvaja prvo mjesto!
Koliko im je album »Hello!« značio vidi se i iz činjenice da su prošle godine, na četrdesetu obljetnicu tog albuma, objavili svoj novi, trideseti po redu studijski album i nazvali ga »Bula Quo!«, što na havajskom narječju, gdje su snimali taj album, znači Hello Quo! Zanimljiv je i vrijedan pažnje i podatak da je njihov posljednji objavljeni singl, pjesma »Bula Bula Qua« s albuma »Bula Quo!« iz 2013. godine ukupno stoti singl koji su objavili!
Objavljen u rujnu 1973. godine, njihov šesti studijski album postao je prvi od njihova četiri albuma koji će doći do prvog mjesta britanskih top ljestvica. Album je sniman tijekom te 1973. godine u IBC studijima u Londonu, a u izradi uz četiri temeljna člana (gitaristi Francis Rossi i Rick Parfitt, bas gitarist Alan Lancaster i bubnjar John Coghlan) sudjelovali su orguljaš Andy Bown, saksofonist Stewart Blandamer te Bob Young, pijanist i harmonikaš koji im se u početku karijere pridružio kao roadie, a potom vremenom postao i peti, neslužbeni član grupe. Ova sedmorka na šestom studijskom albumu grupe složila je pitki koktel od osam melodija koje kroz četrdesetak minuta trajanja nude puno razloga za zadovoljstvo, ples i uživanje.
Najjači koncertni adut
Kao što je to poznato kad je riječ o grupi Status Quo, tekstovi njihovih pjesama, što i sami priznaju, ne nude ništa mudro. Jednostavna lirika najčešće je tematski vezana uz ljubav, a glazba u svojim temeljima ima rock u različitim oblicima – hard rock, boogie rock, blues rock… i to uvijek melodiozan i nadasve ritmičan s hitoidnim i vrlo pjevnim refrenima, dobrim gitarističkim solažama i upečatljivim rifovima. Sve to u izobilju nudi »Hello!« kojeg otvara žestoki čvrsti rhytam & blues boogie »Roll Over Lay Down« koji će uskoro postati jedan od njihovih najjačih koncertnih aduta pa će pune dvije godine kasnije, u svibnju 1975. godine live verzija ove pjesme objavljena kao singl doći do visokog devetog mjesta britanske ljestvice singlova. Čvrstu rockersku brijačinu koje se ne bi postidjeli ni Stonesi i nasljeđuje u srednjem rock ritmu odsvirana i otpjevana »Claudie« puna pitkih gitarističkih solaža i zaraznog ritma, što i odgovara pjesmi koja govori o sjećanjima na bivšu djevojku. »A Reason for Living« duhovito je iznošenje stavova o religiji, pogotovo o onom klasičnom pitanju ima li Boga, a odsvirana je iznova u poletnom ritmičnom i melodioznom tonu koji svakog slušatelja tjera, ako ništa drugo, bar na praćenje ritma lupkanjem nogom. A stranu ploče Status Quo završavaju u tom zanosnom i raspjevanom ritmu jer je »Blue Eyed Lady«, priča o maloj plavookoj djevojci koja je na koncert došla sama, prepuna prštećih gitara, skladnih solaža i vokala te odličnog doprinosa rock and roll pianina.
Jako prepoznatljiv logo
B strana počinje najvećim hitom ove ploče, već spomenutom temom »Caroline« koja se popela do petog mjesta britanske ljestvice singlova postavši prvi Top 5 singl grupe Status Quo. Ono što je veliki broj slušatelja privuklo ovoj jednostavnoj priči o opsjednutost djevojkom koja se zove Caroline i iskazivanju želja da s njom pleše rock and roll, mazi je i pazi, nedvojbeno je uz zarazni ritam sjajni uvodni rif kojeg slobodno možemo svrstati u ponajbolje rock rifove sedamdesetih. Do kraja B strane bilježimo ipak tri nešto slabije pjesme. »Softer Ride« zanimljiva je s tekstualne strane priča o mladiću kojem je dosta posla kojim se bavi, ne želi ustati iz kreveta i ići raditi, a s glazbene strane više ne slijedi dotadašnju liniju pitkosti i pjevnosti i više je okrenuta čvršćem blues rock zvuku. »And It’s Better Now« jedina je pjesma albuma na kojoj prevlast nad električnim gitarama imaju akustične, a završna »Forty-Five Hundred Times« s trajanjem od 9:53 minute malo je preambiciozna i glazbom i tekstom. Priča o ljubavi, prijateljstvu i samoći ispričana kroz različite glazbene stilove i uz očigledne pokušaje povratka na onu početnu fazu psihodelije s kojom su i krenuli u glazbu.
No, taj malo slabiji završetak nije mogao bitnije umanjiti privlačnost albuma koji je vrlo brzo postao hit. Značaj tog albuma svakako je bio i u činjenici da je to bio njihov prvi album na kojem su isključivo oni bili autori pjesama što ih je dodatno motiviralo za rad i pokazalo im kako nisu dobri samo u izvođenju tuđih pjesama. Također, to je bio prvi album na kojem su upotrijebili danas već jako prepoznatljiv logo s imenom grupe. Zbog svega toga upravo se »Hello!« smatra njihovim kamenom temeljcem u građenju svjetskog uspjeha jer je osvajanje prvog mjesta na britanskoj ljestvici albuma, kao i velika popularnost u nizu drugih europskih zemalja, posebno državama Skandinavije, Njemačkoj i Nizozemskoj, od njih učinila pravu boogie rock atrakciju koja je već 1974. godine bila jedna od najpopularnijih i najslušanijih grupa, upravo zahvaljujući albumu »Hello!«.
