Tamaru Obrovac na Gradini je gledalo dvjestotinjak posjetitelja od kojih su možda neki očekivali i više jazza, no kako njezin novi album vješto balansira između klasike i etna, jazza je na kraju bilo najmanje
Baš kao što je i sama rekla, za razliku od prošlog, prema nekima »šizofreničnog« albuma »Neću više jazz kantati«, Tamara Obrovac novim se albumom »Madirosa« vratila akustičnom zvuku i intimističkom pristupu.
Ženstvena, fina i mirna, bila je istarska kantautorica, skladateljica i umjetnica osobitog glazbenog promišljanja koja je sinoć nastupila na Gradini i predstavila spomenuti CD.
Gledalo ju je dvjestotinjak posjetitelja od kojih su možda neki očekivali i više jazza, no kako njezin novi album vješto balansira između klasike i etna, jazza je na kraju bilo najmanje. Bilo kako bilo, imala je odličnu instrumentalnu podršku – zajedno s njom na binu se popeo njezin vjerni prateći bend Transhistria Ensemble i posebni gosti, češki gudački kvartet Epoque.
Tamarin miš-maš pravi je dragulj – već s uvodnom skladbom »Titanic /Tango ča ča ča«, bilo je jasno da ćemo Obrovac slušati u nešto nježnijoj i komornijoj varijanti. Upravo onako kako ona zamišlja »Madirosu«, iliti svoje viđenje Mediterana.
