Početkom lipnja u Zagrebu je gostovao svestrani japanski glazbenik Makoto Ozone, pijanist, skladatelj, aranžer i glazbeni pedagog koji iznimno uspješno djeluje na području klasične i jazz glazbe. U Majstorskom ciklusu SO HRT-a, u programu Blue notes, u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nastupio je kao solist uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Pascala Rophéa, u izvedbama »Koncerta za klavir i orkestar u G-duru« Mauricea Ravela te »Rapsodije u plavom« za klavir i orkestar Georgea Gershwina.

U zaključnom koncertu sezone Jazz orkestra HRT-a 12. listopada nastupio je uz taj orkestar u Dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti. Osim što je oduševio virtuoznošću i osebujnim pristupom glazbi, svojom jednostavnošću, pristupačnošću, srdačnošću i susretljivošću osvojio je srca Zagrepčana.

Ozoneove mnogobrojne nagrade uključuju kazališnu nagradu Kinokuniya (2000.), nagradu grada Kobea za kulturu (2005.), nagradu »Fumio Nanri« (2007.), nagradu za kulturu prefekture Hyogo (2009.), nagradu za poticanje umjetnosti u obrazovanju, kulturi, sportu, nagradu ministra znanosti (2014.). Godine 2018. Makoto je primio Shiju-HouShyou – Medalju časti s ljubičastom vrpcom od vlade Japana, najvišu japansku nagradu koja se dodjeljuje pojedincima koji su značajno pridonijeli nacionalnom akademskom ili kulturnom životu. Dobitnik je počasnog doktorata iz glazbe Berklee Collegea of Music, na kojem je studirao.

Rođen 1961. u Kobeu u Japanu, Ozone je bio samouk u jazzu. Njegov otac, jazz orguljaš, potaknuo ga je da uči svirati orgulje u dobi od četiri godine. Prije svoje pete godine improvizirao je blues. Nakon što je s 12 godina čuo ploču Oscara Petersona, zaljubio se u jazz i počeo svirati klavir.

Poslije, 1998. objavio je »Dear Oscar« koji mu je posvetio. Peterson je bio oduševljen albumom, a kao rezultat toga njih su se dvojica brzo sprijateljila. S 19 godina pohađao je Berklee College of Music kako bi studirao skladanje i aranžiranje.

Njegovu nadarenost primijetio je čuveni vibrafonist i glazbeni pedagog Gary Burton, koji ga je počeo mentorirati i pozvao da se pridruži njegovom sastavu. Prvi put je privukao pozornost javnosti kada je održao svoj solistički recital u Carnegie Hallu 1983., nakon što je diplomirao na Berklee Collegeu of Music.

Ozone je tada postao prvi japanski umjetnik koji je potpisao ekskluzivni ugovor s CBS-om i objavio svoj prvi album, »Makoto Ozone«, samo godinu dana nakon svog debija u Carnegieju. Odmah je počeo svirati i snimati s Burtonom s kojim je ostvarivao gotovo telepatske međuigre.

Kao član Burtonovog sastava 1988. je, u sklopu europske turneje, nastupio u ZeKaeMu, na zagrebačkom Jazz Fairu, te na jam sessionu u B. P. Clubu. Osim toga, njegov je mentor svirao na snimanjima nekih od njegovih albuma, a neke je i producirao.

Istina i poštenje

Ozone u svojim izvedbama spaja mnoštvo zvukova i utjecaja. Njegova zvjezdana karijera u jazzu, koja mu je donijela nominaciju za Grammy 2003., redovito ga je dovodila u prvi plan međunarodne jazz scene, ali ne ograničava se samo na jazz; u njegovom poimanju glazbe važno mjesto zauzimaju klasika, brazilska glazba i tango, a nerijetko u svojim izvedbama spaja razne stilove.

Primjerice, nezaboravna je njegova krosžanrovska izvedba skladbe »Spain« Chicka Coreae koju s oduševljenjem pozdravljaju ljubitelji jazza, ali i klasične glazbe, na koncertima u najglamuroznijim koncertnim dvoranama i poznatim jazz klubovima. Njegove su izvedbe uvijek uzbudljive, duhovite i na visokoj estetskoj razini.

Iznimno je cijenjen od kolega, glazbenika. Zato je snimao i poduzimao turneje s uglednim džezistima kao što su Ellis Marsalis, Roy Haynes, Arturo Sandoval, Mike Stern, Dave Weckl, Anna Maria Jopek i drugi. Makoto Ozone ima opsežnu diskografiju.

Kao vođa sastava ili gost uz orkestre svirao je na prestižnim jazz festivalima kao što su North Sea Jazz Festival, Nice Jazz Festival i Montreux Jazz Festival te je obavio pedesetak albuma. Snimio ih je u raznim formacijama: najviše u solo, duo, trio, kvintet, big band i orkestralnim postavama.

Uz obrade jazz standarda, na ta je izdanja uvrstio i mnogobrojne vlastite skladbe. Na snimanjima njegovih albuma među ostalima pridružili su mu se glasoviti džezisti: Eddie Gomez, Randy i Michael Brecker, Marc Johnson, Peter Erskine, John Abercrombie, John Scofield, Wallace Rooney, Chick Corea i Jon Hendricks.

Također, snimao je i kao suradnik mnogih drugih poznatih jazz glazbenika. Napisao je više od 300 skladbi, mnoge za svoj big band No Name Horses, kao i simfoniju i klavirski koncert. Naime, posljednjih godina Ozone se, uz svoje jazz skladbe i izvedbe, proširio na klasični repertoar u čemu je postigao također ogroman uspjeh.

Godine 2004. Ozone je u Japanu utemeljio big band No Name Horses koji je od svog osnutka redovito imao turneje po Europi, Sjevernoj Americi i Aziji. S tim je jazz orkestrom snimio desetak albuma sa stilski različitim programima. Osim jazz standarda i skladbi članova orkestra, za ta je izdanja snimio niz vlastitih skladbi i aranžmana.

»Najvažnije je imati otvoren um kako bismo zajedno stvorili nešto lijepo«, rekao je Ozone u razgovoru što smo ga vodili prigodom gostovanja u Zagrebu.

»U toj glazbi važni su dijeljenje i komunikacija, također čitanje misli svih glazbenika s kojima sviram. To donosi potpunu radost. Samo budite svoji i iskreni u srcu! Neka vas vodi ljubav prema drugima, istina i poštenje! Uvijek pokušajte glazbom otići na mjesta na kojima nikada prije niste bili. To je prava improvizacija.«

Kaos u glavi

Upravo je improvizacija jedan od najvažnijih elemenata Ozoneovog stvaralaštva.

»Improviziram već četrdesetak godina«, rekao je.

»Svojim izvedbama pokušavam ispričati priču. Kad improviziram, nastojim otići na mjesto na kojem nikad prije nisam bio. Kao jazz glazbenik imam svoj omiljeni stil, omiljene rečenice, omiljeni način sviranja. Bernstein je jednom na koncertu za mlade rekao da je zvuk kad odsvirate jednu notu, a kad joj pridružite drugu nešto se pokrene i to postaje glazba.

Kada se pomaknete, to će vam donijeti neku vrstu kemije, to će pokrenuti kemijsku reakciju. Pokušavam to osjetiti. Kada improviziram, pokušavam riskirati. Na početku sviram note za koje znam kako će zvučati, a potom biram one za koje ne znam. Pokušavam biti drukčiji.

Trudim se biti vjeran svom srcu i skladateljskom nadahnuću, ali ujedno moram biti odgovoran za ono što radim. Postoje dvije vrste improvizacija. Jedna je free, potpuno slobodna, bez harmoničnih struktura.

Tada samo stvarate vibru i to tako što napravite skok ili disonancu, ili konsonancu. Nema tonaliteta. Samo stvorite atmosferu. Ali možemo improvizirati i u tonalitetu. To moramo vježbati. Dakle, kada čujete melodiju, uvijek postoji harmonija iza nje.

Ako imate sposobnost odsvirati nešto kako treba, to je nevjerojatno, a ako imate sposobnost dodati nešto i svirati na taj način, to je još bolje. Neki misle da ćete time uništiti vaš ispravan način sviranja, ali ja ne mislim tako.

Moje sviranje klasične glazbe zapravo ne smeta mom sviranju jazza, i obrnuto. Pokušavam svirati onako kako je zapisano, ali kad poludim, jednostavno poletim. S druge strane, sviram i Beethovenova djela, a u njima je jako teško mijenjati note.

Pokušao sam ih promijeniti, jer kao da sam čuo glas koji mi je govorio: ‘Samo naprijed, pokušaj pronaći bolju notu!’ A ja sam pomislio: ‘OK, naći ću bolju’. Otada je prošlo 15 godina, a još nisam pronašao nijednu bolju.«

Većinu skladbi i sve aranžmane za program koji je izveo uz Jazz orkestar HRT-a napisao je Ozone. Izvodili su njegove »Cave Walk«, »Carrots or Bread«, »Deviation« i »Jungle« te »Jean-Pierre« Milesa Daviesa i »Crystal Silence« Chicka Coreae.

Jedan od uzbudljivijih dijelova koncerta bio je tijekom izvedbe njegovog djela »Jungle«. Izvorno ga je snimio za istoimeni album sa svojim big bandom No Name Horses u kojem sviraju ponajbolji jazz glazbenici iz Tokija.

»Pisanje za big band ponekad traje dugo, ali ovu skladbu napisao sam gotovo preko noći«, rekao je.

»Nakon što sam u tokijskom klubu Blue Note slušao Chick Corea Trio s bubnjarom Brianom Bladeom i kontrabasistom Christianom McBrideom, iste večeri bio sam iznimno nadahnut. Bilo je to nevjerojatno iskustvo.

Otišao sam kratko u garderobu, pozdravio Chicka i požurio kući jer osjećao sam silnu potrebu da napišem ovo djelo. Morao sam u glazbu pretvoriti ono što sam osjećao u tom trenutku. Pisao sam tijekom cijele noći. Skladbu sam nazvao ‘Jungle’, zato što mi je u glavi bio kaos.«

Gitarist može poludjeti

Tri skladbe drugih autora, koje su bile na programu koncerta, predstavile su različite aspekte Ozoneovog glazbenog interesa. Jedna je »Crystal Silence« pijanista Chicka Coreae koja je zapravo bila zamišljena kao uvod u »Jungle«.

Corea ju je svirao i snimio s vibrafonistom Garyjem Burtonom. Zapravo tako se zove i njihov kultni album iz 1973. Obojica su osobito važna za njegovu karijeru, ne samo kao mentori, nego i glazbeni suradnici.

»Chick Corea i Gary Burton su moji najbolji prijatelji«, tvrdi.

»Garyja sam upoznao kad sam bio student na Berkeleyju. Krajem 1980-ih pridružio sam se njegovom bendu. Chicka sam upoznao preko Garyja. Zapravo, prije tri godine Chick i ja trebali smo napraviti koncert u Japanu i tako proslaviti njegov 80. i moj 60. rođendan, ali, nažalost, on je preminuo, pa to nismo mogli učiniti.«

Ozone je za skladbu »Crystal Silence« napisao osebujan aranžman u kojem je važnu ulogu dodijelio kontrabasistu. U ovom slučaju prekrasno, profinjeno svirao je kontrabasist Orkestra Saša Borovec.

»To je jedna od mojih najdražih skladbi«, napominje.

»Zapravo, za mene ona ima značajku basa, što je netipično. Naime, u big bandu basist rijetko svira tako dugi, istaknuti solo. Ovaj sam aranžman napisao gotovo u klasičnom stilu. Jedinstvena je prilika slušati nešto tako što nije uobičajeno.«

Na programu koncerta bila je i skladba »Jean-Pierre« Milesa Davisa u Ozoneovom aranžmanu u kojem važnu ulogu ima gitarist, u ovom slučaju sjajni Elvis Penava.

»Kad sam čuo da je gitarist u postavi Orkestra, pomislio sam da moramo odsvirati ovo djelo, jer ovaj aranžman napisao sam za sudjelovanje gitarista«, objašnjava.

»Želio sam iskoristiti ono što možemo od Elvisa, koji je izvrstan gitarist. U mnogim slučajevima, ako je član big banda, u jazz formatu, gitarist mora biti discipliniran, ali uz ovaj aranžman gitarist stvarno može poludjeti.

Zapravo nije toliko važno koliko tko od njih dobro svira, niti koliko su povezani kao bend. Bitno je kako tko od njih doprinosi, što unosi u tu glazbu. I zato uvijek govorim glazbenicima s kojima surađujem da se upuste u eksperimentiranje, da se uključe u stvaranje novog.

Čak i ako moraju svirati po notama, oni to trebaju činiti na svoj način. To je trenutak kada glazba preraste u nešto stvarno snažno, u nešto u čemu stvarno možete uživati, jer ako želite savršenu glazbu, možete pustiti računalo da svira.«

Izvan ustaljenih granica

U organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, u suradnji s HRT-om, u okviru projekta razvoja publike »Behind the scenes«, Ozone je 8. lipnja održao predavanje u Glazbenoj školi »Pavao Markovac«. Govorio je o svojoj karijeri i vlastitom viđenju klasične i jazz glazbe, a svoje je izlaganje potkrijepio glazbenim primjerima svirajući klavir.

Na oduševljenje prisutnih odsvirao je skladbu »Spain« Chicka Coreae, uključujući uvod, »Concierto de Aranjuez« Joaquina Rodriga. Iako je to bila ad hoc izvedba, Ozone ju je odsvirao bravurozno, ozbiljno i odgovorno, kao da svira u prepunom Carnegie Hallu, zasluživši ovacije.

Također, odgovarao je na pitanja, a jednog je mladog pijanista i skladatelja zamolio da odsvira svoje djelo. Poslije nije skrivao oduševljenje njegovom izvedbom.

»Bio sam stvarno uzbuđen«, naglasio je.

»Kao prvo, to što je svirao bilo je prekrasno. Izvedba je bila odlična, kompozicija je bila odlična. Kao drugo, poštujem izazov koji je prihvatio. Cijenim svakoga tko ima hrabrosti to učiniti i želim to pokazati. Osim toga, taj se trenutak nikada neće vratiti. Ako imate priliku, trebali biste to jednostavno učiniti. Ne brinite hoćete li pogriješiti. Ako pogriješite, u redu, pogriješite. Tako se uči.«

Osim što održava predavanja i glazbene radionice i tako svoje iskustvo prenosi novim naraštajima glazbenika, Ozone svoju misiju glazbenog pedagoga radi i tako što surađuje s mladim glazbenicima i poziva ih da sviraju u njegovim sastavima.

Tako u njegovom novom triju sviraju kontrabasist Shimpei Ogawa i bubnjar Kunito Kitai. Svoj novi album »Trinfinity«, snimljen prošle a objavljen početkom ove godine, ostvario je upravo s njima.

»Oni su mladi glazbenici«, objašnjava.

»Obojica trenutno imaju 29 godina. Iznimno su nadareni. S njima sam podijelio svoje zamisli o sviranju trija. To su važni detalji koje sam naučio od Garyja Burtona, Chicka Coreae, Dizzyja Gillespieja. Sada to prenosim na sljedeći naraštaj.«

Jedna od skladbi na tom CD-u je »Deviation«. Izvorno ju je napisao za mali sastav, a poslije je napisao big band aranžman koji je uvrstio na program zagrebačkog koncerta.

»Oni su odlični instrumentalisti, sviraju tako dobro«, tvrdi.

»Primjerice, Kunito svira sjajno, ali govorim mu da mi svojim sviranjem ne treba ukazivati na to gdje smo. Znam gdje smo. On je navikao svirati bubnjeve savršeno, što je u redu, ali ne treba me stalno podržavati u tajmingu.

Želim da se prepusti glazbi. Uvježbavali smo to. Odsvirao sam nešto i zatražio da odgovori na to, a on se odjednom izgubio. Rekao je da ne zna što bi napravio. Rekao sam mu: ‘Nauči! Samo učini nešto. Samo napravi neki potez!’ Sve se temelji na tome.

Glazbenici moraju čuti harmonije, melodije, ali i na neki način osjetiti kako se osjećam: tužno ili usamljeno, osjećam li energiju, ludilo… Počeo je raditi nešto, ali to nije bilo to. U početku je bio jako zbunjen.

Izgubio je strpljenje i rekao: ‘Kako bih, dovraga, trebao znati što trebam raditi?’ Rekao sam mu: ‘Nastavi pokušavati, i dobit ćeš to što tražim.’ Tako komuniciram. U početku ne znaš, nisi siguran, ali ako se trudiš, doći ćeš do rješenja i naučit ćeš više o suradnicima.

Zapravo, potičem ih da riskiraju, pogotovo ako su već postali dobri instrumentalisti. Oni već sviraju kako treba, ali u jazzu si moramo stalno postavljati izazove. Pokušavam potaknuti mlade glazbenike da idu dalje, izvan ustaljenih granica.«

Veliki dan

Ozone je svjestan važnosti prenošenja iskustva mladima, posebice ako to, poput Ozonea, čine glazbenici koji su to iskustvo stekli svirajući s najvećim svjetskim jazz zvijezdama. Primjerice, svoj predzadnji album, »A Night in Tokyo«, Ozone je snimio s prvoligaškom postavom: saksofonistom Branfordom Marsalisom, kontrabasistom Christianom McBrideom i bubnjarom Jeffom »Tainom« Wattsom.

»Svi su oni moja braća«, tvrdi.

»Zapravo, odrasli smo zajedno, posebno Branford, ‘Tain’ i ja. Početkom 1980-ih studirali smo zajedno na Berklee Collegeu of Music. Naime, nije važno samo sviranje, već i povezivanje s ljudima. Ono što nas povezuje, ono što mene povezuje s ovim glazbenicima, jest sklonost riskiranju.

Kad smo bili mladi, u studentskim danima, blizu Berkleeja postojao je jazz klub Wally’s, gdje smo često svirali. Danas mi se čini da se to na neki način promijenilo jer je internet postao neiscrpan izvor informacija.

Postoje razne platforme preko kojih mladi glazbenici mogu učiti. Postoje YouTube videozapisi s lekcijama i razni drugi načini na koje možete usavršiti svoju tehniku sviranja. No, ne mogu se baš diviti velikom broju tehnički talentiranih glazbenika. Super su, ali to nije dovoljno. Glazba nije samo to.

Velik dio glazbe odnosi se na povezanost koja se javlja u situacijama s kojima se susrećete kada odete u jazz klub kao što je Wally’s, i svirate. Morate razumjeti odakle ta osoba dolazi i kamo ide. Morate predvidjeti ili pogađati.

Kada svirate zajedno s nekim, čak i prvi put, ako ste dobar glazbenik, moći ćete shvatiti odakle tko crpi nadahnuće. Ljepota je u tome da pokušate spoznati odakle tko dolazi, a zatim kamo ide i što želi postići, a kad se u nekom trenutku možemo sresti u istoj točki, čini se kao čudo.

To je zapravo nešto što proizlazi iz vašeg razumijevanja tog drugog glazbenika. Ponekad možete pogriješiti, ali nema veze. O tome se radi u magiji. To je smisao razotkrivanja bića koje tražimo, jer kada dođe do tog susreta, kada se sve poklopi, kada se stvarno sretnete, kada se razumijete, to je veliki dan.

Dakle, da biste postali dobar glazbenik, tehnička potkovanost jednostavno nije dovoljna. Možda vam treba učitelj, možda ne.

Dovoljno je vježbati sam i posvetiti se tome i to možete postati, tu tehniku možete usavršiti, međutim, u jednom trenutku, kada dođete do određene tehničke razine, morate napraviti zaokret. To je trenutak kada svoju pozornost trebate usmjeriti na interakciju s drugim glazbenicima.«

Ritam priča priču

Ozone iskazuje poštovanje prema učenicima i zato im prenosi svoje znanje, ali i prema svojim mentorima, glazbenicima od kojih je učio. Jedan od njih je kubanski alt saksofonist i klarinetist Paquito D’Rivera s kojim je često svirao.

Njemu je posvetio svoju skladbu »Samba D’Rivera« koju je snimio za album »Treasure« iz 2002., što ga je ostvario sa zvjezdanom postavom. Naime na snimanju tog albuma uz njega su sudjelovali vokalist Jon Hendricks, saksofonist Michael Brecker, vibrafonist Gary Burton, pijanist Chick Corea, kontrabasist James Genus i bubnjar Clarence Penn.

D’Rivera je gostovao i na snimanju njegovog novog albuma »Trinfinity« u izvedbi skladbe »Etudade« svirajući klarinet.

»To je štafeta koju dobivamo od legendi«, kaže Ozone.

»Meni su je uručili Gary Burton, Oscar Peterson, izvrsni trubač Dizzy Gillespie s kojim sam također svirao… Dao mi je sjajan savjet: ‘Makoto, možeš svirati sve krive note, ali nikad nemoj svirati pogrešan ritam.’

To je dašak svježeg zraka koji dobivamo od legendi. To je važno, pogotovo ako nisi udaraljkaš. Bubnjaru prepustiš da drži tempo, ali također bubnjar mora napraviti priču s bubnjevima, a ne postati metronom.

Ritam mi je najvažniji. Ritam priča svoju priču. Nije to samo tempo. Ritam i tempo su dvije različite stvari, dvije različite kategorije. Ljudi to često ne razumiju, pogotovo oni koji nisu svirali bubnjeve. No, ritam doista ima svoju priču. Ne možemo usporediti ritam s metronomom.«

Ozoneov su glazbeni ukus oblikovale sve vrste glazbe, no posebice obožava nastupati s big bendovima za koje voli pisati u tradicionalnijem stilu, što se osjetilo na koncertu s jazz orkestrom HRT-a. Naime, za njegovo skladateljsko djelovanje najvažnije nadahnuće uvijek dolazi od glazbenika, a njegov najveći junak u tom kontekstu je Duke Ellington.

Na to je ukazao skladbom »Carney« Ellingtonova suradnika, alt saksofonista Ricka Hendersona, koju su izveli u dodatku koncerta. Druga je poveznica ta što ju je autor posvetio slavnom bariton saksofonistu i klarinetistu Harryju Carneju koji je gotovo pola stoljeća bio član Duke Ellington Orchestra. Bio je to divan svršetak ovog koncerta i Ozoneovog boravka u Zagrebu.