U Grožnjanu je od 1. do 10. kolovoza održan 10. Hrvatski bubnjarski kamp, međunarodni ljetni seminar bubnjara i udaraljkaša. Predavači su bili Steve Gadd, Horacio Hernandez, John Riley, Pete Lockett, Claus Hessler i Petar Ćurić koji je i direktor ovog seminara. Najveći među njima ipak je Steve Gadd, bubnjar koji je svirao s legendama jazz i pop glazbe – počevši od Dizzyja Gillespieja s kojim je zasvirao već kao jedanaestogodišnjak.

Gadd je kasnije svirao s Ericom Claptonom s kojim je snimio jedanaest albuma; Chickom Coreaom s kojim ih je snimio sedam, baš kao i s Paulom Simonom, s Georgeom Bensonom i Al Di Meolom snimio ih je po osam, s Al Jarreauom četiri, s Paulom McCartneyem dva te po jedan s Jamesom Brownom, Patti Austin, B. B. Kingom i Charlesom Mingusom.

Svirao je i s drugim poznatim glazbenicima: Michelom Petruccianijem, Jamesom Taylorom, Joeom Cockerom, sastavima Steely Dan, Bee Gees, Steps, Weather Report i Manhattan Transfer i mnogima drugima. Vodio je i vlastiti sastav The Gadd Gasng.

Chick Corea o njemu je rekao: »Svaki bubnjar želi svirati kao Gadd, zato što on svira savršeno. U svoj rad unosi iskustva iz orkestralne i klasične glazbe, sposoban je u stvarnom vremenu promišljati poput skladatelja, a usto je nadnaravno kreativan te posjeduje fantastičan osjećaj za swing i groove«.

Važno je slušanje

Kakav dojam nostite s glazbenih radionica na Hrvatskom bubnjarskom kampu u Grožnjanu?

– Prvi put sam ovdje. Obradovao sam se Petrovu pozivu i drago mi je da sam došao. Radionice su se dobro odvijale, polaznici su puni entuzijazma i sjajno smo provodili vrijeme.

Primili ste počasni doktorat Berklee Collegea of Music. Zašto su odlučili to priznanje dodijeliti upravo vama i što vam to znači?

– Ne znam kako odlučuju tko će dobiti počasni doktorat, ali sretan sam što sam ga dobio. Tada su ga na Berkleeju uz mene primili Abraham Laboriel i Patrice Rushen. Za mene je to veliko priznanje. Velika čast!

Kako gledate na važnost bubnjeva u popularnoj i jazz glazbi?

– Bubnjevi su važni zbog postizanja groovea, osjećaja, intenziteta. Nikad nisam zamišljao glazbu sviranu bez bubnjeva. Oni su jako važni, barem za mene. Uostalom, ja sam bubnjar.

Koja su vam još glazbala važna osim bubnjeva, za suradnju s bubnjevima? Možda bas?

– Bas svakako. Sva glazbala su važna, ali na bas se posebice usredotočujem. Važna mi je komunikacija s basistma.

Kako ste učili svirati?

– Bubnjeve sam počeo svirati kao trogodišnjak zahvaljujući ujaku od kojeg sam dobio prvu poduku. Najprije sam ih učio svirati uz glazbu s ploča koje sam slušao, a kad sam navršio sedam godina počeo sam sustavno pohađati satove sviranja bubnjeva. Otada ih neprestano sviram.

Koliko je važno slušanje glazbe?

– Ako si glazbenik, velik dio tvojeg bavljenja glazbom odnosi se na slušanje.

Koje ste bubnjare slušali na početku?

– Najprije sam slušao Genea Krupu, Buddyja Richa i Louisa Bellsona, a poslije Arta Blakeya, Phillyja Joea Jonesa, Maxa Roacha, Elvina Jonesa, Tonyja Williamsa, Jacka DeJohnettea. Slušao sam sve i još uvijek slušam što i kako sviraju drugi bubnjari. Uvijek mogu naučiti nešto iz onoga što čujem.

Od kojega od njih ste najviše naučili?

– Nisam učio od nekog određenog bubnjara. Učio sam pomalo od sviju. O jazzističkom sviranju bubnjeva učio sam od glazbenika koje sam spomenuo, a poslije sam slušao neke mlađe bubnjare kao što su Dave Weckl, Vinnie Colaiuta, Steve Jordan, mnogo različitih bubnjara. Surađivao sam sa svima njima.

Lučonoše današnjeg jazza

Što vam je najvažnije u glazbi?

– Želim da se ljudi koji slušaju moju glazbu dobro osjećaju. Svojom glazbom želim slušatelje taknuti u srce, osvojiti ih dobrom melodijom ili grooveom.

Važna vam je improvizacija?

– Improviziranje je izazovno. Uživam u tome, kad mi se ukaže mogućnost. Tada dajem sve od sebe.

Što je jazz prema vašem mišljenju?

– Jazz za mene simboliziraju Miles Davis i glazba koju sam slušao prije puno godina. Današnji jazz je ono što sviraju Herbie Hancock, Wayne Shorter. Oni su pioniri te vrste glazbe, pravi primjeri onoga što je jazz postao. Chick Corea, Herbie Hancock, Wayne Shorter, Terenece Blanchard, Roy Hargrove… Puno ih je tako da se u ovom trenutku ne mogu prisjetiti sviju koje bih mogao spomenuti. Oni su još uvijek lučonoše, još uvijek sviraju jazz koji zvuči sjajno.

S nekima od njih ste svirali. Kako ste se osjećali surađujući s Chickom Coreaom, svirajući njegove skladbe?

– Bio je to vrhunac. Nikad neću zaboraviti ta snimanja albuma. On pomaže glazbenicima da bolje sviraju, podiže razinu svirke i to svaki put kad nastupa ili snima. Uvijek se veselim suradnji s njim.

Svirali ste na samom početku djelovanja električne verzije njegova sastava Return to Forever, prije nego se Lenny White pridružio bandu. Kakav je to bio osjećaj?

– Bilo je to prije nego su snimili album »Hymn to the Seventh Galaxy«. Tada smo u sastavu svirali Chick, Stanley Clarke, Bill Connors, Mingo Lewis i ja. Bilo je divno! Sjajan band, sjajna glazba! No, tada nije bio pravi čas da postanem stalni član banda i da se posvetim samo tome. Upravo sam bio počeo s mnogobrojnim snimanjima u New Yorku, imao sam suprugu i dvoje male djece. Znao sam da ću, radim li na snimanjima u studiju, više vremena provoditi kod kuće, a Chick je želio na turneju povesti sve članove sastava koji sudjeluju na snimanju albuma, u tom slučaju »Hymn to the Seventh Galaxy«. Jednostavno, nisam se mogao posvetiti samo tom sastavu. Bila je to teška odluka, ali poslije sam svirao s Chickom i s njim snimio nekoliko albuma zbog čega sam jako sretan.

»Friends« je jedan od njih – sjajan sastav i sjajan album.

– Da, »Friends« je bio dobar album, kao i »My Spanish Heart«, »The Mad Hatter« i »The Leprechaun«.

Sjećate li se snimanja albuma »Concierto« s Jimom Hallom?

– Sjećam se. Predivna glazba! Jim Hall je jedina osoba koja mi je nakon snimanja poslala pismo zahvale. Snimali smo u studiju Rudyja Van Geldera. Jim Hall je svirao tako nježno.

Bio je takva osoba, kao i Art Farmer i Chet Baker. Jeste li se trebali prilagođavati njihovom poimanju glazbe kad ste svirali s njima?

– Glazba koju želimo izvoditi nalaže mi kako da sviram. Smjernice mi također mogu dati producent ili sam umjetnik s kojim sviram. Radi se o zajedničkom nastojanju da ostvarimo najbolje u tom kontekstu, pri čemu je važno razumijeti što se traži i kako to ostvariti. To je grupni napor.

Ispunjenje sna

Bili su majstori balada. Nije li teško svirati balade?

– To je točno, ali ja volim svirati balade. Volim lijepe melodije, volim svirati metlicama, nježno… Napisao sam neke lijepe balade.

Kako je na vas i vašu karijeru utjecalo to što ste svirali s Yusefom Lateefom?

– Bio sam sretan, kao što sam bio sretan uvijek kad bih surađivao s glazbenicima koje sam slušao u mladim danima. Sve su to moji junaci i divno je što sam bio u mogućnosti svirati s njima. Nevjerojatan je osjećaj kad me netko od njih pozove da sviram s njim. To je ispunjenje sna! Kad god sam svirao s nekim od njih bilo je zaista uzbudljivo.

Koji vam je koncert bio najuzbudljiviji?

– Oh, bilo ih je zaista puno. Koncerti s Paulom Simonom u Central Parku i s Jamesom Taylorom na bejzbol stadionu u Bostonu i Wrigley Fieldu u Chicagu, gdje smo svirali ispred šezdeset tisuća ljudi, bili su iznimno uzbudljivi. Svi su ti ljudi prenosili divnu energiju. Tako je bilo i kad sam svirao s Paulom Simonom i Artom Garfunkelom u Central Parku, kao i s Ericom Claptonom u Hyde Parku. Već sviranje s tim glazbenicima mi je posebno. Nastupio sam na puno takvih koncerata koji su mi ostali u divnoj uspomeni. Nemam samo jedan koji bih mogao izdvojiti kao najuzbudljiviji.

Kako toliko ljudi i njihove ovacije utječu na vaše izvedbe na koncertu?

– Uzbudljivo je već to što svirate ispred toliko ljudi i s njima dijelite glazbu. U tim trenucima možete osjetiti njihovu energiju. No, svirao sam i u malim klubovima, primjerice s Richardom Teeom, Gordonom Edwardsom, Ericom Galeom i Cornellom Dupreeom u sastavu Stuff. Bili su to također čarobni nastupi. Uživao sam nastupajući s njima u klubovima. Radi se o drukčijem okružju, ali najvažniji je osjećaj dijeljenja glazbe s publikom.

Što je najvažnije za svakog glazbenika?

– Važno je u što netko vjeruje i kako to izražava kroz glazbu. Važno je kako se netko brine o sebi, kako se odnosi prema duhovnosti, prema drugim ljudima. Sve će se to čuti na pozornici tijekom nastupa, tijekom suradnje s drugim glazbenicima. Moram pokazati povjerenje i poštovanje prema glazbenicima s kojima surađujem. To je važno i sve to izaražava se kroz glazbu.