ZAGREB  Može se biti skeptičan prema aktualnoj postavi The Pixies i reći da to bez zaštitnog znaka u liku originalne basistice Kim Deal ipak nije onaj isti bend. Može se primijetiti da indie rock prvaci iz Bostona već preko dva desetljeća nisu izbacili ništa iole vrijedno, jer povratnički ovogodišnji »Indie Cindy« ipak nije na razini ranijih kultnih ostvarenja. Moglo se strahovati i od ukazanja benda koji živi na staroj slavi, gažerskog prosviravanja starih hitova i još koječega.

No posve nepotrebno. Svim bojaznima unatoč, Francis Black i družina u Zagrebu su u srijedu priredili uvjerljivo najdojmljivijih sat i pol ovogodišnjeg INmusic festivala. Poklopilo se baš sve. Kiša, koja je cijeli dan lijevala i travnjak jarunskog otoka pretvorila u blatnu kaljužu taman je prije koncerta stala, zvuk na glavnoj bini konačno je postao dobar, nabijen i barem koliko toliko glasan, a za ono najvažnije su se pobrinuli Francis Black, David Lovering i Joey Santiago, pojačani za novu basisticu Paz Lenchantin. Od uvodnih »U Mass« i »Debaser« sve do bučnog gitarističkog klimaksa u pjesmi »Vamos« i odjavne »Where Is My Mind«, Pixies su, gotovo bez pauze među stvarima i bez ijedne izgovorene riječi, »odmitraljirali« sjajan koncert.

Prava je šteta stoga što se momci iz Black Keys nisu još barem dan zadržali u Zagrebu i izbliza vidjeli kako to uživo radi punokrvni rock band. Jesu zato članovi benda MGMT, koji su netom prije zasvirali na istom mjestu i nakon svog nastupa s ruba pozornice gledali koncertnu lekciju vremešnog Blacka i ekipe, plesali na nju, pa čak je, kako se moglo primijetiti i – snimali mobitelima.

Od premijernog hrvatskog koncerta spomenutih MGMT se, usput rečeno, također očekivalo malo više. No ako na stranu stavimo pretjerano kulersku pozu kakvom su se dan prije istakli i Black Keys, krivca se može tražiti u iznimno tihom razglasu, koji je omogućavao da se čak i na desetak metara od stagea može komunicirati bez podizanja glasa.

Treći dan ovogodišnjeg festivala pristojno su otvorili i zatvorili domaći izvođači – u poslijepodnevnim satima Vlada Divljan sa svojim »Ljetnim kinom«, a na kraju »svjetski kilo car« Rambo Amadeus te hip hoper Kandžija. Vrlo dobar i nabrijan koncert je na World Stageu imala i zanimljiva kolumbijska dance formacija »Bomba Estereo«, koja je, nakon »Bombino« i »Bombay Bicycle Club«, tako ispala posljednji dio dojmljive trilogije ovogodišnjeg festivalske postave bendova koji u imenu imaju riječ »bomb«.

Kad se podvuče crta, deveti INmusic festival jest opravdao očekivanja. Posjetitelja je, a pogotovo stranaca, bilo više nego ikad, Zagreb je opet pohodilo nekoliko vrlo aktualnih i bitnih imena, a čak su i neke organizacijske stvari dignute na višu razinu – primjerice, plaćanje bezgotovinskim karticama.

No ima i zamjerki. Na stranu razvodnjeno pivo i visoke cijene na šankovima, najveća ide na račun pretihog ozvučenja s glavne pozornice. Rock and roll da bi bio zavodljiv mora biti bučan i glasan. A ovaj put to najčešće nije bilo tako.