Naglašeno dokumentaristički stil svakako pomaže čitatelju da »uđe« u način razmišljanja svakog od pojedinih članova grupe, što je vrlo pohvalno jer nam Joe Strummer, Mick Jones, Paul Simonon i Topper Headon postaju jasniji i bliži kao osobe
Ako ne volite The Clash, onda ne volite ni rock and roll, napisao je novinar britanskog glazbenog časopisa Sounds davne 1977. godine pri pojavi debitantskog albuma grupe The Clash, a koliko je ta izjava bila i ostala točna moguće je procijeniti i kroz knjigu »The Clash« koja je krajem prošle godine objavljena u izdanju ugledne domaće diskografske kuće Dallas Records.
Analitički pristup
U stvaranju knjige, koju zbog ružičaste naslovnice često zovu i »Pink Book«, Peachey se je držao temeljnih novinarskih postulata pa je nakon uvodne riječi nanizao pojedinosti iz biografije svakog od četiri najbitnija člana grupe te potom po godinama obrađivao zbivanja vezana uz grupu, ponajprije ona uz objavljivanje ploča i koncertnih turneja zahvativši pri tom razdoblje od 1976. do 1983. godine.
Odlične fotke
I dok to nizanje datuma djeluje odveć štreberski i birokratski, potpuno drugačiji dojam pozitivno naglašene dokumentarnosti stvaraju brojne objavljene fotografije koje na atraktivnosti i vrijednosti dobivaju zbog velikog formata knjige i nedvojbeno predstavljaju jednu od jačih strana ove knjige, a slična se ocjena može dati i najvećem dijelu tekstova vezanom uz izjave samih članova grupe jer je kroz njihove komentare moguće pratiti razvoj i rad grupe od početnih dana zanosa sredine sedamdesetih pa do trenutka kada početkom osamdesetih nakon jako puno rada bez odmora polako postaju umorni jedni od drugih, odnosno, kako je to Joe Strummer rekao: »Izgorjeli smo. Jednostavno smo se raspali«.
U komičnije ispovijedi svakako spadaju i one vezane uz bubnjara Toppera Headona koji se s koncertnih turneja redovno javljao razglednicama svojim roditeljima koji su bili presretni zbog njegova uspjeha i odluke da stanu uz njega kad je u šesnaestoj godini odlučio napustiti školu. No, uz njih Headon je razglednice slao i svom psiću Battyju, a u knjizi je objavljena jedna sa snimkom malog škotskog psića i tekstom: »Dragi Batty, kako si? Ne brini – ovaj dečko na naslovnici nema veze sa mnom. Samo želim da vidiš kako izgledaju psi u Škotskoj. Nije baš nešto, a? Vidimo se ubrzo«, napisao je Headon.
Naravno, knjiga otkriva i niz nepoznatih ili manje poznatih pojedinost o članovima grupe. Tako, primjerice, saznajemo da Paul Simonon – slično kao i basist Sex Pistolsa Sid Vicious – na početku rada s grupom pojma nije imao o sviranju bas gitare. Upravo stoga strpljivi Mick Jones na vratu gitare ispisao mu je nazive pojedinih zahvata te bi mu, u početnoj fazi rada grupe, na koncertima vikao koji zahvat treba upotrijebiti! Naravno, publika je mislila da Jones pjeva, a on je, u stvari, Simononu javljao što treba odsvirati! Na svu sreću Simonon je bio marljiv učenik i vremenom je tako dobro i precizno svirao bas da je bubnjar Topper Headon, koji je bio vrhunski bubnjar i svirao s mnogima, tvrdio kako mu nitko nije pružao takve mogućnosti improvizacije kao Simonon svojim preciznim sviranjem bas dionica.
Knjiga nudi niz zanimljivosti o svemu što je pratilo rad grupe i što posebno može biti zanimljivo njihovim obožavateljima. Primjerice, čuvena pjesma »I’m So Bored With USA« koju mnogi smatraju jednim od njihovih najdirektnijih političkih iskaza, u početku je bila ljubavna pjesma i naslov joj je bio »I’m So Bored With You«. No, pjevajući je jednom na probi Strummer je pojmu You dodao i riječi S (es) (A (ej) pa se sve skupa pretvorilo u odličnu političku pjesmu kojom su redovito otvarali nastupe po, naravno, SAD-u!
Spas u glazbi
U skladu s tim najbolji je dio knjige onaj vezan uz kratke biografije članova grupe jer se u tim tekstovima kroz njihove riječi zrcali ne samo njihova životna sudbina, već i karakteristike tog vremena pa je iz spoja tog općeg i osobnog lakše razumjeti kako i zašto su krenuli u glazbu i što im je ona značila.
Zanimljivo je pri tom da su, s izuzetkom bubnjara Toppera Headona, svi ostali članovi odrasli u uvjetima koji su bili daleko od idealne obiteljske sreće. Joe Strummer od devete je godine, odlukom vlastitih roditelja, živio u internatu. Mick Jones od osme godine nakon rastave roditelja živi s bakom i odrasta uz tri starije žene, a i Paul Simononu otac napušta majku kad mu je samo devet godina!
Čak ni Topper Headon, koji je za razliku od svih njih odrastao u punom ljubavi obiteljskom okružju, nije prošao bez problema jer u šesnaestoj godini – uz suglasnost roditelja – napušta školu i okreće se bavljenju glazbom. A upravo glazba bila je spas i za preostalu The Clash trojku koja je u teškim danima djetinjstva izlaz tražila baš u glazbi. I našla ga je. I to tako dobro da su ušli u povijest rock glazbe.
